Dr. Gabor Maté, svjetski priznati stručnjak za traumu i mentalno zdravlje, po prvi put dolazi u Hrvatsku. Zasluga za njegovo gostovanje pripada Ireni Orlović, osnivačici izdavačke kuće Harfa, koja već godinama kroz literaturu otvara važne i često zanemarene teme o emocionalnom razvoju.
Dvodnevni program naslovljen "Trauma modernog čovjeka" održat će se 2. i 3. listopada u prostorima Tehnološkog parka Split, a uoči Matéova dolaska, razgovarali smo s Irenom Orlović o tome kako je izgledao proces dovođenja autora bestselera „Kad tijelo kaže ne“, a s kojim se susrela i poznaje kao i što njegov duboki uvid u vezu između stresa, društva i bolesti može ponuditi našoj zajednici.
Skoro dva desetljeća ste na čelu Harfe. Kada ste počinjali, teme poput rane stimulacije, razvoja mozga i mentalnog zdravlja bile su duboko u stručnoj niši. Danas su one apsolutni mainstream. Kako iz Vaše perspektive izgleda ta evolucija svijesti domaćih čitatelja?
Kad sam počinjala, već je i sama ideja da kao roditelji imamo veliku odgovornost za odnos koji gradimo s djetetom mnogima bila nova. Danas je svijest o tome puno veća i to je ogroman pomak. Ali mislim da još uvijek imamo puno posla. I dalje prebrzo etiketiramo ponašanje kako kod djece tako i kod odraslih. Pokušavamo „popraviti“ djecu ili ljude koji imaju neadekvatna ponašanja, umjesto da se zapitamo što se krije iza toga. Jer iza ponašanja gotovo uvijek stoji neko iskustvo, poruka, potreba ili obrazac koji smo negdje usvojili. Mislim da je pravi razvoj svijesti trenutak kada shvatimo da trebamo manje popravljati ljude, a više ih pokušati razumjeti.
Zašto su nam pojmovi poput "traume", "rada na sebi" i "emocionalne regulacije" postali toliko bliski i potrebni u svakodnevnom govoru? Je li društvo napokon spremno skinuti stigmu s mentalnog zdravlja ili je posrijedi trend?
Mislim da je pomalo i jedno i drugo. S jedne strane, jako je dobro što su trauma, emocionalna regulacija i rad na sebi postali dio svakodnevnog jezika jer to znači da ljudi lakše prepoznaju što im se događa i lakše traže pomoć. S druge strane, postoji opasnost da te pojmove počnemo koristiti prebrzo i površno, kao etikete za sve što nam je teško ili neugodno. Nije svaka nelagoda trauma i nije svaki konflikt znak da je odnos toksičan. Zato mi je važno da, uz veću otvorenost, raste i razumijevanje. Pravi pomak nije samo u tome da govorimo o mentalnom zdravlju, nego da ga počnemo dublje razumijevati i odgovornije živjeti.
Kao izdavač, kako osjećate bilo hrvatske publike? Što danas prosječan hrvatski čitatelj primarno traži u literaturi o roditeljstvu i psihologiji – brza rješenja (tzv. "recepte") ili duboko poniranje u vlastite obrasce?
Rekla bih da publika i dalje prvo traži rješenje i to po mogućnosti “brzo” rješenje za konkretan problem primjerice: kako postaviti granice, kako pomoći djetetu, kako smiriti konflikt. Ali ono što primjećujem posljednjih godina jest i da sve više čitatelja shvaća da svaki „recept“ vrlo brzo prestane djelovati i da je pravi odgovor na kraju u razumijevanju vlastitih obrazaca.
Često se misli da veliki svjetski autori poput dr. Matéa surađuju isključivo s gigantskim izdavačkim kućama. Kako jedna relativno mala, neovisna splitska izdavačka kuća uspijeva privući i zadržati imena koja oblikuju globalnu raspravu o psihologiji?
Mislim da veliki autori ne traže uvijek samo veliku izdavačku kuću, nego partnera koji stvarno razumije njihov rad i zna kako ga približiti publici. Mi nismo tako veliki izdavač, ali smo nišna izdavačka kuća, vrlo osobni i posvećeni. S autorima gradimo odnos, a ne samo poslovnu suradnju. Kada prepoznaju da iza izdavača postoji stvarna misija, publika koja ih želi čuti i povjerenje koje se gradi godinama, veličina kuće više nije presudna. Mislim da je upravo to naša snaga.
Koji su ključni kriteriji kojima se vodite pri odabiru knjiga za prijevod? Dogodi li se ikada da vas intuicija prevari ili domaća publika reagira potpuno suprotno od onoga što je postalo svjetski bestseler?
Najvažnije mi je da knjiga ima stvarnu vrijednost i neku dublju poruku. Također da iza nje stoji ozbiljan autor, iskustvo ili znanje koje može nešto promijeniti u životu čitatelja. Naravno, pratim što se događa u svijetu, ali moram priznati da velik dio odluke uvijek dolazi i iz neke moje unutarnje procjene, osjećaja da je određena knjiga baš u tom trenutku potrebna našoj publici. I da, intuicija ponekad prevari. Dogodi se da knjiga koja je globalni hit kod nas ne pronađe publiku, a neka za koju nismo očekivali veliki rezultat postane iznimno tražena. To me uvijek iznova podsjeti koliko hrvatsko tržište ima svoj senzibilitet i koliko ga je važno stvarno osjećati, a ne samo pratiti brojke.
Dolazak dr. Gabora Matéa u Split (2. i 3. listopada) privukao je golemu pozornost, a predavanje uživo brzo je rasprodano. Kada ste ga osobno upoznali u Beogradu i počeli razgovarati o Splitu, jeste li mogli zamisliti da će interes u Hrvatskoj poprimiti ovolike razmjere?
Iskreno, znala sam da postoji veliki interes za Gabora Matéa, ali nisam očekivala da će reakcija biti baš ovakva. Kada smo se upoznali u Beogradu i počeli razgovarati o mogućnosti njegova dolaska u Split, meni je već tada bilo jasno koliko njegove teme snažno rezoniraju s ljudima kod nas. Ne bih otkrivala detalje privatnog razgovora, ali ono što me posebno dotaknulo bila je njegova jednostavnost i potpuna prisutnost u razgovoru. Nije bilo osjećaja da razgovarate s nekim „velikim svjetskim imenom“, nego s čovjekom koji otvoreno priča o svojim izazovima u roditeljstvu, koji zaista duboko razumje ljude i ono kroz što prolaze. Mislim da upravo zbog toga publika s njim tako snažno povezuje.
Kako dr. Maté, koji stalno putuje i analizira društva diljem svijeta, gleda na naše podneblje i izazove s kojima se susreću ljudi na Balkanu?
Gabor često govori da se na našim prostorima ne može razumjeti današnje ponašanje ljudi bez razumijevanja svega što se ovdje događalo kroz generacije. Ratovi, gubici, podjele i međusobna ranjavanja ostavili su dubok trag. Mislim da se posljedice toga vide i danas – u snažnim reakcijama, nepovjerenju, osjetljivosti na pripadnost i podjele te ponekad manjoj toleranciji prema onome što doživljavamo kao drugačije. Kada se trauma ne osvijesti i ne proradi, ona ne nestaje, nego se lako prenosi dalje kroz obitelji, odnose, društvo i nove generacije. Zato je važno razumjeti odakle naše reakcije dolaze, kako ih ne bismo nesvjesno prenosili dalje.
Njegova ključna teza je da živimo u "toksičnoj kulturi" koja nas odvaja od nas samih i uzrokuje bolesti. Koliko je lokalna, mediteranska kultura u Splitu i Dalmaciji specifična u tom kontekstu – štiti li nas naša bliskost i "pomalo" mentalitet ili krije neke specifične, transgeneracijske traume?
Mislim da nas mediteranska kultura u nekim stvarima zaista štiti: bliskost, obitelj, zajedništvo, spontanost i osjećaj da nisi sam u današnjim vremenima imaju veliku vrijednost. Ali istodobno nosimo i vrlo snažne obrasce koji se prenose generacijama: šutnju o emocijama, potrebu da budemo jaki, puno potisnute tuge, gubitaka i neizgovorenih obiteljskih priča. Zato bih rekla da nas bliskost može štititi, ali samo ako u toj bliskosti ima prostora za iskrenost. Ako nema, ona ponekad samo dobro prikrije one boli što se godinama prenose s generacije na generaciju.
Osim što ste urednica, Vi ste i terapeutkinja. Koliko Vam rad s ljudima pomaže u prepoznavanju naslova koji su društvu u tom trenutku najpotrebniji?
Zapravo me upravo Harfa potaknula da se dalje educiram. Kako sam sve dublje ulazila u teme psihologije, roditeljstva i osobnog razvoja, osjećala sam potrebu da i sama puno više razumijem čovjeka, što stoji iza naših ponašanja, emocija i obrazaca. Željela sam imati adekvatno znanje da mogu odgovorno birati knjige i autore koje donosimo našim čitateljima. Zato mi je psihoterapijsko i psiho-socijalno obrazovanje bilo izuzetno važno. Danas se ne bavim terapijskim radom, ali to znanje svakodnevno koristim u Harfi kada biram naslove, osmišljavam edukacije i prepoznajem teme za koje osjećam da su ljudima u određenom trenutku potrebne. Na neki način, danas s ljudima najviše razgovaram upravo kroz knjige.
Što je za Vas osobno najveća nagrada u ovom dugogodišnjem radu? Nakon što dr. Maté odradi predavanje i profesionalnu radionicu u Splitu, koji je idući veliki korak za Harfu? Kamo se dalje kreće izdavaštvo koje želi mijenjati društvo nabolje?
Moja najveća nagrada i, na neki način, kruna svega što sam godinama učila i gradila kroz Harfu jest Harfa škola koju sam osnovala u Splitu. To je mjesto u kojem su se sva ta znanja o razvoju djeteta, odnosima, emocionalnoj sigurnosti, učenju i mentalnom zdravlju pretvorila u stvaran život. Željela sam stvoriti školu u kojoj dijete nije samo učenik koji treba usvojiti gradivo, nego osoba koju se vidi, čuje i razumije. Školu koja djeci pomaže razvijati znanje, ali i samopouzdanje, emocionalnu pismenost, odgovornost, kreativnost i osjećaj vlastite vrijednosti. A moja velika želja za budućnost je da jednog dana svaki grad ima jednu takvu školu, mjesto u kojem će djeca biti istinski podržana u tome da rastu ne samo kao dobri učenici, nego kao stabilni, sigurni i svoji ljudi.
Otvori KEKS Pay
