Gotovo kao da je sam Bog odlučio napisati scenarij, rekao je redatelj Jean-Jacques Annaud opisujući slijed događaja koji su doveli do požara u pariškoj katedrali Notre-Dame. Njegov film "Notre Dame u plamenu", koji se danas prikazuje na HRT 2, nije klasična istraga o uzrocima katastrofe, već napeta, gotovo dokumentaristička rekonstrukcija drame koja se odvijala iz minute u minutu.
Koristeći kombinaciju igranih scena i autentičnih snimki s mobitela, televizijskih kamera i dronova, Annaud uvlači gledatelja u srce vatrene stihije. Film s kirurškom preciznošću prikazuje borbu samozatajnih heroja - vatrogasaca, policajaca i crkvenih službenika - koji su te večeri stavili svoje živote na kocku.
Za potrebe snimanja, budući da je stvarna lokacija bila uništena, kao zamjena poslužile su druge francuske gotičke ljepotice, poput katedrala u Bourgesu i Sensu, čime je postignuta zapanjujuća vizualna vjerodostojnost. Priča se ne bavi potragom za krivcem, već slavi ljudsku otpornost pred nezamislivom kataklizmom.
Sve je počelo u 18 sati i 18 minuta, za vrijeme večernje mise na Sveti ponedjeljak. Zvuk alarma za požar prekinuo je molitvu, no umjesto hitne akcije, uslijedio je nevjerojatan niz propusta koji su zapečatili sudbinu drevnog krovišta poznatog kao "Šuma". Sigurnosnom djelatniku koji je nadzirao alarmni sustav to je bio prvi radni dan, a zbog zbunjujućih oznaka, čuvara je poslao na potpuno pogrešno mjesto - potkrovlje susjedne sakristije. Dok je on tamo utvrdio da nema vatre, stvarni plamen nevidljivo je gutao 800 godina stare hrastove grede iznad glavnog broda katedrale. Prošlo je gotovo pola sata prije nego što je greška uočena i prije nego što su vatrogasci uopće pozvani. U jednom od najbizarnijih detalja te večeri, zapovjednik pariške vatrogasne brigade za požar je saznao od kolege koji je bio na odmoru u Firenci i koji mu je proslijedio fotografiju dima iznad katedrale snimljenu mobitelom.
Kada su vatrogasne ekipe napokon krenule, suočile su se s novom preprekom - pariškom prometnom špicom. Uskoro su se našli zarobljeni u kaosu uskih ulica i rijekama znatiželjnika koji su blokirali mostove oko otoka Île de la Cité. Bitka koja ih je čekala unutar zidina bila je još strašnija. Temperatura je dosezala i do 1200 Celzijevih stupnjeva, a zrak je bio ispunjen otrovnim dimom. Usred borbe s vatrom, vatrogasci su otkrili da su cijevi za vodu unutar katedrale loše održavane i propuštaju, zbog čega je pritisak bio drastično smanjen. Vrhunac užasa nastupio je kada se s krova počela slijevati kiša rastaljenog olova, teškog stotine tona, prijeteći da će probiti kameni svod i uništiti unutrašnjost. U tim trenucima, dok se toranj urušavao u prizoru koji je obišao svijet, gasitelji su se našli pred odlukom hoće li riskirati vlastite živote kako bi spriječili urušavanje zvonika i cijele strukture.
Dok se odvijala bitka s vatrom, unutar katedrale i oko nje vodila se još jedna, jednako dramatična borba - ona za spas neprocjenjivih relikvija. Kustos katedrale, Laurent Prades, bio je na gala večeri u Versaillesu kada je čuo vijesti. Njegov povratak u Pariz pretvorio se u odiseju apsurda: vlak, pa potraga za gradskim biciklom od kojih je prvi imao probušenu gumu, a drugi neispravan lanac. Kada je konačno stigao do katedrale, policija ga nije puštala kroz kordon. On je, naime, bio jedan od rijetkih koji su znali gdje se nalazi ključ trezora u kojem se čuvala najsvetija relikvija kršćanstva, Isusova trnova kruna. U stanju potpunog šoka i panike, kada je napokon došao do sefa, nije se mogao sjetiti šifre za otvaranje. Zahvaljujući prisebnosti vatrogasaca i ljudskom lancu koji su formirali zajedno s policajcima i gradskim službenicima, Trnova kruna i stotine drugih umjetnina iznesene su na sigurno samo nekoliko trenutaka prije nego što bi ih vatra zauvijek progutala.
Nakon petnaest sati borbe, požar je ugašen. Svijet je ujutro ugledao prizor koji je istovremeno bio i tragičan i čudesan: katedrala je bila teško ranjena, bez krova i tornja, ali njezini zidovi, zvonici i veličanstveni vitraji stajali su i dalje. Kameni svod, remek-djelo srednjovjekovnog graditeljstva, izdržao je i spriječio potpuno uništenje unutrašnjosti. Iste večeri, francuski predsjednik Emmanuel Macron obećao je da će Notre-Dame biti obnovljena, i to u roku od pet godina. Uslijedila je globalna kampanja u kojoj je prikupljeno više od 840 milijuna eura. Započeo je monumentalan projekt obnove, pothvat koji je ujedinio tisuće majstora, znanstvenika i povjesničara umjetnosti. Točno pet godina nakon katastrofe, u prosincu 2024., katedrala Notre-Dame, sjajnija no ikad i opremljena najsuvremenijim protupožarnim sustavima, ponovno je otvorila svoja vrata, postavši snažan simbol nade i ljudske ustrajnosti.
Požar iz 2019. godine bio je samo posljednja u nizu drama koje je ova katedrala preživjela u svojoj dugoj povijesti. Njezina gradnja započela je davne 1163. godine i trajala je gotovo dva stoljeća. Notre-Dame je bila nijemi svjedok ključnih događaja francuske povijesti: u njoj je Napoleon Bonaparte 1804. okrunjen za cara, a pod njezinim svodovima slavilo se oslobođenje Pariza 1944. godine. Tijekom Francuske revolucije bila je teško oštećena, njezini kipovi su obezglavljeni, a sama crkva pretvorena je u Hram razuma. Početkom 19. stoljeća bila je toliko zapuštena da su gradske vlasti ozbiljno razmišljale o njezinu rušenju. Spasio ju je romanopisac Victor Hugo, čiji je "Zvonar crkve Notre-Dame" iz 1831. potaknuo javni interes i doveo do velike obnove koju je vodio arhitekt Eugène Viollet-le-Duc. Upravo je on katedrali podario vitki toranj koji se u plamenu srušio pred očima cijelog svijeta. Uskrsnuvši iz pepela, Gospina crkva još je jednom potvrdila svoju besmrtnost.
Otvori KEKS Pay
