Književnica Ivana Simić Bodrožić, autorica hita "Hotel Zagorje", u izdanju VBZ-a objavila je zbirku kratkih priča "100% pamuk". Tako je nakon zbirki pjesama, kolumni i romana na red došla i zbirka priča zbog kojih je vukovarska autorica i nagrađivana.
Knjigu kratkih priča počeli ste iznimno erotičnom pričom "100% pamuk". Zašto ste po njoj nazvali i cijelu zbirku?
- Zato što je ta sintagma, koju često možemo vidjeti na etiketama donjeg rublja, vrlo sugestivna i u poimanju ženskog kao nečeg čistog, mekanog, onog što treba ostati skriveno i netaknuto. Sve je skupa stereotip u koji se pokušava ukalupiti žene dugi niz stoljeća, stereotip koji je donio puno toga lošeg. Na neki način sve se priče bave time. Također, u zapadnom svijetu seksualnost, pa posredno i erotičnost, gurnuta je u podzemlje i grijeh, kriminalizirana te poistovjećena s nečim niskim i prljavim. Kod junakinje u ovoj priči njezino se najintimnije i najranjivije mjesto otkrivanjem pretvara u ono najsnažnije.
U knjizi je i priča "Nema mjesta" za koju ste prije tri godine dobili drugu nagradu Večernjakova natječaja. Što vas je ponukalo na pisanje priče o abortusu?
- Promišljanje o donošenju teških odluka s kojima se svi iz ovih ili onih razloga susrećemo u životu i, dok sami ne stojimo pred njima, vrlo je lako zauzeti stav i presuditi. Moja priča pokušava dati različite perspektive i izbjeći "moralni" stav koji je najčešće uvjetovan okolnostima i podložan promjeni u trenutku kad treba postati primjenjiv na nas. Ponukali su me i sve glasniji, retrogradni stavovi u društvu koji žele ograničiti slobodu žene da odlučuje o sebi i svom tijelu, gdje se najgore nasilje na ženama, silovanje, naziva, kako je nedavno rekao popularni studentski kapelan don Stojić, marginalnim slučajevima.
Jednu ste priču posvetili i rodnom Vukovaru i onima koji još nisu našli tijela svojih bližnjih. I sami ste doživjeli takvu sudbinu. Gdje vidite izlaz za te ljude?
- Nema izlaza dok se god ne sazna istina. Iako ta priča govori o tome kako se osobne tragedije koje su ljudi doživjeli u ratu pretvaraju u velike, nacionalne priče. Kad nacionalni zanos utihne i postane nepopularan, ljudi i dalje ostaju osakaćeni za cijeli život, kao te dvije žene koje traže kosti. Dokle god bude prevladava retorika da je netko dao ili poklonio život domovini, a ne da je taj život oduzet i da netko za to treba odgovarati, dokle god se političke elite ne budu iskreno suočile s prošlošću pod uvjetom da im padne popularnost, izlaza nema. Ali zato ima još 1663 nestale osobe.
Glavni likovi vaših priča su žene, uglavnom okružene djecom i brigom o djeci. A kamo su nestali muškarci?
- Na prvi pogled čini se da ih nema budući da nisu zastupljeni kao likovi. Međutim, na dubljoj razini svake priče, postaje jasno da su za većinu situacija u kojoj su se junakinje našle dobrim djelom odgovorni muškarci, točnije svijet oblikovan prema njihovim potrebama. Dakle, ove su priče negativ muškog, patrijarhalnog svijeta koji nas okružuje, posebno u današnjem društvu kad u sekularnoj državi Crkva odlučuje o intimnim pitanjima u životima pojedinaca.
Kako napreduje rad na scenariju filma temeljenog na "Hotelu Zagorje" koji pripremate s Jasmilom Žbanić?
- Scenarij ima posve drugačiji put nego roman, i dalje radimo na njemu, a kroz rad u fazama kristalizira se bit priče koju želimo ispričati na filmski način. Čini mi se da s vremenskim odmakom u prvi plan dolaze dijelovi priče koji imaju univerzalnu vrijednost. Neizostavan je i rad te sugestije svih onih koji sudjeluju u projektu uz nas dvije. Završit će se u trenutku kad se okolnosti poklope.
Vi ste svojedobno imali obračun s predsjednikom Josipovićem, Jasmila s premijerom Milanovićem. Znači li to da ste sličnih karaktera?
- Ne znam bih li to nazvala obračunom, ali sve ono što je uslijedilo nakon mog, dijelom i autoironičnog teksta, pokazalo je jasno u kakvom društvu živimo. Dosljednost u poimanju svijeta i stavova, iskrenost i nekalkuliranje kako bi se pripadalo određenom taboru, vrlo se brzo kod nas pretvori u kontroverznost. Rekla bih da se to dogodilo i Jasmili i meni, prema tome mislim da naše eventualne karakterne sličnosti više govore o društvu u kojem djelujemo.
Ne znam tko uopce cita njene jadne pricice!? Sex je po njoj kriminaliziran pa gdje ona zivi!? Bombardirani smo seksom sa svih strana. Ocito nije jos shvatila da se seksualna "revolucija" dogadjala jos sezdesetih a ona se sad javlja kao neki borac za "ljudska prava".