Zagrebačka, pa i hrvatska kazališna publika dobro poznaje plesnu skupinu Peeping Tom jer stalni su gosti Festivala svjetskog kazališta. Upravo oni zatvorili su njegovo dvadeseto izdanje, i to predstavom "Diptih: Vrata koja nedostaju i Izgubljena soba", koju smo gledali na sceni HNK Zagreb.
Reći za njih da su plesna skupina i da rade plesne predstave ponekad nije dovoljno, jer doista se radi o posebnoj vrsti umjetnosti, njihova djela ruše granice plesne umjetnosti, a tako je bilo i s ovom predstavom. Peeping Tom je belgijska skupina koju je osnovalo dvoje koreografa, Argentinka Gabriela Carrizo i Francuz Franck Chartier, koji na ovoj izvedbenoj platformi djeluju od 1999. godine, da bi svoj prvi veliki svjetski uspjeh postigli predstavom "Vrt" iz 2002. godine. Najjednostavnije bi bilo reći da sve svoje predstave grade iz hiperrealizma, i to iz prostora koji dobro poznaje baš svaki čovjek u publici, ali ih zatim, zajedno sa svojim izuzetno predanim izvođačima, pretvaraju u začudne plesne komentare svijeta koji nas okružuje. Komentari su to u kojima na začudne načine razlažu na dijelove ljudske odnose i emocije, koristeći pri tome obilje humora, najčešće onog crnije vrste. Takav je i "Diptih" u kojem se bave pokušajem da definiraju ljudsku izgubljenost, ljudsku izolaciju i samoću koja se događa čak i kada u naručju drži drugu osobu.
Ovu su predstavu Carrizo i Chartier režirali, za nju potpisuju i koncept, a svoje su plesače stavili u svima poznato okruženje nekog hotela, u prvom dijelu to je hodnik s vratima koja možda i vode nekamo, a možda i ne, a u drugom su u hotelskoj sobi koja, kako se otvaraju vrata sobe, ormara i balkona, postaje nešto posve drugo. Situacije koje se redaju publiku tjera da se doista osjeća poput peeping toma (voajera), bilo da se radi o seksualnom činu ili majci koja u naručju ljulja svoje dijete. Sve je nalik filmskom setu, na kojem se gube granice stvarnosti, dok tim jedinstvenim labirintom neki izgubljeni ljudi tragaju za istinskom emocijom. Kao i u životu, zar ne?
