– Sve što sam napravio, sve te konstelacije predmeta koji unutar sebe djeluju emotivno, rezultat su slušanja glazbe i čitanja klasične literature, dekadentnog Brune Schulza i Kafke. Više ih ne čitam, no jasno je da su oni kodirani u meni – kaže Josip Klarica, superlativni hrvatski fotograf. Umjetniku fotografije posebna senzibiliteta preksinoć je u Studiju Moderne galerije "Josip Račić", u Margaretskoj, otvorena sažeta retrospektivna izložba i zabilježena 35-godišnjica rada, na što je podsjetila direktorica Moderne galerije Biserka Rauter-Plančić. Klarica je posebno zadovoljan bio govorom mladog Feđe Gavrilovića, čiji su ga odlični članci u Vijencu naveli da mu prepusti ulogu prigodnog tumača vlastite umjetničke osobnosti. Biti izuzetak u hrvatskoj fotografiji ne samo zato što radi najstarijim tehnikama bilježenja svjetla, camerom obscurom, Klarici je bilo lako. Jer posjeduje urođenu otmjenost, nevjerojatan stil i ukus!
Klaričini kamerom zabilježeni prizori – i oni režirani i oni zatečeni – melankoličnog su ugođaja i kad pokazuju rabijatne prizore nikad istrijebljene gladi za krvi. No riječ je o stiliziranoj okrutnosti, koja jedino u stiliziranom obliku i može biti spojena s intenzivnom Klaričinom poetičnoću, a da to daje poseban sklad.
Mladi je Gavrilović izdvojio novije Klaričine radove u kojima se ponavlja mistični motiv kristalne kugle. No Klarica to uvelike demistificira: – Kugla je fotogenična, uvijek znam da će dati dobru sliku. Ona se bira intuitivno, podsvjesno, ali ima univerzalne konotacije. Ona isijava, ali, naravno, ne u religijskom smislu – tumači Klarica. – Sve ostalo radi se svjesno, i s emocijom koja, naravno, ne smije biti predoslovna.
