Hrpice dokumenata neke tvrtke, isjeckane na trakice tanke poput špageta, dizajnerica Renata Svetić prstima je prikupljala i prošivala ih bijelim koncem, sve dok nije od tog letristički zanimljivog materijala načinila haljinu – dizajnerski odličnu, sasvim nosivu i modno atraktivnu! I to je, naposljetku, jedina haljina na 46. zagrebačkom salonu koja u Gliptoteci HAZU tumači temu “Rukopisi novog doba” autorice koncepta i kustosice Ane Peraice.
Cijenjena Splićanka s jakim umjetničkim pedigreom obitelji Peraica oblikovala je vrlo živu izložbu kolektivnog tumačenja današnjega stanja starog odnosa teksta i slike, poglavito u području primijenjenih umjetnosti. Dio u kojem tekst slavi svoju dominaciju nad slikovnim iskazom nazvala je tekstolatrijskim, a obrnuti slučaj idolatrijskim. Pokazalo se da u njezinoj pomnoj analizi razloženoj na tipografske cjeline, pisma umjetnika, žensko pismo, tekstualne slike i slikovite tekstove, modno pismo ima prostora i za gledateljevo domišljanje i tematsko prestrojavanje ponuđenog materijala. Tako su nama osobito zanimljivi bili radovi oblikovani tekstilom. Intrigantna je već sama činjenica da riječ tekstil u sebi sadrži i pojam teksta! Dakako da radovi oblikovani tekstilom ne sadrže uvijek pisani tekst.
Ikonički atraktivan je tako rad sa zastavama tandema Blažević – Loare i Nikice. Tekstilijarij državnih zastava doživljava u njih “ideologijsku privatizaciju”: zastave budućnosti su privatne, osobne, tvrdi par, pa ideologijske simbole “animacijom” pretvara u osobe! Ljubica Marčetić Marinović agresivnim prizorima na dječjim “slinčekima” ukida bajku odavno potisnutu masmedijskim “pismom agresije”. Redizajn destruiranog teksta Renate Svetić na suprotnom je polu od upisivanja ljubavnog teksta na dekonstruiran set rublja u radu Patrizije Done. Snaga tekstualne poruke čini gotovo nevidljivim tu materijalnu de(kon)strukciju!
Davorka Tumpić prenosi u galeriju čak cijelu ljubavnu postelju –s posteljinom na kojoj su tragovi ljubavne akrobatike tijela ispisani u prirodnoj veličini! Priča o ljubavi ostaje otisnuta romantičnim ljubavnim stihovima, ali rad nipošto nije likovno sladunjav! Ako je u oblikovanju ideje da tekstilom prenesu “tekst” svoje likovne poruke najgrublja i likovno najnemarnija Ljubica Marčetić Marinović, onda je Ana Vivoda – najfinija u tom tkanju ideje kustosice Ane Peraice. Posebno je lijepa Vivodina svilom ukoričena “knjiga umjetnika” s esejima o razlozima umjetničkog iskaza. Zapravo, svi su Peraičini “tekstilci” na Salonu obavili sjajan posao!
