Makedonska književnica s ljubljanskom adresom Lidija Dimkovska poznata je hrvatskim čitateljima po romanima “Skrivena kamera” i “Rezervni život”. Lani joj je VBZ objavio i roman “Non-Oui” u prijevodu Borjane Prošev-Oliver, koji gotovo u cijelosti ima hrvatsku tematiku i po tome može biti dodatno zanimljiv čitateljima u Hrvatskoj. Roman je očito plod autoričina boravka u splitskoj literarnoj rezidenciji Udruge Kurs i Zaklade Traduki, baš kao i jednogodišnje stipendije Društva slovenskih pisaca, što zorno dokazuje vrijednost tih književnih injekcija. Glavni likovi tog povijesno-ljubavnog romana baka su i unuka koje dijele isto ime Neda (u njegovoj dužoj i službenijoj verziji Nedjeljka). I naziv romana zapravo je pofrancužena jezična igra iliti neobvezna dosjetka s imenom Neda, baš kao što se i roman ponekad doima kao autoričina igra s vlastitim junacima koje je prkosno provela doista burnom poviješću Splita, ali i Sicilije, i to u dugom rasponu od Drugog svjetskog rata pa do današnjih dana.
Baka Neda ili Nedjeljka Splićanka je koja je Drugi svjetski rat dočekala kao mlada i jedra djevojka živeći u mediteranski raskošnom Splitu s roditeljima i bratom Krstom. U turbulentnim ratnim vremenima zaljubila se u okupatora Carla, Sicilijanca neobično velikih očiju koje su je jednostavno rečeno začarale, i to fatalno. Iako je baš taj Carlo u trenutku neobuzdana bijesa izazvanog majčinom smrću slomio prst njezinu mlađem bratu Krsti (da bi nakon toga od omrznutog fašističkog okupatora postao partizanski antifašistički borac dobrovoljac), Neda mu je oprostila i 1947. godine zauvijek otišla u nepoznatu i tajanstvenu Siciliju postavši mu ženom. U ratu je izgubila oca (ubio ga je talijanski vojnik pred sam kraj ratnih operacija), ali i svojeglavog brata koji joj nikada nije oprostio što je za supruga izabrala njegova neprijatelja i krvnika. Umjesto sigurnog Splita, Neda je izabrala život u malom sicilijanskom gradiću Castellammare del Golfo na obali Tirenskog mora u kojem je život protjecao po sumornim taktovima svemoćnih mafijaških obitelji. Unatoč tim izravnim i nimalo apstraktnim opasnostima, Neda je rodila tri sina te dobila jednog (tj. dva unuka) i dvije unučice. Jedna od njih bila je samosvojna Neda, autentična nasljednica bake Splićanke koja je i jedina u obitelji naučila hrvatski jezik te se i jedina u obitelji mogla sporazumijevati s bakom kad je pod stare dane oboljela od teškog oblika Alzheimerove bolesti. U svom pitko napisanom romanu punom nostalgije i felinijevskih linija, Lidija Dimkovska potrudila se ne samo portretirati slikovite članove Nedine obitelji, kako one hrvatske tako i one talijanske, nego i dati prilično cjelovit uvid u povijesna zbivanja koja su upravljala njihovim sudbinama.
Pri tome je suvereno i upućeno spominjala malo poznate povijesne činjenice, napose one iz povijesti Splita, istaknuvši tako svojevrsni obiteljski hrvatsko-talijanski herbarij sa svim mogućim intimnim, ali i općim uspomenama na vremena koja su odavno nestala. Tako je Lidija Dimkovska i nas Hrvate podsjetila na povijesne antifašističke događaje iz dalmatinske povijesti koje smo danas uglavnom zaboravili (ili ih nastojimo zaboraviti), baš kao što nas je i s pravom prekorila zbog današnje srednjostrujaške relativizacije fašizma i fašističkih zločina koja je u Hrvatskoj poprimila ozbiljne razmjere. Ako ni po čemu drugome, onda barem po toj relativizaciji fašizma i nacizma Hrvatska slijepo slijedi europske trendove. Roman je Lidija Dimkovska zamislila kao diskretan dijalog i bake i unuke koji nije ispričan linearno i kronološki, nego se u knjizi stalno isprepliću različita razdoblja i različite geografske lokacije. Tako roman dobiva na dinamici, a njegovi likovi dobivaju na upravo fluidnoj tragičnosti koja u pravilu nije vezana za naoko najtragičnije događaje iz bliske prošlosti. Roman “Non-Oui” pokazuje da se i u najtežim trenucima koje prolazi jedno društvo može biti sretan, baš kao što se može biti nesretan i u vremenu u kojem neke države i neka društva žive u blagostanju.
