Ulice kruže oko centra, grad je pružio svoje godove.
Putnici ulaze i izlaze. Semafori zaustavljaju i propuštaju.
Zagreb ima tek nekoliko cestovnih žila, ostalo su kapilare u reljefu grada. Kartografija svijeta sažeta u dva, tri međaša. Grad je tijelo u pokretu, bageri su iskopali rupu za divovsku sadnicu iz koje će niknuti neboder: u njemu će živjeti ljudi kao moždina u kosti. Ulazi čovjek s mamuzama, žena koja u obrazima skuplja orahe: taksimetar zuji, pretvara udaljenost u monetu. Limena ljuska i četiri kotača koja su naučila put i sama vode kao odvezani konj. Nižu se adrese unedogled. Isti grad, iste ulice, sa svakim prolazom asfalt ponire, na dnu si klanca koji te vodi.
Skrećem u slijepu ulicu, sklapam oči. Skupljam iverke sna, ali san ne prilazi; neka ptica ne prestaje pjevati, udarati kao bat u mjedi. Pjevica je potomak nepjevice koja je daleki potomak stvora koji je rikao: pratili su nevidljivu nit kao divlja guska magnetsku silnicu i usput skupljali perje i glasnice. Sad mi nabija u sljepoočnicama, ali ulica miruje. Otpala grana ne žuri se istrunuti, niti mladica juri u obličje staroga hrasta: duboko su spustile sidro. Ptica pjeva. Telefon zuji na sjedalu. Putnik želi s jednog na drugo mjesto.
Volan opet u rukama, cesta skreće lijevo i desno. Putnik ulazi: palim radio. Oživotvoruju se nevidljivi valovi: emisija o svemirskim sondama, emisarima u dubokome mraku. Čak i sada, dok klizimo niz zeleni val, one putuju brže od metka, bez trenja pri apsolutnoj nuli. U zlatne ploče koje nose, jer zlato trpi habanje, urezane su lake note s kojima su se oslikali Zemljani.
Pozdrav iz Babilona na sto osamdeset jezika, nekome tko nepoznat čovjeku živi ljudskim životom, s kim bi se moglo hodočastiti na tragu zajedničkog jezika. Sonde jure sve dalje: daleko. Proxima Centauri, suncu najbliža zvijezda, udaljena je osamdeset tisuća godina putovanja. Nebrojene godine u praznini kako bi se zakoračilo u susjedstvo, na mliječnoj plaži banulo na sljedeće zrno pijeska. Tu ne prilaziš Eskimu na kapi leda, ni Aboridžinu u plamenu pustinje, već se okrećeš čovjeku do sebe - samo da bi ustanovio da s druge strane nema nikoga tko bi spustio gramofonsku iglu na ploču. Voditelj govori: nije to krik u vakuumu, već molitva.
Stižemo na drugo mjesto. Putnik izlazi: gasim radio.
Suton je, mrače se sjene u gudurama ulica, pale se prva svjetla, gore sinapse iza pročelja zgrada. Vozim na okretište: pokraj pruge poredani su stolovi, izlažu se gumeni bomboni, čokolade, stare knjige.
Sa stabala padaju plosnate sjemenke, vrte se kao vesla u viru.
Tu kupujem tanke, jeftine knjige.
Zatim vozim preko rijeke do zgrada koje se zovu limenke.
Parkiram ispred ulaza. Uzimam sa sobom jednu knjigu.
Na prozoru sjedi mačka: gleda uže za rublje na kojem su poredane štipaljke kao papigice.
Penjem se na treći kat po sina koji je kod susjeda, starog para bez rodbine koji su ga zavoljeli kao svoga. Satima on sjedi na njihovom kauču i vrti programe.
Pozvonim i on je već na vratima.
Prati me u naš stan kao sjena.
Odlazi u kuhinju. Sjeda za stol.
Stavljam ispred njega knjigu, a on je krene listati.
Svaki dan jedna knjiga i on će htjeti jesti. Ali ne smanjuje se velika praznina između nas: nikada nije progovorio, nikada se nije nasmijao, nikada me nije zagrlio.
Završio je s listanjem: sada trga list za listom i prazni korice.
Jedan list presavija u papirnatog slona koji stoji na stolu sa surlom u zraku.
Zatim kresne šibicu i prinese je papiru.
Slon zadrhti i plane: koljena mu se pregibaju, počinje hodati.
Surla mu gori kao fitilj, polako ga izjeda vatra.
Prelazi ploču stola i pada preko ruba.
Otvaram prozore. Noć je.
Ja kuham, a on presavija listove i pali ih.
Padaju preko ruba težak s crvenom motikom na ramenu, govedo s užarenim rogovima, vojnik koji gura zapaljeni top.
Jaja stavljam pod ledenu vodu i ljuštim ih. Blitvu solim i uljim.
Papirnata ovca i papirnati vuk u ognju.
Konj kasa u plamenu.
Nomadi s kopljima, lica s aktovkama: svi u vatri.
Naranču, krušku i bananu pretvaram u kašu. Mrkve u sok.
U palačinke stavljam čokoladu.
Oči mi se sklapaju, ali ne smijem zaspati: mogla bi divlja mačka u plamenu skočiti na zavjese, otrčati u posteljinu.
Crni papirnati snijeg pada na pločice. U dimu lete crni leptiri čađe.
Svake večeri već dvije godine prelaze preko kuhinjskog stola nepregledna krda u plamenu, rodovi i koljena iz zajedničkog vrutka. Dugo su to bila stvorenja koja su odradila svoju metražu na vrpci vremena kao slijepe ulice ili kao prijelazni oblici: trilobit se pekao u hodu, dvodihalica klepetala na perajama, zubata ptica poskakivala na ivici između hoda i leta, diplodok se probijao kroz dim na zapaljenim trupcima nogu, sabljozubi tigar gorio je od očnjaka do repa. Eoni zgusnuti u godine, beskrajna hlapljenja u kratkotrajni pljusak. Nedavno su došli obične lisice i obični vodenkonji, obične ptice i obični zečevi. A jučer se jedan četveronožac samo uspravio dok je u plamenu prelazio stol.
Sada presavija tri preostala lista: na stolu stoje muškarac i žena s djetetom u naručju.
Planu i počnu hodati. Ali najednom zastanu: stol kao da se proteže unedogled.
Ženi ispada dijete iz naručja.
Hvata se za glavu, plamen je počinje izjedati. Lice joj crni i nestaje.
Papir u koljenima popusti, ona pada u pepeo.
Muškarac i dijete stoje jedan pokraj drugoga. Sami su na stolu, u jezeru pepela.
Oni gore, ali ne izgaraju: koštice su u voćki vatre.
Gledam u papirnate ruke na papirnatim licima: približava mi se golemi val.
Tada se dječak za stolom okrene. Pogleda me i nasmije se.
Priđe. I zagrli me.
Privukao me naslov - "Krda u plamenu" i pomislih, konačno, evo ga, hrvatski Western! Koje razočaranje. Ovo mi liči na neki psiho eksperiment, jer ne da nisam u stanju prepričati priču, nego ni ponoviti 2 rečenice unazad. No, vjerujem da tako nabacati riječi i rečenice, zapravo nije lako i da to zahtijeva određeni talent.