I gotovo 350 godina nakon njegove smrti nemoguće je zamisliti kazalište bez Molièrea. Još je teže zamisliti ‘trening’ nekih novih, mladih glumaca, a da se ne okušaju u njegovim djelima. Nije stoga čudno što se redatelj i izvanredni profesor na zagrebačkoj ADU Krešimir Dolenčić vratio Molièreovu “Tartuffeu” kako bi upravo to bio diplomski ispit nove glumačke klase, novih mladih lavova koji upravo stižu na scenu.
Dolenčićev prvi čin
A priča s tom slavnom komedijom i studentima glume ima i svoj prvi čin. Dogodio se 2014. godine kada je s tadašnjim diplomantima Dolenčić radio isti naslov i rođena je predstava koja je stvorila glumce od ‘kalibra’ Adriana Pezdirca i Dadu Ćosića, ali i glumice Anđelu Ramljak i Hrvojku Begović. Osim toga, požnjela je obilje nagrada (između ostalog za naslovnu je ulogu Pezdirc dobio Nagradu hrvatskog glumišta) i tog ljeta gostovala na Splitskom festivalu i Dubrovačkim ljetnim igrama. Bio je to “Tartuffe” prebačen u naše vrijeme, ludo nabijen energijom i nasiljem, predstava za pamćenje.
Baš takva je i ova nova predstava; zapravo je po svemu drukčija, a opet plijeni načinom na koji je obrađen klasik i energijom koju su mladi glumci postigli u kolektivnoj igri.
No ovog puta “Tartuffe” nije komedija, ne bavi se toliko jednim od glavnih negativaca dramskog pisma koliko članovima obitelji u koju se uvukao, a među kojima, blago rečeno, vlada rasulo kad je riječ o odnosima i emocijama.
Današnjim rječnikom kazano, ovo je priča o disfunkcionalnoj obitelji u kojoj glavno pitanje glasi: čime bi se ti ljudi uopće bavili u međusobnim odnosima da im se u dom nije uvukao neželjeni gost i pokvarenjak?
Takvu dramaturgiju potpisuje Mihovil Rismondo, (1. godina diplomskog studija dramaturgije), a upravo ona svakom od glavnih likova daje posebnu dionicu u kojoj mladi glumci doista mogu pokazati sve što znaju i umiju. Stoga i redatelj Dolenčić i njegov stručni suradnik na ovoj predstavi Dado Ćosić (čijim venama još teče iskustvo onog “Tartuffea” iz 2014.), predstavu naoko slažu od točno izbalansiranih monologa, ali time uspijevaju postići nevjerojatnu cjelinu i pokazati novi, istančani senzibilitet glumaca čije vrijeme tek dolazi.
Naravno, riječ je o studentskoj, tj. skromnoj produkciji, no ona je ovako zamišljenoj predstavi plus, a ne minus. Na sceni je tek nekoliko stolica i crnih panoa koji oblikuju prostor (scenograf je Stanislav Aksentijević ml.), dok kostimi autorice Martine Ptičar preko svakodnevne odjeće tek pokojim okvirom za krinolinu vode u Molièreovo vrijeme, te time naglašavaju bezvremenost njegovih priča i poruka.
Zahvaljujući svemu tome stvoren je idealan okvir za glumačke kreacije, a na vrhu te piramide suiRok Juričić u naslovnoj ulozi i Toma Medvešek kao Orgon. Juričićev negativac odlično je odmjeren. Njegov Tartuffe je čovjek čvrsto uvjeren da ima pravo na sve čega se može domoći, a doza glumačke zavodljivosti tolika je da mu je zaista lako povjerovati. Protutežu mu čini Toma Medvešek koji s nadasve uvjerljivom povišenom energijom tumači lik distanciranog patera familiasa, jednog od onih ljudi koji svoju prazninu pokrivaju ni na čemu utemeljenom odlučnošću.
Lekcija iz glume
Čvrsto uz njih stoje i djevojke: Dea Presečki kao družbenica Dorine pokazuje žicu (nadamo se i budućnost) vrhunske komičarke, Danijela Evđenić osvaja točno doziranom nježnošću mlade žene koju ugrožava očeva samovolja, a scenom u kojoj govori o otkrivanju ljubavi dosiže jedan od vrhunaca predstave. Upravo dok traje ta scena, Rea Kamenski-Bačun u ulozi Elmire pokazuje što je dobar glumac u stanju napraviti kada na sceni ne treba izgovoriti ni riječi, ali lice mu mora biti temelj jakih emocija.
Stoga, mladi su opet mnogima održali lekciju iz glume i samo se treba nadati da će njihov ispit – igrati. •
Mene zanima koliko će ih se za koju godinu sjetiti da su bile silovane.