Kada se pojavi novi film o gangsterskim obračunima, posebice ako je riječ o talijanskim mafijaškim klanovima u Americi, nemoguće ga je ne usporediti s trilogijom "Kuma". Kada se pojavi uradak čija je radnja smještena u antiku, velika je vjerojatnost da će mnogima na pamet pasti Scottov "Gladijator". Prvi dio, dakako. Nešto slično napravio je i Todd Field 2022. kada je svijetu podario film "Tár". Ne samo da je riječ o jednom od najboljih ostvarenja u posljednjih nekoliko desetljeća, nego je tim filmom udaren temelj jednom minijaturnom subžanru koji se može radno nasloviti kao – dirigentske drame.
Nakon utjelovljenja lika beskrupulozne dirigentice Lydije Tár, koju je besprijekorno donijela Cate Blanchett, iduće je godine Bradley Cooper, u dvostrukoj ulozi redatelja i glumca, donio "Maestra", biografski film o Leonardu Bernsteinu, glazbeniku koji je najpoznatiji po glazbi kojom je obojio "Priču sa zapadne strane". Ove pak godine imamo priliku gledati još jednu dirigentsku dramu. "Žuta kravata", film Sergea Ioana Celibidachea, upoznaje nas s poznatim rumunjskim dirigentom Sergiuom Celibidacheom, inače redateljevim ocem. Biografija je ovo dirigenta koji je, što zbog želje da bezuvjetno slijedi vlastite snove, što zbog teške političke situacije u Rumunjskoj tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, rano otišao od svoje obitelji. Otišao i nije se vraćao. Ostvario je zapaženu međunarodnu karijeru u kojoj je stvarao glazbena čuda od Njemačke preko Japana pa sve do Argentine.
Životna priča "čuda od djeteta", kako su ga nazivali na početku njegove karijere, zanimljiva je i filmična sama po sebi. I zaista je dar gledateljima to što se njegov sin odlučio na snimanje filma o vlastitom ocu. Koliko bi sam otac bio oduševljen time, sudeći po njegovim stavovima prikazanima u filmu, dalo bi se raspravljati. Biografski aspekt filma i način na koji je ispripovijedan sasvim je korektan. Radnja je uglavnom linearna, a u želji da se ništa važno iz životopisa ne propusti, na svakoj se epizodi zadržalo točno onoliko koliko je trebalo. Za točne skokove iz prošlosti u sadašnjost i mekano slijetanje iz vremena Celibidacheove mladosti u vrijeme u kojoj je dirigent u već poodmakloj dobi zaslužni su poprilično ekspresivni Ben Schnetzer, koji glumi mladog Celibidache, i John Malkovich, kojemu je pripala uloga starijeg Celibidachea. Strukturalno je film školski jasno i kirurški precizno napravljen. Jasno, te stvari nisu dovoljne za filmsku čaroliju. Za nju nije zadužena ni emotivno najnabijenija scena u kojoj, činit će se prekasno, Celibidache dobiva toliko željenu očevu potvrdu. Scena zbog koje ćete se zasigurno naježiti ona je u kojoj Celibidache izvodi "Bolero" Mauricea Ravela. Scena je to koja se može nositi i s "Maestrom", a možda čak i s "Tárom" i zbog koje se gubi dah od oduševljenja.
Biografski, Rumunjska, 176 min
Režija: Serge Ioan Celebidachi
Glumci: John Malkovich, Sean Bean
Dokumentarni, Češka, 110 min
Režija: Pepa Lubojacki
Film "Kad bi se golubovi pozlatili" autorice Pepe Lubojacki, koji je domaća publika imala prilike pogledati na dvadesetom Filmskom festivalu u Vukovaru, a koji je k tomu i nagrađen Zlatnim šlepom u kategoriji dokumentarnih filmova, ni po čemu nije običan dokumentarac. Početak je poprilično hiperpodražavajući, ponajprije ponajprije zbog nabacanosti stilova pripovijedanja pa se na trenutke teško izdrži gledanje. Redateljica donosi iznimno bolnu i traumatičnu osobnu priču u kojoj se saznaje kako su joj brat i dvojica rođaka s kojima je odrastala ovisnici i beskućnici. Ona se brine o njima koliko god je to moguće, s vremenom se pomirujući da jednostavno nije u njezinoj moći spašavati drugoga. Bez patetike i moraliziranja, Lubojacki nas uvlači u intiman svijet obiteljskih trauma i života na rubu, koristeći sirovu estetiku, pa čak i estetiku ružnoga, kao i inovativan spoj osobnih arhiva i suvremene vizualne naracije. Svojom iskrenošću, koja nerijetko zvuči kao vapaj, i autentičnim filmskim jezikom koji vješto spaja tradicionalnu strukturu sa sadržajem generiranim umjetnom inteligencijom, a koji je vizualno oslonjen na trendove s društvenih mreža, ovaj film uspijeva pomaknuti granice dokumentarnog izraza. No što je još važnije, film ima moć duboko ganuti i natjerati na autorefleksiju.