Prvi Pero objavljen je 31. siječnja 1961. godine na desetoj stranici dnevnika Vjesnik. Nacrtan za novine, Pero je već u svojoj prvoj karikaturi iskazao tu sudbinsku vezu s novinskim medijem: sadržaj karikature odnosio se na poskupljenje novina pa je odlučio kupiti zalihu primjeraka prije toga. U prvim godinama objavljivanja Pero je izgledao mlađe: imao je nešto niži i deblji vrat, manji nos i više kose, često je ispod jakne nosio prugasti dolčevita džemper, a već je od prve karikature imao cigaretu u ustima.
Zanimljivo je da se nije pojavljivao petnaestak dana nakon prvog objavljivanja te da u početku nije imao dnevni ritam izlaženja. Već tijekom druge godine izlaženja Pero je poprimio lik kakav su naraštaji čitatelja upamtili te se tijekom desetljeća izlaženja nije znatnije mijenjao. Reisinger je u razgovorima za novine često morao objašnjavati kako je nastao Pero: “Napravio sam jednu facu koja je trebala biti prepoznatljiva. Upustio sam se u to dosta naivno, napravio nekoliko karikatura i predložio redakciji Vjesnika da izlaze svaki dan. Poslije sam shvatio da je crtanje Pere velika obaveza i napor. Štofa je uvijek bilo: mogao sam se šaliti na račun nestašica, cijena, stanova, poskupljenja, malih plaća i mirovina i tako dalje. Te su teme uvijek bile prisutne i uvijek bi se netko prepoznao u karikaturi. Peri sam dodao i obitelj, sina i suprugu, pa ono što nisam mogao staviti u usta Peri, mogao sam njegovu sinu Štefeku. Poslije su se pojavili i djedica penzioner te bakica s trubom na uhu. Osim toga, Pero je mijenjao zanimanja: čas je bio prodavač, čas činovnik; prilagođavao sam ga temi.”
Najbolje je Peru opisati Reisingerovim riječima: “Bio je srednjih godina, iz srednjeg sloja i imao prosječnu obitelj, ženu Klaru i sina Štefeka.”
Pero je u osnovi bio purger, ali je po potrebi postajao seljak, Dalmatinac ili ribič. I Perina je obitelj mogla biti splitska ili riječka, no ponajprije je bila zagrebačka. Čitatelji su Peru voljeli jer su u njemu prepoznavali sebe. U njemu ima i autobiografskih elemenata jer, kako ističe Reisinger, “svaki čovjek nastoji u svoje djelo utkati dio sebe”. Uostalom, dodaje, “ne kaže se uzalud da i psi ljubimci s godinama počinju sličiti na svoje gospodare, a gospodari na svoje pse. I zato i ja sličim na svoju karikaturu ili Pero na mene, i ne samo fizički!” Perina žena Klara često je prikazana kao osoba podređena Peri, u skladu s konzervativnim i patrijarhalnim obrascima ponašanja u društvu. No to ne upućuje na Reisingerovu patrijarhalnost; naprotiv, čitatelji su žalili Klaru dok je prala, kuhala i radila po kući, a Pero se izležavao ili se pod utjecajem alkohola vraćao kući. On nipošto nije bio heroj, nego slika primitivnog ponašanja i mentaliteta, s jasnom porukom da takvo ponašanje nije poželjno. Slično je bilo i u situacijama kada je kao prodavač varao na vagi ili bolovanje koristio za berbu i slične poslove. Sve te situacije zajedno tvore prikaz tipične hrvatske radničke ili službeničke obitelji, odnosno pripadnika nižega srednjeg sloja koji živi u raskoraku: jednim je dijelom uronjen u industrijsko društvo, a drugim se oslanja na rodbinu na selu; prihvaća suvremene civilizacijske tekovine, ponajprije tehnološke novine, ali istodobno zadržava ponašanja obilježena tradicijskim, često zaostalim načelima. Između Pere i Klare nalazi se njihov sin Štefek, često glavni lik u temama vezanima za školstvo i sport, koji predstavlja tip inteligentnoga gradskog fakina. Ime Pero za glavni lik odabrano je zbog kratkoće, lake pamtljivosti i stereotipne prepoznatljivosti: označava osobu koja gotovo nikada nije eksponirani heroj, nego lik iz pozadine s kojim se može poistovjetiti najveći dio publike. Osim toga, ime je rasprostranjeno na širokom području Hrvatske, kao i u susjednoj Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Zbog univerzalnosti problema kojima se Pero bavio, njegove su se karikature često prenosile i u slovenskim najtiražnijim novinama, ljubljanskom Delu i mariborskoj Večeri. Reisinger se stereotipima poigravao na iznimno kreativan način.
Dok se u političkim temama i neobvezujućim anonimnim likovima karikatura Reisinger mogao posvetiti koncipiranju pojedinog crteža, pri čemu je kvaliteta mogla oscilirati od rada do rada, od šezdesetih godina svakodnevna obveza crtanja Pere u likovnom se smislu pretvara u ujednačen niz koji vrlo rijetko donosi iznenađenje. Istodobno, svojim sadržajem, idejama i osobito dugim trajanjem, Pero postaje svojevrstan fenomen u kojem kvaliteta i inventivnost crteža nisu uvijek u prvom planu, dok za Reisingera s vremenom postaje svojevrsna “robija”. S druge strane, Perina prepoznatljivost potiče želju čitatelja da ga svakodnevno susreću u novinama i da s njime započnu čitanje. Pero tako, osim što donosi duhovit i brz komentar aktualnih zbivanja, postaje i čitateljska navika.
Paradoksalno je da je Pero Reisingerov najpopularniji lik, a ujedno likovno najmanje atraktivan u njegovu opusu. Koncipiran je tako da bude što jednostavniji za crtanje jer je Reisinger vjerojatno već pri osmišljavanju njegova karaktera bio svjestan zahtjevnosti dnevnog ritma izlaženja. Jednostavnost crteža omogućavala mu je jasnoću poruke, ali i olakšavala svakodnevnu produkciju. Zanimljivo je da je popularnost Pere bila tolika da su se sedamdesetih godina, prema autorovu osobnom sjećanju, proizvodile vrlo dobro izrađene lutke Pere, Klare i Štefeka, visoke tridesetak centimetara. Ipak, nije poznat nijedan sačuvani primjerak, a nisu pronađene ni fotografije.
Aktualnost Pere, odnosno Reisingerovo praćenje društvenih i političkih događaja, dovodila je, kao i u prijašnjem razdoblju, do “neželjenih” karikatura s njegovim likom. “Bilo je Pera koji nisu išli, ali je to ostajalo u redakciji i s vremenom nestalo.” Danas bi zbirka tih odbijenih karikatura bila dragocjena građa za istraživanje cenzure, odnosno opravdanog ili neopravdanog straha različitih urednika.
Godine 1984. Reisinger je izjavio da se umorio od Pere i pretpostavio da se i publika umorila. Priželjkivao je pojavu nekoga mlađeg, s modernijim konceptom, no to se nije dogodilo. Nakon više od trideset godina Reisinger je prestao crtati Peru. Godine 1998. izjavio je: “Nisam ga nacrtao već nekoliko godina i ne mogu reći da mi nedostaje. Kad nešto crtate svaki dan, ne možete se za to emocionalno vezati, ali priznajem da bi mi neke stvari danas bilo lakše reći uz pomoć Pere.” Potom je dodao: “Natovario sam si obavezu koje se nisam mogao osloboditi više od trideset godina. Tješio sam se mišlju da kroz Peru i njegovu obitelj barem malo razveseljavam ljude koje su tištali isti problemi: pad standarda, poskupljenja, sebičnost birokracije, korupcija u društvu...”
Od dječačkih dana zaljubljen u strip, Reisinger se okušao i u toj vrsti likovne naracije. U zabavnom tjedniku “Petko” objavio je 1952. strip povijesne tematike “Propast Kamen-Vrha”, po scenariju Nikše Fulgosija, što je bio njegov jedini izlet u tzv. realistični strip. Veliku popularnost doživjeli su njegovi stripovi o Štefeku i družini, objavljivani od 1964. do 1966. u Plavom vjesniku, a 2008. godine svih pet epizoda ponovo je objavljeno u albumu. “Štefekove pustolovine” su drugi, nažalost i posljednji Reisingerov izlet u svijet stripa. Ovih 5 epizoda (55 tabli s četiri pasice), u kojima je Reisinger ujedno i scenarist, predstavljaju nevelik stripovski opus autora koji je svojim karikaturama i crtežima desetljećima oduševljavao čitatelje brojnih listova i magazina, ali ga nedvojbeno svrstava u red strip velikana koji su obogatili hrvatski strip. U svakoj epizodi zamjetna je stalna dinamičnost radnje, u svakom je nastavku brza smjena događaja, likovi su u akciji, izmjenjuju se zapleti i raspleti i radnja brzo stremi k nekakvom okončanju. Stripovi se čitaju u jednom dahu.
Družba klinaca iz dvorišta ili ulice, predvođena Štefekom, u stalnoj je potrazi za bilo kakvom zabavom ili pustolovinom, dijeli sudbinu odraslih snalazeći se u sivoj svakodnevici neugledna predgrađa. Pri tome nailaze ili dolaze u sukob s raznim prevarantima, sitnim lopovima, malim krijumčarima, huliganima, lokalnim “štemerima”, izgubljenim sanjarima, lutalicama, zaljubljenim parovima, skićući se po ruševinama, zapuštenim dvorištima i podrumima u želji da se nekako izvuku iz nevolje u koju su upali svojom poduzetnom dječjom znatiželjom. I uspijevaju, često i na grub način, svladati prepreke, više sretno nego spretno čineći na koncu čak i dobro djelo. Štefekov svijet je realističan koliko može biti u karikaturalnom stripu, sumoran svijet sivog i otužnog predgrađa koji ne pruža puno zabave. Otov grafički stil, posebno obilno korištenje sivih i crnih tonova laviranim tušem, još više podcrtava tu atmosferu sivila svakodnevice. Ali kao kontrapunkt, situacije su smiješne, radnja je živahna i dinamična, a dijalozi duhoviti.
Oto Reisinger otac je jednoga stila, koji je neponovljiv, i propadali su brzo svi njegovi imitatori u stripu i karikaturi, koji bi se mogao imenovati kao karikaturalni (ili groteskni) dokumentarizam. Njegovi likovi: Pero, Klara, Štefek i cijela Štefekova družina, potom tipski poštar, dalmatinski dokoličari u mornarskim majicama, prometni milicioner, blagajnica u samoposluzi, trgovac u dućanu, odreda su krajnje stilizirani i iskarikirani do neprepoznatljivosti, ali već njihova odjeća, Perin kućni ogrtač i papuče, djeluju vrlo realistično. Vidi se tu svako dugme na kaputu, i zip na rasporku, i kraj košulje koji viri iz hlača, tako da nam se čini kako vidimo i malko umazanu kragnu, i etiketu na košulji...
Začudno je, recimo, kako je Reisinger crtao traktor, onaj kojemu se sa strane vidi otvoreni motor: tu je svaki dio nacrtan precizno kao u nekom mehaničarskom priručniku. Reisinger ni kuće ne crta iz glave: svaka njegova kuća u zbilji postoji, u Zagrebu ili nekom drugom gradu, a ako i ne postoji, to publika ne primjećuje. Sve je kod njega kako jest, osim ljudi. Oni su drukčiji, onakvi kakvi trebaju biti u novinskoj karikaturi. Njegov humor obično proizlazi iz slike, prizora i likovnog gega; riječi koje izgovaraju njegovi junaci služe kao ilustracija ili poanta onoga što je nacrtano. Za razliku od običnih novinskih karikaturista, čak i onih jako dobrih, koji crtežom uokviruju riječi ili verbalni geg, Reisingerovo osnovno sredstvo je slika, čak i kada je prate riječi. Reisinger u to vrijeme ne samo da je bio duhovit, a njegovi gegovi znali su biti urnebesno smiješni, nego na cijeloj tadašnjoj sceni nije bilo umjetnika, pisca, filmaša ili crtača koji bi na tako virtuozan način derivirao humor iz dnevnopolitičkih i socijalnih okolnosti. Jedan od najbriljantnijih predstavnika hrvatske i svjetske karikature za sobom je ostavio golem opus. Duhovit i jednostavan, bio je brz koliko na jeziku toliko i u crtežu. Po vlastitoj procjeni nacrtao je 50-ak tisuća karikatura i ilustracija. Radove je objavljivao i u stranim listovima i časopisima. Za svoj rad je 1983. godine primio najvišu državnu nagradu – Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo. Zagrepčani ga pamte kao prepoznatljivo lice grada, a ideje za karikature smišljao je svakodnevno upijajući grad, ljude, priče i njegovu atmosferu. Predstavljao je dio građanske kulture Zagreba, dio njegova identiteta. Temama koje je obrađivao bio je aktualan u trenutku, ali je golemom i neprocjenjivom ostavštinom ostao aktualan do danas.
Otvori KEKS Pay
Itekako je Reisingerov crtež atraktivan! Dapače njegov crtež ide u rang nekih najboljih svjetskih karikaturista toga doba. Jednako se uživa u njegovom humoru koliko i u grafici. Pamtim strip o malom Štefeku i svaki kadar toga stripa Reisinger je sjajnono komponirao i odlično realizirao. Arhitektura u pozadini bitno je doprinosila urbanoj atmosferi neponovljivog Pere, Klare...