U bazi podataka ZAMP-a ime Siniše Leopolda spominje se u više od tri tisuće djela na kojima je sudjelovao kao aranžer, skladatelj, izvođač, dirigent, a više od 600 djela prijavljeno je ponajviše za tamburaške orkestre. Tamburu svira odmalena, proputovao je cijeli svijet, svirao Mubaraku i Indiri Gandhi. Radni vijek proveo je na HRT-u, više od tri desetljeća promiče tamburu i tamburašku glazbu, odgaja nove generacije tamburaša, a jednako toliko, točnije 32 godine, dirigent je Tamburaškog orkestra HRT-a pa je po duljini tog staža, kažu, jedini u svijetu tako dugo na čelu istog ansambla. Pitamo ga u šali stigne li spavati pa odgovara: “Tu i tamo, dosta mi je četiri-pet sati”. Jednako budan bit će i 1. siječnja kada u HNK sa svojim orkestrom održava tradicionalni, 15. po redu, Novogodišnji koncert “Valceri, polke i druge špelancije”.
Skoro će 200 godina da se tambura dokazuje i pokazuje cijelom svijetu kao sjajno orkestralno glazbalo.
Ove godine obilježava se točno 170 godina kako je Osječanin Pajo Kolarić osnovao prvi tamburaški ansambl i od tada je krenuo razvojni put tambure kao orkestralnog glazbala. Od tada do danas ona se svira u svim mogućim i nemogućim situacijama, od svadbi do derneka i tuluma, ali i u najljepšim koncertnim dvoranama i crkvenim prostorima. Uz tamburu se čovjek može najljepše opustiti, ali i zamisliti i tugovati.
Trideset godina predajete tamburu i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a lani je otvoren i odsjek za virtuoze na tom instrumentu.
Točno 32 godine predajem kolegij tambure za studente osmog odsjeka, to su službeno profesori glazbene kulture. Lani je počeo modul tambure. To je ujedno i prijelaz prema kompletnom petogodišnjem studiju tambure kojim bi se ona potpuno dokazala i kao solističko glazbalo i postala bi ravnopravna glazbalima poput klavira, violine, saksofona...
Autor ste knjige “Tambura u Hrvata”. Kako danas doista stoji tambura u Hrvata?
Riječ “doista” dobro je odabrana. Ljudi koji zaista razumiju, priznaju i dijele glazbu na onu dobru i manje dobru ili lošu, priznaju i tamburu. Trenutačno se u Hrvatskoj tambura puno svira, a zadnjih 20-ak godina i u glazbenim školama. Siguran sam da će u godinu ili dvije otići među zvijezde i dobiti status koji zaslužuje jer će se početi svirati studiozno i studirati kao solističko glazbalo. Uvjeren sam da ćemo već sljedeće godine krenuti s kompletnim petogodišnjim studijem tambure na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Još 2004. autorski ste osmislili Novogodišnji koncert “Valceri, polke i druge špelancije”. Neće izostati ni ove godine. Što ste pripremili za 1. siječnja u HNK?
Ove godine uz nas će zapjevati pjevačke legende: Gabi Novak, Zdenka Kovačiček i Ibrica Jusić. Nastupit će i mladi, instrumentalni i vokalni solisti, Maja Vučić, Zrinka Posavec, moj ansambl iz Muzičke akademije, koji je prije nekoliko dana osvojio prvu nagradu na državnom natjecanju mladih glazbenika, izvest će samostalno jednu točku. Nastupaju i jazzisti Filip Novosel i Tihomir Hojsak udruženi u Bow vs Plectrum (gudalo protiv trzalice), a pridružit će im se i bubnjar Žan Tetičković koji je za nas napisao ovogodišnju praizvedbu.
U orkestar HRT-a kojim danas ravnate došli ste 1975., bili ste najmlađi u orkestru i deset godina svirali ste brač, a tek potom postali dirigent.
U Samoboru sam proživio cijelu mladost i zasvirao u školskom tamburaškom orkestru. Ali kad je otvorena muzička škola, a ja sam bio prva generacija njezinih učenika, dali su mi violončelo. Brzo sam odustao od njega, a od 1975. kao maloljetni honorarac zasvirao sam brač u Tamburaškom orkestru HRT-a. Paralelno sam studirao i, kad sam diplomirao na Akademiji, ušao sam u radni odnos na HRT-u, svirao još desetak godina i počeo dirigirati.
Tko prevladava u sastavu orkestra HRT-a, vaši Samoborci ili Slavonci?
Više od pola orkestra su Samoborci koji su svirali u Samoborskom orkestru Ferdo Livadić i to mi je posebno drago. Sve više dolaze i moji bivši studenti.
Tamburaški orkestar HRT-a praizveo je prvi tamburaški mjuzikl “Janica i Jean” čiji ste vi autor, sudjelovao u praizvedbi prve simfonije za tamburaški orkestar i prvom koncertu skladanom za tamburaški i jazz-orkestar... Koji je sljedeći iskorak u neki novi žanr?
To je mala ekskluziva i ne smijem još o detaljima, ali pripremamo jedan balet.
Tko izrađuje najbolje tambure u Hrvatskoj?
Gospodin Velimir Zwirn iz Velike Gorice. On je sjajan graditelj tambure i velik broj instrumenata našeg orkestra iz njegove je radionice.
Gitariste poput Keitha Richardsa ili Van Halena često pitaju koliko imaju gitara. Koliko vi imate tambura?
U Samoboru u kući u podrumu prije neki dan naišao sam na njih pet ili šest – farkašica koje se gotovo više i ne sviraju. U Zagrebu u stanu još ih je pet. Skupilo bi se desetak dobrih tambura.
Ne spominjem rock tek tako. Naime, bili ste osnivač najmlađeg rock-sastava u bivšoj državi.
Tako je. Sastav se zvao Fenixi. Počeli smo u petom razredu da bi pri kraju osnovne škole imali već nekoliko autorskih koncerata na kojima smo mi, članovi benda, već bili autori i svih skladbi. Sjećam se kako sam u šestom razredu napravio pjesmu “Labud, rak i štuka” na stihove Gustava Krkleca. Ljudi s televizije došli su nas snimiti kako je izvodimo na samoborskom kamenolomu. U srednjoj sam upisao Glazbenu školu u Zagrebu pa je i ta rock-glazba ostala po strani. Ali moja generacija – godinu dana ispred mene bio je Rajko Dujmić koji je bio najtalentiraniji violinist generacije te Husein Hasanefendić koji je svirao gitaru – ostali su u tom pop-rock izričaju.
Pjevali ste u raznim zborovima. Danas pjevate samo u društvu. Koja vam je pjesma redovito na repertoaru?
Omiljena mi je “Tak mala ti je ruka”, a volim i “Kraj kapele svete Ane”. Naime, osim glazbe i obitelji volim i druženja. Svaki tjedan supruga i ja imamo druženja u nekoj restauraciji.
Kad već spominjete suprugu... Godine koje brojite na čelu orkestra HRT-a odgovaraju i godinama braka sa suprugom Lili s kojom vas je opet povezala tambura?
Istina. Ona je plesala u ansamblu “Joža Vlahović”. Upoznali smo se na turneji po Afganistanu, Pakistanu i Indiji 1974. Ja sam bio najmlađi član ansambla, nisam imao još 18 godina, a ona je tada baš slavila 18. rođendan.
U vrijeme Domovinskog rata vodili ste orkestar na prve crte bojišnice?
U Lisinskom nije bilo tjedna da nismo imali barem jedan humanitarni nastup. Jedne godine održali smo oko 140 koncerata. Bilo je i opasnih situacija, recimo, kad smo išli prema moru pa je nedaleko od autobusa eksplodirala granata. Najviše smo svirali po Slavoniji, a nastavili smo odlaziti i na Požeški festival iako su putovanja do Požege znala trajati i po devet sati. Tada je nastalo i najviše popularnih tamburaških pjesama poput “Ne dirajte mi ravnicu”. Pa i moja pjesma “Svirci moji”.
Dobili ste Zlatnu arenu za filmsku glazbu za Vrdoljakovu “Dugu mračnu noć”. Angažirao vas je i za film “General”.
Upravo sam počeo skladati i preda mnom je velik posao. I za taj film nastat će pjesme koje bi mogle postati popularne poput one “Božić bili” iz “Duge mračne noći”.
Gdje čuvate Porina za najbolji album tamburaške glazbe koji ste osvojili ove godine?
U potkrovlju u kojem se uglavnom i bavim glazbom. Dodijeljen mi je za dvostruki autorski CD čija je potka Tamburaški orkestar HRT-a. I nadam se da će ih biti još.
