Rekordnom paralelnom projekcijom u čak šest kina, svjetskom premijerom filma "Paviljon" Dine Mustafića otvoren je Sarajevo Film Festival. Nastao prema kratkoj priči Viktora Ivančića uz koscenarista Emira Imamovića Pirkea, ovaj crnohumorni akcijski film prati oružanu pobunu stanovnika umirovljeničkog doma koji, svjesni da ništa ne mogu izgubiti, ekstremnim nasiljem odlučuju stati na kraj podjednako ekstremnim poniženjima kojima su na kraju svojeg radnog i životnog vijeka svakodnevno izloženi.
Iako na trenutke žanrovski pretjerana, ta priča itekako dobro reflektira političku i socijalnu stvarnost ovih prostora, čega su bili svjesni ne samo autori i glumci već i premijerni gledatelji, među kojima je bilo i mnogo lokalnih političara. Slučaj je htio da iz kina izlazim ispred jedne takve grupice, koja je pomalo uznemirena komentirala kako je Mustafićev film prepun "opasnih poruka". Je li to zaista tako, pitala sam redatelja dan nakon premijere.
– Znam točno na koga i koje scene mislite. Film jest radikalno preispitivanje društvenog modela koji sada živimo. Odlučili smo nikoga ne štedjeti, odbaciti sve slojeve političke korektnosti i pokazati naše društvo onakvo kakvo je: u raljama liberalnog kapitalizma, korupcije i političkih interesa koji ne mareći za živote onih koji su ovo društvo svojim rukama stvarali, danas rasprodaju zajedničku imovinu. U filmu starački dom u kojem se dogodi revolucija ide na bubanj kako bi tamo niknuo luksuzni kompleks, a starci koji su u njemu, ta tekovina bratstva i jedinstva, što polako postaju zaboravljene riječi, smetnja su jer odbijaju umrijeti. Slučaj je htio da snimamo upravo u jednom takvom kompleksu, bivšem hotelu u kojem bi danas mogle živjeti stotine ljudi, ali u kojem je samo jedan čuvar, koji pazi da se otamo na pokradu deke, šalice i noževi. I tako taj prostor stoji zarobljen u vremenu, čekajući da na njegovu mjestu izraste neki novi hram kapitalizma. Naši junaci okreću se direktno i vrlo nasilno protiv funkcionera koji su takvu tajkunsku privatizaciju omogućili, a to su stvari koje politiku plaše – rekao mi je Dino Mustafić.
Na pitanje je li imao problema prilikom prikupljanja sredstava iz različitih državnih fondova jer njegovi likovi vrlo eksplicitno zazivaju tekovine socijalističke revolucije, odgovara mi da je bilo komentara kako je to ljevičarski manifest, ali da mu je drago što je film na kraju ispao "Jugoslavija u malom" jer ne samo da ga je financiralo pet nekadašnjih federativnih država, uključujući i Hrvatsku, nego u njemu na svojim autentičnim naglascima glume velikani jugoslavenskoga filma kao što su Rade Šerbedžija, Branka Petrić, Jasna Diklić, Vladimir Jurc Lali, Zijah Sokolović... ali i srednje i nove generacije, od Mirjane Karanović do Ermina Brava.
O zaboravljenim ljudima i vrijednostima prošloga sistema, čije parole programatski ponavljaju Mustafićevi junaci, govorili su nakon filma i glumci, među kojima lik Rade Šerbedžije predvodi oružani ustanak u kojem se puca po civilima, režu se prsti talaca, s krova se bacaju leševi, vade se plinske boce, a korumpiranom gradonačelniku šalju izrezane jetre...
– Ovo je fantastična, oštra, opasna priča u koju je Dino uspio ugraditi i mnogo smijeha. S jedne strane su poniženi i zanemareni ljudi, a s druge funkcioneri kojima će ti naši prezreni penzioneri doći glave. Ta je priča i vrlo aktualna jer ponovno živimo u užasnom vremenu u kojem neki bezimeni milijarderi sa svojim bezimenim firmama preko lokalnih šerifa zaluđuju i pljačkaju narod. Negdje mora ovaj svijet ponovno krenuti da se spasi. Danas živimo bez autoriteta. Gdje su filozofi kojima vjerujemo? Gdje su lideri koji vode društvo? Nema ih. Živimo u strašnom liberalnom trgovinskom kapitalizmu, robovi smo ovog sistema i života. Mi ćemo, gospodo moja, biti nesretniji od robota koji će preuzeti ovaj svijet – rekao nam je poetski Šerbedžija.
Njegov kolega Zijah Sokolović, koji u filmu glumi invalida Šumahera, bio je mnogo konkretniji.
– Gradili smo likove za koje morate povjerovati da su mogući, da ćete vjerovati da postoje takvi ljudi koji će zbog uvjerenja čak i pucati na prolaznike jer u ovoj situaciji više nitko nije nevin. To je borba za dostojanstvo, a film smo napravili i da bi ovi starci koji sjede i gledaju film došli na ideju da nešto mijenjaju u svojem životu. Svi mi u ovom životu tvorimo neke paviljone. Zato, dragi penzioneri, radnici, studenti, odlučite se za akciju – rekao je borbeno.
U tom kontekstu bilo je nemoguće zaobići priču o pobuni koja se trenutačno događa u Srbiji. S obzirom na to da u njegovu filmu likovi ne prezaju od najekstremnijih oblika nasilja, zanimalo nas je kakvoj se revoluciji nada u susjednoj zemlji.
– Za ljude u Srbiji jako je važno da shvate da imaju alternativu, nadu, da je moguće doći do promjena i u tom je kontekstu "Paviljon" vrlo aktualan. Ono što nitko ne želi jest da te prosvjede preotmu radikalne, ekstremne grupe koje bi mogle pokrenuti krvoproliće. Nadam se da će doći do promjene bazirane na dijalogu jer ti mladi ljudi pokrenuli su važan zamah i moramo ih slušati. Ne dozivam Trockoga, ali ljudi koji trenutačno vode Srbiju moraju shvatiti da nijedno stanje nije nepromjenjivo, a ovo vrijeme danas zahtijeva radikalan pristup. Svaka sličnost i podudarnost s događajima na Balkanu u našem je filmu potpuno namjerna – zaključuje Mustafić.
Kako će proći u zemlji u kojoj je narod ustao na noge, saznat ćemo uskoro jer "Paviljon" će uskoro zaigrati u srpskim, ali i bosanskim i hrvatskim kinima. Za distribuciju ga je otkupila naša tvrtka Blitz.
Otvori KEKS Pay
