Iako su svoje borbene (ot)pjevali još u onom ratu, ustaše i četnici (ili njihovi duhovi) ne miruju ni u vremenima kada Hrvatskoj i Hrvatima prijeti izumiranje. Služeći se jednim sofisticiranim, ali nefiltriranim humorom koji nikoga ne štedi, redatelj Predrag Ličina donio je na velika platna političku satiru “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” koja tematizira upravo besmisao i apsurd brojenja krvnih zrnaca koje, čini se, neće prestati.
Koloplet hrpe stereotipa
– Ovaj je film potreban svima nama jer na neopterećen način tematizira novonastale ideologije koje su nas i dovele do ove pomalo nezavidne društveno-političke situacije u kojoj se sada nalazimo – rekao je pogledavši film redatelj Bobo Jelčić. Kada se ljudi, dodaje Jelčić, “valjaju od smijeha” sami sebi i svojim apsurdima, postaju svjesniji svega što rade krivo. Radnja “Posljednjega Srbina u Hrvatskoj” smještena je u blisku budućnost, “sedam godina nakon bankrota”, a Hrvatska nikada nije bila u težoj situaciji. Iz države se iselilo toliko ljudi da je populacija dvostruko manja, a ono malo što je i ostalo osuđeno je na jedini nezagađeni izvor vode za koji se inače vodi rat iz svemira. U tom distopijskom ozračju hrvatsko društvo nikada nije bilo podjeljenije. Bogati, poput bonvivana Miće (Krešimir Mikić), uživaju u velikim i malim životnim luksuzima. S druge strane, siromašni preživljavaju kopajući po smeću i oni su zapravo ta krhka skupina koja je najizloženija nemilosrdnoj epidemiji zombija na koju su imuni jedino Srbi. Kako bi preživio, Mićo, kojeg je epidemija dočekala potpuno nespremnoga, udružuje se sa svojom omiljenom glumicom Frankom Anić (Hristina Popović), neonacistom Maksom (Dado Ćosić) te tajanstvenom Vesnom (Tihana Lazović). Zajedno bježe od zombija prema srpskim selima na granici s Bosnom i Hercegovinom... Čak i u tim bezizlaznim situacijama dijeljenje Srba od Hrvata jedini je potez koji su preživjeli spremni poduzeti da bi pokušali spriječiti epidemiju zombija.
– Mene raduje i sam naslov. Mislim da je mnogima trn u oku. Cijeli plot i vrti se oko bauka srpstva i hrpe stereotipa, a to je užasno zabavno, a sjajno je što će film igrati u cijeloj regiji – rekla je glumica Lana Barić i dodala da su je nakon projekcije trbušni mišići boljeli od smijeha. Izvedbom filma zadovoljan je i Jelčić, i to zbog toga, ističe, što se služi “trashom”, ali na ozbiljan način. Priča o animozitetu kojim su čak i mladi kod nas, čini se, zaraženi od rođenja bez konkretnih, aposteriornih razloga za to, ispričane su na toliko mnogo načina i platformi. Pomoću ozbiljnih uradaka, dokumentarističkih zapisa u kojima, pak, svaka strana ima svoju istinu... Međutim, satira i ironija put su, slažu se u tome i kulturnjaci, do najvećega broja gledatelja.
Zatrovano društvo
– Riječ je o odličnom i zabavnom filmu i potreban je svima nama da bismo se rugali sami sebi – govori glumac Goran Bogdan. Osim toga, s filmom ili bez filma, krajnje je vrijeme, slažu se svi, da se animozitet umanji i da se njegov apsurd napusti.
– Naša je dužnost prema našoj djeci, ali i prema nama samima da prijeđemo preko pitanja o Srbima i Hrvatima. Znate, dosadilo je to više i Bogu i čovjeku – poručuje Bogdan. S njim se slaže i redatelj Dalibor Matanić koji bi volio, kaže, da se na hrvatskoj filmskoj sceni godišnje pojavi desetak ovakvih ostvarenja.
– Svi smo mi upoznati s tematikom kojom se bavi “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, a mislim da bi svojom ironijom i humorom mogao pomoći u razbijanju tabua kojima je naše društvo zatrovano – rekao je Matanić.
"redatelj Predrag Ličina donio je na velika platna političku satiru “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” koja tematizira upravo besmisao i apsurd brojenja krvnih zrnaca koje, čini se, neće prestati." hahahha ovo je definicija paradoksa....ko se sve danas naziva novinarom...