Uprocijepu između kamenog stijenja Vlasta čeprka i grebe suhe grude zemlje dok se Mladen, nezainteresiran za nekada uspaljujuće njihanje bokova, prevalio u rasklimanoj stolici kao odvaljena klada. Tako iskrivljen, niti sjedi niti leži pred sklepanom nastambom i nervozno pucketa prstima, krcka zglobovima, tare dlan o dlan. Eh, zapalio bi on sada. Popušio radije nego išta: cigaretu, cigaru, lulu, komušinu, bilo što.
Samo, to želja je pusta jer već odavno je zadnji spremnik brižno čuvanog duhana otišao u dim. A sjećanje, taj prokletnik bešćutni, navaljuje raspirujući maštu; kao bič za samokažnjavanje nemilice šiba i razjaruje pomamu. Potisnuti miris naslade osvaja psihu koja panično traži utjehu: možda negdje u daleku prostranstvu netko još i ima kakvu zalihu pa sada nemilice troši, u potaji pali i gasi, sebično uživa do besvijesti. Možda je kakav mudrijaš sačuvao zdravo sjeme, posadio ga u komad plodne zemlje... Mora da taj sada uživa gledajući tamne i dozrele duhanske listove što se povijaju pod vjetrom i mašu kao velike slonovske uši. A Zoran?! Ma sigurno je vrag spremio koju kilu i sad u svojoj izbi noću puši skrivajući se od pogleda.
„Ej, uspori malo! Kud si navrla?", dovikne Mladen prignutoj ženi.
Ne staje Vlasta. Ne okreće glavu odlučna pridržavati se jutros donesenog plana. Samo ti trkeljaj i dangubi! Da nije mene, bili bismo gladni, mislila je u sebi proklinjući i Mladena i tvrdo grumenje i život tvrdi.
„Eeeej! Predahni!", ljutito podvikne Mladen. Baš je tvrdoglava, a da nas ja nisam ovamo dovukao... Jamačno nas danas ne bi bilo, rojile su se misli u njegovoj obrasloj glavi.
Vlasta se počne uspravljati prateći vlastitu sjenu što je kao vješti pantomimičar imitirala njene usporene pokrete. Odloži motičicu pa zemljanu prašinu s dlanova otrese o poderane traperice. Doklatri se do trijema, spuzne na drveni tronožac i ispruži umorne noge. Nekada su ta dva vertikalna kolosijeka bili usijane tračnice uz koje je Mladen žestoko kloparao do krajnje postaje. Hoćemo li ikada više biti jedno tijelo, pitao se Mladen. Hoće li me ikada više pomilovati po licu ili kosi, snatrila je Vlasta. Gledali su se oči pogledima punim pitanja, a znali su sve.
„Dokle će ovo trajati? Ima li nade za nas?", prekine šutnju Vlasta.
„Kako ne bi bilo nade!?", začudi se on pa nastavi: „Zaboravila si što je tvoj otac govorio? Hrvatska je vječna. To je i zapisano."
„Zaboravila? Pored tebe? Satima i danima premećeš te svoje knjižurine tražeći istinu. Istina? A što to mi imamo od istine? Ovaj jad."
„Sada je ovako. A sutra... Možda se voda povuče kao što je i došla. Moraš biti optimističnija!"
„Optimističnija? Slušajući tebe i Zorana? Opsjednuti ste prošlošću, dragi moj! A ovo je novo vrijeme..."
„Žilav je. Ne da se. A kad bih ga uspio uvjeriti, preobratiti... Onda bi bili pravi susjedi!", odvrati Mladen i nastavi migoljiti prstima vrteći grančicu između kažiprsta i srednjaka kao priručnu varalicu za grozničave nikotinske želje.
Prekidaju razgovor. Gledaju u daljinu. Ona netremice pilji prema jugu, a njegov pogled odluta u sjeverne predjele. Zamišlja da je tu, nadohvat ruku, usidren neki čamac u kojem bi se otisnuo u potragu za drugim otocima. Ona sanja da u obližnju uvalu pristaje brod koji će ih odvesti u bolji svijet. Njegova vizija novog zavičaja tavorila je u hrvatskoj obrubljenosti. Njeno snoviđenje bijega iz bijede nadrastalo je granice i međe.
Gledaju oni tako u plavo prostranstvo, zapetljani u meridijanima i paralelama, svak misleći svoje, ponaosob crtajući robinzonsku geografiju udaljenog i slutećeg kopna. I tko zna dokle bi njih dvoje odašiljali nespokoj kao svjetioničke signale da iznenadno glasanje nije razbilo mučnu tišinu. Vjerojatno bi nekog nespremnog došljaka taj grlati prolom usplahirio, ali Vlasta i Mladen nastaviše mirno sjediti čekajući da se pojavi znani pjevač. I eto ga! Iza okuke pojavi se nasmiješeni grlenjak u prevelikim bermudama i havajki.
„Dobar dan, komšije. Kako je?", Zoran srdačno pozdravi domaćine.
Vlasti bijaše drag taj njihov prvi (i jedini) susjed s kojim su dijelili gorku pustinjačku svakodnevnicu. Mladen je Zorana trpio kao nužno zlo jer takve je, prije udesa, naširoko zaobilazio kao kužnu lokvu. Ne baš laka srca, a s obzirom na izvanredne okolnosti, naučio je prividno susprezati netrpeljivost u ime dobrosusjedskih odnosa. I činio je to naizgled nehajno premda je svaki susret iznova narušavao njegov unutarnji mir. Želudac bi zatitrao, zgrčio se... Vjeđa poskočila. Srce ubrzalo.
„Dobar dan", odvrati Mladen škiljeći u razdraganu pojavu.
„Ajde, sjedi malo s nama!", srdačno se nadoveže Vlasta.
„Može, može. Pa vi ste mi najbliži..."
„Hoćeš li čaj od kamilice?", upita Vlasta.
„ Daj što daš! Sve paše! Jadan je onaj koji danas bira i prebira!"
Dok je Vlasta u kućerku kuhala čaj, Mladen i Zoran započeše razgovor što u stvari bio je nastavak beskrajnog serijala; njihovi međusobni dijaloški sukobi i sudari bili su jedina svrha postojanja. Pokazati suparniku kako se svetinje brane.
„I veliš", pokazujući rukom prema sjeveru otpočne Zoran „sve je ovo vaše, hrvatsko!"
„I ovo iza!" Mladen je ispruženim placem zamahivao preko leđa.
Zoran ga lukavo odmjeri, uhvati iznenadni prosjaj u Mladenovu oku, pa reče:
„Ne bih rekao. To je vjekovima naše, srpsko. To su naša ognjišta koja vi prisvojiste!"
„Vaše???"
„Da, naše. I tu gdje sada sjediš i to je naše. I da znaš, našom dobrom voljom još si tu. I još te puštamo da u svojoj bajti držiš neprimjerene plakate, karte, obilježja, zastave. Vrijeđaju, al' nek ti bude kad si zaostao!", odmahnuvši rukom raspali Zoran.
Mladen se ustobočio u drvenoj stolici zauzimajući ratoborni gard, spreman rafalno odgovoriti iritantnom susjedu. U naumu da jednom zasvagda pokaže Zoranu gdje mu je mjesto zaustavi ga Vlastin dolazak. Šutke uđe u mušku zastrašćenost i lepetom nezatomljene ženstvenosti razdvoji galamdžije... Dok je polako rastakala čaj u tri različite šalice, netragom su kopnile maloprijašnje žučne rasprave o teritoriju i podjelama. Riječi su ustuknule pred pušećim užitkom, a smirujući žućkasti odsjaj čaja zamiriše pomirenjem.
Sjede tako njih troje na velebitskom platou, okruženi nepreglednim morem. Prije nekoliko godina desilo se... Ono što je bilo izvjesno. Ono na što su znanstvenici desetljećima unaprijed upozoravali kao na mogući crni scenarij. Otopio se led na polovima, a oceani i mora su se podignuli preplavivši Zemlju kao u Noino doba... Vjetrovi su harali, ali ni te silne oluje nisu uspjele Mladenu i Zoranu otpuhnuti sjećanje na to što su bili. Oni znaju tko je tko i zato se neumorno prepiru i nadmeću, ne odstupaju ni za milimetar svakodnevno svojatajući potopljeni Gospić, Karlovac, Karlobag, Zagreb...
Moraju srediti odnose prije nego novo čudo ne povuče vodu. Mora se znati tko će tada na čvrstoj zemlji biti gazda, a tko gost.
„A da nemaš slučajno zeru duhana?", pomirljivo upita Mladen.
„Vidiš, zato si komšije moraju biti dobri. Vi meni kamilicu, a ja tebi duhan!"
Iz unutarnjeg džepa izvuče dvije smotane cigarete i jednu pruži Mladenu.
Zapale, sjede i šute, uživaju u duhanskom dimu, sunčanom danu i plavom pogledu.
I nakon svjetske klimatske katastrofe neviđenih razmjera najvažnije je ipak na Balkanu tko je Srbin, a tko Hrvat. Odlična priča, ali mogla je biti i bolje ispričana.