Ognjen Sviličić jedan je od naših najuspješnijih redatelja srednje generacije. S filmovima "Armin" i "Oprosti za kung fu" obišao je svijet, a njegov međunarodni projekt "Dva sunčana dana" upravo je stigao u kina.
Vaš novi film prilično je drukčiji od dosadašnjih. Mislite li da može postići uspjeh u domaćim kinima?
Kad su posrijedi kina, ne očekujem golemu posjećenost. I da je najbolji na svijetu, teško da bi imao mnogo kinogledatelja. Danas, kad u kina samo nekoliko dana poslije svjetske premijere dolaze veliki, snažno reklamirani hitovi, domaći se film teško može izboriti za komad kolača.
U takvoj situaciji, što bi naš redatelj trebao napraviti da privuče publiku?
Ne slažem se s tezom da naš film nema publiku. On je i te kako gledan na televiziji, čak i na internetu. On ljude zanima, ali u kućnom formatu. U kinu bismo eventualno mogli podići gledanost da napravimo spektakularan 3D film ili urnebesnu komediju, ali za ovo prvo nemamo novca, a humorom nikad nismo znali konkurirati.
Ako nismo konkurentni doma, kako ćemo biti na stranom tržištu?
Sada nismo, ali moramo se boriti. Osobno ne mogu pristati na situaciju da moj film nitko ne gleda. I da imam dvadeset, trideset tisuća gledatelja u kinu, to nije dovoljno da opravda uložena sredstva poreznih obveznika. Jednostavno moram ići na strana tržišta, makar propao. Ne mogu pristati ni na to da se preko mojeg filma testiraju različite političke teze. Više ne mogu podnijeti da me najprije na nekom stranom festivalu pitaju o situaciji u bivšoj Jugoslaviji. Ili da se moj film prikazuje u paketu s bugarskom komedijom samo zato što smo iz iste regije.
Ispada da stranci ne mogu razumjeti naše filmove?
Problem je u tome što smo kao nacija opsjednuti sami sobom. Domaće vijesti stalno prenose što je netko izvana rekao ili napisao o Hrvatskoj. Zbog toga ljudi misle da će sve što napravimo u granicama naše male zemlje zanimati nekoga vani, a to nije istina. U europskom društvu na kraju izgledamo kao pijanac koji razgovara sam sa sobom.
Dakle, problem je u temama, prezentaciji.
Ja to vidim ovako: u Jugoslaviji smo bili poznati po dobrim partizanskim filmovima. To se u 1990-ima, na žalost nemušto, pokušalo primijeniti na Domovinski rat. Čak i da ti filmovi nisu bili loši, kako se predstavljati ratnim filmom kad su ljudi koje smo smatrali arhetipima ratnih heroja danas u Haagu? Nije dobro ni to što smo se posve profilirali kao zemlja koju predstavljaju sportaši. Većina je njih odlična, no treba uzeti u obzir da ti ljudi ne predstavljaju zemlju, nego svoje tijelo. Mi zato moramo pronaći kvalitetan kulturni proizvod kojim bismo mogli probiti nacionalne granice. Zbog toga sam, uz resurse kakve sam imao, "Dva sunčana dana" pokušao napraviti univerzalnijim, razumljivim široj publici.
Kad spominjete resurse, kako trenutno izgleda snimanje filma u Hrvatskoj?
Dugo smo se oslanjali na koprodukcije, ali recesija je stala na kraj vremenu u kojem si mogao snimati umjetnički film stranim novcem. A u nas još samo HTV ima uvjete za snimanje onako kako bi se to trebalo raditi, bez pritiska, s mogućnošću korištenja većeg broja lokacija. Naša je televizijska produkcija među najjačima u regiji.
Ali HTV je prilično zatvorena sredina?
Zanimljivo, ja sam svoje najbolje suradnje imao upravo s njima. Nedostatak je HTV-a u golemoj birokraciji koja često štiti svoje interese. Osim toga, i na HTV-u se počinje uvlačiti imperativ što bržeg snimanja za što manje novaca, što donosi loš proizvod.
I gdje je onda prostor za razvitak našega filma?
Pritisak nas tjera da budemo kreativni. Na primjer, u zadnje smo vrijeme imali tri filma snimljena u prirodi. To su "Crnci", "Šuma sumarum" i moj "Dva sunčana dana". Ako imaš mali budžet, a želiš napraviti nešto atraktivno, dobra je ideja snimati tamo gdje scenografija već postoji. Svoj idući film snimit ću u jednom zagrebačkom stanu. S novcima koje imamo, dakle, možemo raditi samo male, arthouse filmove koji će publiku privući čudnovatošću. Tako se proslavila i Von Trierova Dogma '95! To su, dakako, filmovi koji ne mogu mnogo zaraditi u kinima.
Hoće li vam tada biti problem ako vaš film završi na torrentima?
Meni osobno neće, to je na neki način i potvrda da ljude zanima što radim. Ne patim od toga da se film mora gledati na velikom platnu. Ja ga mogu gledati i na mobitelu. Bilo bi mi žao samo zbog mojeg producenta Damira Terešaka iz Maxima filma. On ipak mora nadoknaditi uloženo u naše filmove.
a tko tjera umjetnika da pravi filmove o \"arhetipovima heroja\"? treba se malo othrvati lijenosti i naći u dostupnim podacima koliko ima pravih, stvarnih heroja, no to nije moguće onima kojima je izvor informiranja signal daljinskog upravljača i listanje dnevnog žutog tiska.