Philippe Lançon francuski je novinar i pisac i jedan od preživjelih u napadu na redakciju satiričkog časopisa “Charlie Hebdo” koji je zgrozio Francusku i svijet. Redakcija je napadnuta 7. siječnja 2015. i tom je prilikom ubijeno jedanaest (a po nekim izvorima i dvanaest) ljudi. Među teško ranjenima bio je i Philippe Lançon, književni i likovni kritičar dnevnog lista Liberation, ali i suradnik satiričkog i vrckavog francuskog časopisa kojim su dominirale karikature. O svojoj borbi s teškim ranama koje su mu temeljito deformirale čeljust, ali i o teškoj svakodnevici u kojoj je morao preispitati odnose s čitavom svojom okolinom, Lançon svjedoči u potresnom i opširnom romanu “Zakrpan”, koji je na hrvatski prevela Željka Somun, a uredila Nataša Medved za Oceanmore. Potencijalnim čitateljima odmah treba reći da “Zakrpan” nije publicistika zamotana u romaneskni celofan. Nikako. To je literarni uradak koji povremeno, doduše, ima dnevnički tijek i koji je prebogat informacijama, ali u prvom je planu psiha žrtve koja je stradala na svom radnom mjestu u glavnom gradu jedne europske navodno situirane države kojoj je smrtonosni incident u redakciji satiričkog lista bio tek uvod u kasnije, još brutalnije terorističke napade.
Lançon nije bilo kakav novinar, okružen svilom i kadifom otmjenih pariških domjenaka, književnih promocija i mondenih likovnih izložbi. On je imao i konkretnih ratnih iskustava iz pojedinih arapskih i azijskih zemalja, gdje se također susretao sa smrću. A bavio se i prozom francuskog nevjerojatno realističkog pisca Michela Houellebecqa, koja je već odavno dobila proročki status jer su je potvrdili konkretni događaji koji su skrenuli tok zapadne civilizacije. Uostalom, netom prije nego što su braća Said ispucala cijele šaržere u okupljene novinare i karikaturiste (ali i u jednog naoružanog čuvara koji nije stigao reagirati, a bio je u redakciji iz preventivnih razloga), na prijepodnevnom kolegiju raspravljalo se baš o Houellebecqovu novom romanu “Pokoravanje”. Lançon je kao kritičar i kao intelektualac roman branio, a kako je i sam iznio, napadali su ga upravo oni koji ga nisu pročitali... U Lançonovu zgusnuto napisanom romanu najviše je prostora izborio njegov naporni i neizvjesni bolnički oporavak. Puno je pažnje posvetio trudu svih liječnika i sestara koji su radili na rekonstrukciji njegove čeljusti, pa se ponekad čini kao da čitamo neku zamršenu medicinsku studiju koja nam je dosta strana i odbojna i u kojoj malo toga razumijemo jer smo medicinski laici. No bolesnici nemaju pravo na neznanje ni na ravnodušnost. Oni se moraju uhvatiti u koštac i s dijagnozama (koliko god one teške bile) i s osobljem kojemu su pušteni na milost i nemilost. Lançon se, zanimljivo, nije bavio motivima atentatora, gotovo ih, vjerojatno ne slučajno, ignorira. Ne zanimaju ga ni njihovi motivi, niti ih raščlanjuje i analizira, tražeći možda i neke olakotne okolnosti za njihov nasilan i barbarski čin, čime se uporno bavi jedan dio politički korektne javnosti.
On poput srednjovjekovnog slikara hipnotično portretira svoje redakcijske kolege, skicira njihove karaktere, opisuje njihove posljednje trenutke života. A onda nam dočarava i vlastitu nemoć, kada se nađe u pravom klupku mrtvih i ranjenih tijela i uporno pokušava dohvatiti mobitel kako bi se javio majci, bratu..., nesvjestan svog stanja i težine rana. Pritom je prilično hladan i odmjeren, reporterski odmaknut od jeftine patetike i neobuzdanih osjećaja. Lançon govori i o svojoj obitelji, ali i o svojoj intimi, vezama sa ženama, o prijateljima i prijateljicama. Pri tome se doima iznimno iskreno, kao da više nema razloga za šutnju i šminkanje svoje situacije i uljepšavanje vlastitog lika. Stoga “Zakrpan” ima i potencijal ljubavnog, sentimentalnog romana u kojem glavni junak izaziva i žaljenje, ali i bijes, jer u isto vrijeme traži pomoć, ali je i odbija zatvarajući se u svoje strahove i nemoći. Da je Isus preživio svoju muku, vjerojatno bi napisao roman sličan Philippeu Lançonu, intelektualcu kojem je Bachova glazba, baš kao i Velazquezovo slikarstvo, itekako pomoglo u vraćanju u normalu. Normalu koja je dobila novi, “zakrpani” izgled, ali i novi, “zakrpan” sadržaj. I to zauvijek. Nepovratno.
