Poznato je da su neki od književnika, iz svoje devetnaeststoljetne ili dvadesetstoljetne realnosti, usprkos civilizacijskim manjkavostima i svim ograničenjima svoga vremena, uspjeli gotovo mirakulozno predvidjeti buduća zbivanja, začudne pojedinosti blistavog tehnološkog progresa, sve zakučastiju društvenu problematiku, ukratko, s popriličnom su preciznošću anticipirali ovo naše "sada".
Pisci su to mahom čije djelovanje pripada žanru spekulativne fikcije, a riječ je o specifičnom području u koje se svrstava svaki narativ koji teži tome da kreira drukčiji svijet od ovoga kakav poznajemo. Ovakva se tematika u književnosti javlja u jeku industrijske revolucije kad autore uzbuđuje napredak tehnologije, ali ih i zabrinjava kako će to utjecati na društvo, napose na zaposlenog pojedinca.
Spekulativna fikcija vid je književnosti čiji se predstavnici zaokupljaju hipotezama o budućnosti, u nastojanju da odgovore na pitanje "što ako". Kad smo kod promišljanja alternativnih načina života, za to je nadležna i znanstvena fantastika, a mogli bismo je definirati kao podkategoriju spekulativne fikcije čija bi osobitost bila u tome da barem donekle u svoju fabularnost uključuje tehnologiju. ZF, baš kao i spekulativna fikcija, pripada području popularne književnosti, koja se sve do pojave postmodernizma uglavnom smatrala manje vrijednom. Takva se književnost često bagatelizirala kao štivo za dokone tinejdžere, ali i odrasle, ponajprije muškarce, kojima se pripisivao nedostatak osobito rafiniranog književnog ukusa
Bili joj skloni ili ne, red je priznati da je znanstvena fantastika kao produkt intelektualne prštavosti i ludizma, nesputane imaginacije, a nesumnjivo i znanja, u svojoj suštini i poslanju itekako intrigantna. K tome, ovakve se priče u pravilu temelje na znanstvenim činjenicama koje se potom slobodno interpretiraju, a katkad i do neprepoznatljivosti raspisuju dalje. Zavodljive su i u jezičnom smislu, jer zahvaljujući svom znanstvenom ishodištu obiluju stručnom terminologijom, ali i izmišljenim leksikom. Predvidio je, dakle, svatko od tih zaigranih pisaca u svojim fantastičnim pripovijestima, utopijama i distopijama poneki aspekt budućnosti, na višedesetljetnoj, čak stoljetnoj udaljenosti od vlastite stvarnosti; vidjeli su gotovo pa jasno to naše doba, istodobno fascinantno i zastrašujuće, doba u kojem smo neosporno privilegirani zbog svega čime samorazumljivo raspolažemo. Pritom nam iste stvari mogu spašavati i usložnjavati svakodnevicu, štedjeti i krasti vrijeme, unijeti u svakodnevni ritam vedrinu i spokoj ili pak hektiku, osjećaj preplavljenosti i nedostatnosti. Doba je to u kojem ništa nije stabilno ni fiksno, neprestano se dokazujemo i prilagođavamo te pod imperativom cjeloživotnog učenja ovladavamo informacijama i znanjima koja začas zastarijevaju. Istodobno, škole i knjige nikad nisu bile manje na cijeni nego sada, u sumrak humanistike, kad se na fakultetima gase čitave katedre. No dok se forsira STEM, moramo biti svjesni da je uz savladavanje profitabilnih vještina više nego ikad nužno njegovati humanističke vrijednosti, empatiju i solidarnost.
Načas ćemo otplahutati od ZF-a do suvremene bajke jer mnogošto od dosad rečenog oprimjeruje prozni opus Ivice Prtenjače, pisca i pjesnika, radijskog voditelja i književnog urednika, čiji romani se čitaju kao narativ umirujuć i utješan, ali i iznenađujuće anticipatorski. Kritika njegove pripovijesti tumači kao apartnu poetsku prozu, tek ponetko ostaje rezerviran klasificirajući ih kao literarne sanjarije isuviše otkvačene od mizerije prosječnih života. A onda se takav umjetnički autonoman univerzum spontano izlije u stvarnost i preklopi s kolektivnim iskustvom pa učas otpuhne svakog skeptika. Tako je bilo s nagrađivanim i već mitskim romanom "Brdo" (V.B.Z., 2014), u kojemu etablirani PR stručnjak na vrhuncu karijere i protivno svakoj logici ostavlja sve što ima, sve što jest, kako bi jedan otok čuvao od požara; tog antologijskog junaka sjetili su se ljetos, vjerujem, mnogi čitatelji zgromljeni prizorima omiške kataklizme.
Desetak godina poslije ekscentričnost Prtenjačina protagonista postaje normativna, odjednom (pre)zaposleni ljudi na rubu burnouta hrpimice napuštaju grad, taj nikad dokraja definiran a, barem kad govorimo o Zagrebu, odavno poraženi urbanitet, i započinju iznova u rustikalnoj idili priobalja ili u unutrašnjosti zemlje, donedavno opustjeloj i zaboravljenoj. Ili ovaj primjer: tijekom razdoblja poslijepotresne obnove u nizu svakojakih iskustava, u rasponu od razočaravajućih do traumatičnih, bilo je slučajeva da su se investitori sa svojim majstorima povezivali prijateljski i gotovo obiteljski, upravo kako sa svojim klijentima postupa junak Prtenjačina sljedećeg romana "Tiho rušenje" (V.B.Z., 2017.) za kojeg ne možemo odlučiti je li anđeo, stara duša, ili tek dobrohotni čudak, no prepuštamo mu se bez propitivanja, kako i on to čini s onima koje susreće unutar svoje ponešto i slikovničaste literarne zbilje. Prtenjačin je opus daleko od fantastike, znanstvene i bilo kakve druge, ali benevolentnim tumačenjem svijeta kao da nam osvjetljava put. Pritom svojom književnom karizmom privlači i nove klince, koji ovisni o mrežama, srasli s gadgetima, intuitivno razumiju važnost povratka starinskim vrednotama, ne kao automatizirano perpetuiranje matrica, nego osviješteno selektiranje onoga što je bitno sačuvati i ponijeti dalje.
Kad je prije tridesetak godina kao svojevrsni sociološki eksperiment u formi televizijskog projekta startao "Big Brother", svi su se raspričali o distopijskom romanu "1984.", ključnom Orwellovu djelu na kojem je, već terminalno bolestan, predano radio. Ondje je osmislio svevideći i nimalo dobronamjerni entitet Velikog brata, u obličju šefa vladajuće Partije, a sve kako bi nesputano razlagao modalitete totalitarnih režima, koji su mu bili neprolazna preokupacija. Roman objavljen 1949. u kojem je George Orwell predvidio tzv. telescreens, televizijske ekrane i nadzorne kamere u jednom kao ultimativni simbol opresije, goruće nam je aktualan kad se preko svake mjere oslanjamo na pametne telefone i internetske algoritme koji mogu prikupljati osobne podatke i tako nam nadzirati svaki segment života.
Kad smo kod "Big Brothera", svojom psihološkom ZF dramedijom "Trumanov show" ("Truman's Show", 1998) Peter Weir kao da je najavio višedecenijsku popularnost reality programa; ondje naslovni lik, inače prodavač osiguranja, najednom shvati da je njegov život puki konstrukt, dok se ispostavlja da su svi koji ga okružuju zapravo glumci. Kao predskazujuću možemo navesti i romantičnu ZF dramu "Ona" ("Her", 2013) Spikea Jonzea u kojoj se problematika zadiranja tehnologije u intimu pojedinca oprimjeruje atmosferično režiranom inscenacijom emocionalnog odnosa koji hipersenzibilni osamljenik uspostavlja s dopadljivim produktom umjetne inteligencije. Ako je takva filmska situacija prije desetak godina djelovala nadrealno, u međuvremenu se uvriježilo da se mnogi, odustajući od međuljudskih relacija, povjeravaju AI-u pa od ChatGPT-ja očekuju da im drži terapijske seanse, čita tarot, postavlja dijagnoze; da figurira, ukratko, kao intimus ili član obitelji. Nezaobilazna referenca u ovom kontekstu animirani je serijal "Simpsonovi" ("The Simpsons", 1989 –) u kojem su se redovito i precizno predviđala zbivanja, promjene i fenomeni, pa tako i Trumpova vladavina, pametni satovi, pandemija, ekonomska kriza u Grčkoj itd. A kad smo kod fenomena koje u nadolazećim godinama neće biti moguće izbjeći, zabilježimo igranu adaptaciju japanske cyberpunk anime "Duh u oklopu" ("Ghost in the Shell", 2017) koja je popularizirala ideju transhumanizma, a predočava vrijeme ne tako udaljeno od našeg, u kojem se uobičajilo da se dijelovi tijela zamjenjuju implantatima pa se ljudi polako promeću u kiborge.
Vratimo se mediju knjige i nekima od ikoničkih djela proročanskog karaktera, koja su bez sumnje bila, barem sadržajno, ispred svog vremena. Jules Verne, tituliran kao jedan od otaca znanstvene fantastike i navodno najprevođeniji autor nakon Agathe Christie, kojeg je odlikovala nepokolebljiva vjera u napredak, romantičarski je snatrio o svijetu u kojem bi stroj bio u službi naših snova. Kao futurist, ne ipak i prekognicist, "vidio" je štošta, od električne stolice do videokonferencijskih poziva, od vjetroelektrana do slijetanja na Mjesec. Usto je još sredinom 19. stoljeća pišući o "Nautilusu" kapetana Nema i letećoj platformi Albatros vizualizirao kojekakva prijevozna sredstva, od podmornica do helikoptera i automobila na plin. Opsesivno je pratio tehnološke inovacije i tijek industrijske revolucije, izučavao geografiju i slavio znanost. Vrijedi spomenuti i njegova sina Michela Vernea koji je u svojoj kratkoj priči "Brzi vlak budućnosti" ("Un express de l'avenir", 1888) pisao o hyperloopu, transportnom sustavu velike brzine, u kojem se vlakovi, odnosno kapsule pod jakim pritiskom zraka, kreću kroz vakuumske cijevi. Svoj Hyperloop nedavno je predstavio Elon Musk, zamislivši da bi se s kraja na kraj Kalifornije njime moglo stići u zanemarivom vremenu.
Prpošni erudit Isaac Asimov, biokemičar nastanjen u SAD-u, rodom iz SSSR-a, zbog pisanja je napustio akademsku karijeru. Još 1950-ih Asimov je zastrašujuće precizno predvidio ono što nam se trenutačno događa, i bežičnu tehnologiju, i komunikaciju putem Zooma, i ovisnost društva o računalima, i automatizaciju rada koja će neminovno ugroziti radna mjesta u korporativnom i proizvodnom sektoru. Herbert George Wells pak u svom je futurističkom romanu "Oslobođeni svijet" ("The World Set Free") iz 1914. pisao o radioaktivnim bombama, i to desetljećima prije nego što je atomsko oružje izumljeno i upotrijebljeno. A Mary Shelley, autorica romana "Frankenstein" (1818.) pokazat će se, anticipirala je doista davno transplantaciju organa, korištenje električne energije u kardiologiji, pa u nekoj mjeri i genetski procesiranu hranu.
Ray Bradbury 1953. je godine u svom antiutopijskom, ali i poetičnom romanu "Fahrenheit 451" predvidio školjke, danas bi to bile bežične slušalice, kao i bankomate te goleme televizore ravnih ekrana na kojima se danonoćno vrte sedirajuće sapunice. Dok manipuliraju masom, političari za to vrijeme potiho šalju muškarce u rat, a knjige se ritualno spaljuju kako narod ne bi navodile na razmišljanje i djelovanje. Aldous Huxley u romanu "Vrli novi svijet" ("Brave New World", 1931) opisuje drogu za poboljšanje raspoloženja predvidjevši današnju nekontroliranu rasprostranjenost psihofarmaka, ali i sveopće popuštanje pritisku tehnologije i konzumerizma. Arthur C. Clarke, znanstvenik i hiperproduktivni proizvođač ZF naslova, najavio je, kao i neki od njegovih kolega, komunikacijske, geostacionarne satelite te tablet računala i iPAD uređaje. William Gibson pak, središnja figura cyberpunka, u kultnom romanu "Neuromancer" iz 1984. promišlja fenomen interneta pišući o cyberspaceu odnosno virtualnom prostoru koji je nazvao Matrix.
Jevgenij Zamjatin u antiutopijskom romanu "Mi" (1937.), za koji znamo da je snažno utjecao na Orwella, baš kao i ranije Huxleyjevo djelo, fabulira o državi koja ukida svaki oblik privatnosti. Time u nekom smislu prethodi romanu "Sluškinjina priča" (The Handmaid's Tale) Margaret Atwood iz 1985., kao i njegovoj kasnijoj ekranizaciji, nagrađivanom istoimenom serijalu (2017. –2025.), u kojem je riječ o reakcionarnoj vladi fikcionalne totalitarne države Gilead, koja kontrolira živote žena, uskraćujući im slobodu odlučivanja o najintimnijim pitanjima. Sve je to blisko jezovitim zgodama kojima, posve nevjerojatno, svjedočimo u medijima, u ovo naše doba, na ovim našim prostorima.
Karel Čapek, koji je predvidio ukidanje radnih mjesta kao posljedicu automatizacije radnih procesa, osmišljava novokovanicu "robot" izvevši je iz češkog pojma "robota" u značenju tegobnog rada. Njegovi roboti nisu strojevi od metala nego proizvod bioinženjeringa, sintetski ljudi ciljano uzgajani za jednostavnije, manualne zadatke. Korištenjem jeftinih robota troškovi proizvodnje se smanjuju, a ljudi se oslobađaju fizičkog iscrpljivanja, no ta dobrobit vodi u katastrofu, tj. masovnu nezaposlenost. Čapekova predodžba robota, srodna ideji umjetne inteligencije kakvu danas poznajemo, izaziva u ono doba uznemirenost u pogledu gubitka autonomije i svrhovitosti, baš kao što AI sada provocira bojazan da u svakom trenu možemo postati suvišni i zamjenjivi.
Čapek je u ZF romanu "Rat s daždevnjacima" ("Válka s Mloky") iz 1936. upozorio na raspirivanje fašizma na globalnoj razini, korporativnu beskrupuloznost i okolišno uništenje. Ako je "R.U.R.: Rossumovi univerzalni roboti" ("R.U.R: Rossum's Universal Robots"), Čapekova drama iz 1920., razmatrala dvojbenost tehnološkog napretka u slučaju kad ugrožava temeljnu ljudskost, mračnom satirom napisanom tri godine prije početka Drugog svjetskog rata dominira kritika politike, nacionalizma, militarizacije, a dakako i kapitalizma. Siže je naime ovakav; kad su u Pacifiku otkriveni visokointeligentni daždevnjaci, korporacije učas shvate da ih je moguće trenirati, a onda i uposliti kao jeftinu radnu snagu, što dovodi do eksploatacije te rijetke vrste.
I francuski pisac, filozof, inovator i jazz-glazbenik Boris Vian veoma je živo razmišljao o budućnosti, sagledavajući kritički u svom morbidno luckastom romanu "Pjena dana" ("L'écume des jours", 1947.) svijet rada i klasnu borbu, otuđenost i konzumerizam, aporije moderniteta i urbanog življenja.
Dopalo nas je očito živjeti u uzbudljivom vremenu, snalaziti se s post-istinom, umjetnom inteligencijom, prijetećim fašizmom, metastatskim konzervativizmom, aplikacijama i algoritmima koji formatiraju um, sužavaju horizont, zatvaraju u tor. U vremenu instantnog ushićenja, ali i konstantnog nespokoja, kao da nam je usud opstajati u sjeni zauvijek prijeteće apokalipse. Knjiški vizionari iz davnina za sve su to, čini se, znali. Jesu li posjedovali prekognitivne sposobnosti? Teško, prije je riječ o iznimno društveno prisutnim i svjesnim pojedincima, oštrookim analitičarima i neustrašivim maštarima koje je odlikovala mudrost i neprestano propitivanje svega što bi im se našlo na putu.
Otvori KEKS Pay
