Damir Karakaš objavio je novi roman “Proslava”. Prve su kritike više nego pozitivne, a prvo je predstavljanje imao na sajmu knjiga u Podgorici. Roman je Karakaš ponio i na pariški međunarodni sajam knjiga. Već postoji interes i za prijevode toga stilski izbrušenog i intrigantnog romana koji već nazivaju literarnim remek-djelom.
Jeste li dugo pisali “Proslavu”?
Jedno poglavlje, nukleus, započeo sam prije sedam godina, prije “Sjećanja šume”, a intenzivno sam samo na njemu radio u posljednje tri godine. Puno sam i kratio. Htio sam roman spleten od suština, kao sonet, da svaka riječ bude na mjestu, i to mi je bio jedini način da na sto dvadeset stranica uhvatim tri generacije i dva rata.
Je li točan dojam da ste se dosta odmaknuli od autobiografije?
Pisac uvijek piše o sebi, čak i kada piše o razdoblju prije sto godina, da je i to neka vrsta ispovijedi, a kad to u romanu nije ispovijed, onda pisac piše da bi nadopunio svoju viziju svijeta. Pišući o svom kraju, a tijekom povijesti to je kraj u kojem je uvijek najviše svijetlila ljudska krv, pišem i o sebi, pa nisam s Marsa. Pokušavam stvoriti fikciju koja neće biti laž, raditi na tekstu sve dok mi taj tekst ne prizna istinu.
Treba li pisac imati razumijevanja za sve svoje likove?
Bez toga je i nemoguće stvarati literaturu, koja govori o slobodi, ljudskosti, a o tome su, rekao bih, moje knjige. U ovom romanu izabrao sam jako kompleksnu točku, čovjeka koji pripada poraženoj vojsci, pokušao ući u njegove labirinte svijesti, spoznati što je to što tjera da misli to što misli, osjetiti psihu duboko uznemirena čovjeka. Ovo nije roman ni o ustašama ni o partizanima, ovo je roman o čovjeku koji zbog društveno-povijesnih prilika može, kao kod Dostojevskog, postati istovremeno i žrtva i krvnik.
Postoji li opasnost da ljudi čitaju ovaj roman isključivo kao prikaz ličke povijesti?
Neka čitaju kako čitaju, neću im ja držati svijeću. Knjiga se sad odvojila, ona ima svoj život. Da se snađe u ovome svijetu, gdje oko sebe svaki dan gledam ljude ispunjene unutarnjom prazninom jer ne čitaju knjige, u svijetu u kojem je danas najpoznatiji čovjek Trump, a kad je živio Tolstoj, onda je on bio najpoznatiji čovjek na svijetu.
Kako to da ste u roman uvrstili i priču o ubijanju starih i onemoćalih ljudi?
Kad me pitaju kako pišem, kažem da ne pišem, nego radim, dakle, istražujem, razgovaram, imam brojne bilješke. Zanimalo me je to odavno, još kad sam kao klinac čuo o lapotu, gdje sin stavi ocu vruću pogaču na lice, udari ga ušicama sjekire po pogači i kaže: “Ubi ga leb.” Svatko je u ovome tijekom vremena imao neke svoje načine, još od doba Sparte, pa Japanci, Eskimi. Ja sam istraživao običaje u Lici i našim krajevima.
Jeste li doista već prodali prava za filmsku verziju romana?
Da, roman je još bio u rukopisu. Uzdao sam se u svoj lički instinkt.
