Noomi Rapace jedna je od najvećih glumačkih zvijezda današnjice, koja je svjetsku slavu stekla ulogom Lisbeth Salander u filmovima iz “Millenium” trilogije, a u međuvremenu je igrala Elisabeth Shaw u recentnim filmovima iz serijala “Alien” legendarnog Ridleya Scotta, madam Simzu Heron u “Sherlocku Holmesu” redatelja Guya Ritchieja, ima jednu od glavnih uloga u popularnoj western seriji “Django”... Zadnju veliku ulogu imala je u znanstvenofantastičnoj seriji “Constellation” koja je ove godine krenula s emitiranjem na Apple TV.
I njena životna priča pomalo je filmska: Noomi Rapace odrasla je na izoliranoj farmi, kao osamljeno dijete razvedenih roditelja. Majka joj je švedska glumica Nina Norén, a otac je bio Rogelio Durán, španjolski pjevač flamenca. S nepunih 15 godina otišla je iz roditeljskog doma i počela graditi vlastiti život. I prezime Rapace nadjenula si je sama, odnosno s bivšim suprugom Olom Norellom, kao zajedničko vjenčano ime. Značenje mu je – ptica grabljivica.
Usprkos radu s najvećim hollywoodskim redateljima na velikim projektima, Noomi Rapace zadnjih godina sve više uživa u povratku malom, europskom filmu, a novom ulogom promijenit će sve što smo do sada znali o njoj. Ekskluzivnu priliku za razgovor s ovom glumicom i producenticom dobili smo tijekom nedavno završenog Sarajevo Film Festivala, u kojem je bila članica glavnog žirija.
Kada je ušla u predvorje Narodnog pozorišta, u kojem smo se dogovorile naći, prvo što sam primijetila na Noomi Rapace njena je neposrednost i iskrena, gotovo dječja znatiželja.
– Vau, mogu li vidjeti? – pitala me kada je ugledala moju tetovažu, pa još držeći moju ruku u svojoj, krenula pričati kako su joj stvari ostale u Frankfurtu, koliko su se u Sarajevu svi ljubazno nudili da joj pomognu barem kupiti donji veš, da joj u Hollywoodu uvijek nedostaje neposrednosti, druženja i uživanja u filmu... Smijala sam se u nevjerici jer ista je osoba samo nekoliko minuta prije ustala i otišla s već dogovorenog razgovora s predstavnikom vrlo uglednog međunarodnog časopisa, odajući dojam hirovite dive koja bi i mene lako mogla “ispaliti”. Što joj je kolega morao reći da je odbije, pitala sam se gledajući ovu osobu koja mi je spremno povjeravala intimne detalje svojeg života iako se nikada prije nismo vidjele.
Zadnjih dana gledala sam vašu novu seriju “Constellation” i pomislila – bože, ova žena nikako da se odmori od serijskih ubojica, svemirskih horora, jezivih prizora u kojima su zatočene njene junakinje...
Ha-ha, to je istina! U seriji “Constellation” igram Jo Ericsson, znanstvenicu koja se prvo nađe zatočena na međunarodnoj svemirskoj postaji, a kada dođe na Zemlju, shvati da se nalazi u paralelnoj stvarnosti. Stvari djeluju slično onima koje je ostavila, ali u njenoj kući odjednom je klavir koji vješto svira iako nema nikakvo glazbeno obrazovanje, ljudi oko nje ponašaju se drukčije nego što se naviknula, čak i njeno dijete izgleda isto, ali zapravo nije. Nitko joj ne vjeruje, misle da je poludjela, a ona je znanstvenica i sama je svjesna da sve što govori zvuči ludo. To je moja najveća noćna mora, da znam nešto, a nitko mi ne vjeruje. Kako i sama imam sina, dok smo snimali, zamišljala sam da je preda mnom dječak koji izgleda isto kao on, a ja znam da nije. Jeziva pomisao.
Jednom ste posao glumca usporedili s poslom astronauta – znanstvenofantastični scenariji na stranu, događa li se i vama da se vratite sa snimanja i vidite da je vaš sin drukčiji nego što ste ga ostavili?
Djeca se prebrzo mijenjaju. On zaista nije isti kada se vratim kući. Bilo je više situacija kada bih se vratila s dužih snimanja i poželjela da sam mogla zaustaviti vrijeme. Ne želiš propustiti ni jedan trenutak odrastanja svojeg djeteta, ali moraš se kao roditelj pomiriti s tim da je to život, da se stalno mijenja, evoluira i da je izvan naše kontrole. Sve više učim prihvatiti da nemam kontrolu i da usprkos svim planiranjima svari neće biti onakve kakvima sam ih zamislila. Katkad se pogledam u ogledalo i zapitam: tko si ti? Tko je ova žena koju gledam?
Plaši li vas to?
Rekla bih da me mnogo više plašilo dok sam bila mlađa. Mnogo sam radila da uspostavim kontrolu nad svojim životom jer sam odrasla u vrlo nestrukturiranoj okolini. Pokušavala sam za sebe stvoriti neka pravila, strukturu, a što sam starija, to više shvaćam da je potrebno prepustiti se valovima umjesto očajnički se pokušati uhvatiti za nešto. Ali išla sam i na mnogo psihoterapije dok nisam došla do toga.
To se vidi i na vašim likovima. Prve uloge bile su bijesne, žestoke, no čini mi se da je to bila i energija koju ste u njih unosili. U zadnje ste vrijeme nijansiraniji, pogotovo nakon islandskog filma “Lamb”, koji mi je djelovao kao velika prekretnica i svojevrsni povratak – ne samo europskom filmu nego i podneblju u kojem ste odrasli.
Nijansiranija sam, ali i ogoljenija. To je došlo s time da se naučim prepustiti i koegzistirati u ovome svijetu. Kad si mlađi, uvjeren si da se sve vrti oko tebe. Dugo sam bila opsjednuta sobom, vrlo samokritična, pa i okrutna prema sebi. Činilo mi se da sam zarobljena u vlastitom vrtlogu samokritike i bijesa. Dobro ste primijetili da sam se filmom “Lamb” vratila korijenima, ne samo u geografskom smislu nego i radom sa životinjama na farmi, na kojoj si uvijek samo dio slagalice, što jako dobro znam iz djetinjstva. Voljela sam i jednostavnost te priče ispod koje sam pronašla mnogo slojeva. Divno je biti pozvana na projekt koji ti otvori put prema nesvjesnome, što se ne događa u previše raspisanim scenarijima, u kojima se previše govori i objašnjava. Takve sve češće odbijam jer sada znam što želim, a što ne želim raditi.
Imam dojam da je tako i s ljudima, oni koji se imaju potrebu dobro prezentirati i objasniti drugima, često zapravo nemaju mnogo pokazati.
Slažem se u potpunosti. Ovdje sam divno razgovarala s Johnom Turturrom, koji je zaista jedan od mojih najdražih umjetnika. Vidjeti koliko je skroman, znatiželjan i iskren, kako sa zanimanjem pristupa sugovornicima, bila je čista sreća. Majstori u brojnim poljima često se razvijaju u nekom skromnijem, ranjivijem smjeru umjesto da oko sebe grade sve više zidova. Ali za to je potrebno mnogo samopouzdanja i povjerenja. Vjerujem i da si trebamo dozvoliti da radimo greške i da kažemo: “Oprosti, potpuno sam sjebala.” To je normalno i ljudski, svi ćemo griješiti. Ali živimo u svijetu koji toliko teži savršenstvu, svi se trudimo izgledati dobro, biti uspješni, zarađivati… Takvi su nemogući zahtjevi ogromno opterećenje kojeg se trebamo osloboditi.
Je li se to vama dogodilo nakon “Milleniuma”? Odjednom ste se našli u ogromnim hollywoodskim projektima, poznati u cijelom svijetu... Osjećate li manjak prostora za pogrešku?
Prošla sam period velikog preispitivanja i shvatila da želim raditi manje filmove, ali i producirati, otvarati puteve novim glumcima i umjetnicima iz Europe. Neko sam vrijeme mislila da ću se u potpunosti vratiti nezavisnom filmu, ali nakon pandemije koronavirusa susrela sam se s financijskim strahovima koji me u tome priječe. Sjećam se kada su me članovi mojeg tima nazvali i rekli: “Čuj, Noomi, pandemija prolazi, vrijeme je da zaradiš neku lovu jer stvari ne djeluju dobro. Tada sam osvijestila da trebam komercijalne projekte jer sam samohrana majka i poslodavka, no u duši sam zaljubljenica u umjetnost, volim biti na festivalima, razgovarati s ljudima, gledati i snimati kompleksne filmove izvan mainstreama. Možda mi je zato toliko lijepo u Sarajevu.
Kada smo kod toga, iznenadila sam se da upravo pripremate film makedonske redateljice Teone Mitevske u kojem ćete glumiti – Majku Terezu!
Jako sam uzbuđena oko toga! Teona je sila prirode, tako hrabra, inspirativna umjetnica… i zato želim raditi baš njenu Majku Terezu. Ne vjerujem da bih pristala na taj projekt da ga je itko drugi predložio. Ovo što sada radimo neki je spoj Majke Tereze, Teone i Noomi koje će zajedno ispričati jednu veliku priču. Snimanje kreće za mjesec dana, do tada još čitam sve što mogu o toj fascinantnoj povijesnoj ličnosti.
Kako je vi osobno vidite?
Svjesna sam brojnih kritika na njen račun, no trebamo biti svjesni i vremena u kojem je živjela, pa i korpusa tadašnjega medicinskog znanja. Primjerice, tada nisu znali da igle trebaju biti sterilizirane, zbog čega su mnogim pacijentima radili štetu. To su bile objektivne limitacije tog vremena i okolnosti da najnovije medicinske informacije nisu pravovremeno dosezale njene klinike. S druge strane, pronašla sam i mnogo detalja koji govore o mračnoj strani njena karaktera, crnim oblacima duše koji je čine toliko zanimljivom meni kao glumici koja će je utjeloviti. Šokirala sam se kada sam krenula čitati njena pisma i vidjela koliko je često sebe nazivala nevrijednom, grešnicom... Očito se borila s osjećajima sumnje i boli. Jednom je rekla: “Ako ikada budem svetica, sigurno ću biti svetica tame.” Fascinira me koliko je kompleksna ličnost bila.
Glumci mi često govore kako u sebi moraju pronaći neku točku identifikacije s likom koji će igrati. Što vas povezuje s likom Majke Tereze?
Obje smo osobe koje odlaze iz sigurnosti. Same smo se odgojile, stvorile nešto iz ničega. Ja sam odrasla na farmi, izolirana od svijeta. Odgajali su me po principima Waldorfske škole, bez udžbenika, pa sam s 13 godina jedva čitala i pisala. Nismo imali radio ili TV, sjećam se kako sam satima sjedila u kamionetu svojeg očuha i preslušavala jedina četiri CD-a koja sam imala: Brucea Springsteena, Tracy Chapman, Dolly Parton i malo poznati islandski bend KK. Mrzila sam majku jer me stavila u tu poziciju, kao i zato što sam prečesto u svojem djetinjstvu ja bila njen roditelj, a to je zaista nezdravo. Pogotovo mi je teško palo kada smo se s Islanda vratili u Švedsku, pa sam tijekom svakih školskih praznika sama sjedala na avion i vraćala se na Island zaraditi džeparac. Kada sam imala samo 15 godina, napustila sam dom i otišla iz Švedske. Iz današnje perspektive razumijem da sam još bila dijete, ali imala sam tu hrabrost da odem živjeti sama, bez novca, na mjestu u kojem nisam poznavala nikoga. To sam iznova napravila kada sam se preselila u London, sama sa sinom, ponovno na mjesto u kojem nisam nikoga poznavala, a u to vrijeme nisam znala ni engleski jezik. Majka Tereza napustila je svoju obitelj i odselila se u Irsku kada je imala 17 godina, a potom je osjetila poziv i otišla u Indiju, na drugi kraj svijeta u kojem je radila s najsiromašnijima od siromašnih. Vjerujem da je imala sličan avanturistički duh, da se i ona vodila vjerom i snovima, bez obzira na to što su se činili nemogući. Bila je žena u muškome svijetu, u kojem nije bilo mnogo figura na koje se mogla ugledati, a to je pozicija u kojoj se i ja prečesto nalazim.
Možda se to na prvu ne vidi, ali kada govorimo o odnosima moći u filmu, to još uvijek jest muški svijet.
Zar to nije suludo? Vrijeme je za promjene, nemoguće je da 2024. godine i dalje smatramo da žene moraju ispunjavati određene socijalne norme, a muškarci se mogu ponašati kako hoće i za to biti nagrađeni. Predugo sam zbog toga osjećala eksplozivni bijes, pa sam i preburno reagirala na svaku nepravdu, ali sada shvaćam da mi ljutnja ne pomaže. Vjerujem da ljubaznošću, inteligencijom i mudrošću možemo pobijediti, da je moguće bez sukoba predstaviti bolje opcije. Nove generacije postavljaju nove standarde u svim sferama industrije, jednostavno ne pristaju na stvari koje su se generacijama naših roditelja podrazumijevale i meni je to predivno.
Mnogo smo govorili o vašem osobnom rastu. Što vas je potaknulo da se promijenite?
Moj sin je moj životni mentor. Nikada mu ne lažem, a i on meni sve istine izgovara u lice, često me tjerajući da preispitam svoje stavove. Nisam od ljudi koji propagiraju da svaka žena mora roditi kako bi pronašla smisao života, baš naprotiv, ali on je meni dao kompleksnost i skromnost koju prije nisam imala i na tome sam mu beskrajno zahvalna. Pri tome jako pazim da mu dam slobodu, da mu ne režem krila, ali ni da ne očekujem od njega da bude roditelj umjesto mene, što je moja majka meni radila. Ponosna sam na odraslog čovjeka u kojega je izrastao.
Mnoge glumice s vremenom postaju redateljice, baš nam je neki dan Meg Ryan govorila o tome. Jeste li i sami na tom putu?
Rekla bih da sam mu sve bliže. Uživam u otkrivanju različitih aspekata bavljenja filmom, producentski posao sve mi je važniji, a kako sam i glumiti počela bez formalnog obrazovanja, bacajući se naglavačke, ne bih se čudila da uskoro to napravim i s režijom.