Producentica, prevoditeljica i kulturna menadžerica Tatjana Aćimović jedna je od osoba koje možemo smatrati dobrim duhovima hrvatske kulture, godinama usmjerena na uključivanje onih najranjivijih u društveni i kulturni život naše zemlje. Umjetnička je direktorica Festivala prava djece, a u sklopu Europske prijestolnice kulture 2020 s kolegicom Sanjom Bojanić napisala je izrazito vrijedan Priručnik o raznolikostima i inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama.
S kolegicom Sanjom Bojanić napisali ste izrazito vrijedan priručnik o raznolikostima i inkluziji u kulturnim i kreativnim industrijama. Kome je taj priručnik namijenjen i zašto?
Prvenstveno umjetnicima i djelatnicima u kulturnim i kreativnim industrijama. Ali, kako govori i o problemima s kojima se susreću sudionici u proizvodnji drugih sadržaja i usluga, veći dio Priručnika koristan je i za druge industrije, kao i za sektor javnih usluga, obrazovanje ili zdravstvo, na primjer. Priručnik je inače dio jednog većeg projekta, programa pod nazivom Kuhinja različitosti, u okviru EPK Rijeka 2020, tako da su EPK i Sveučilište u Rijeci izdavači Priručnika.
Kultura se stereotipno smatra progresivnom, tolerantnom društvenom granom. Međutim, sama činjenica da je postojala potreba za ovakvom publikacijom govori da se i u njoj po pitanju raznolikosti i tolerancije još može i treba napredovati?
Većina umjetnika i djelatnika u kulturi otvorena je prema novom i nepoznatome, zastupa progresivne stavove. Na određeni način ne plaši ih pogled na budućnost koja u sebi nosi promjene trenutnog stanja, ne primorava ih preispitivati vlastiti identitet ili usvojene vrijednosti. Međutim, ispravan i uvažavajući stav tek je prva nužna instanca. Od stava do djela, preciznije učinkovitih djela: dug je put. Poteškoće s hiperprodukcijom javno dostupnog sadržaja su i u tome da često pojavljivanje neke teme brzo postaje «gotovu stvar ». Tako, npr. zaključuje se da se prava osoba s invaliditetom poštuju jer se o njima govori i piše. Pitanje osjetljivih skupina traži suradnju ustanova i organizacija dvaju područja : kulture i umjetnosti i socijalne djelatnosti, što se u praksi rijetko događa. Sve su to otežavajuće okolnosti u susretu s različitostima koje smo nastojale obrazložiti u Priručniku.
U Priručniku ste obradili niz područja u kojima je vidljiva neravnopravnost. Diskriminacija kao rezultat stereotipa stečenih odgojem, kao npr. prema osobama starije dobi.
Dobna neravnopravnost jedno je od manje problematičnih područja, u odnosu na socijalnu isključenost kao rezultat siromaštva ili diskriminaciju po pitanju etničke pripadnosti ili rase, ali dobro ilustrira suštinu problema. Dobna ravnopravnost ne podrazumijeva samo formalnu ravnopravnu zastupljenost, nego realnu suradnju i proaktivni angažman potencijala različitih. U praksi se uredno poistovjećuju, na primjer, poštivanje znanja, iskustva i mudrosti sa strahopoštovanjem pred formalnom hijerarhijskom pozicijom i rigidnim odnosom koji iz toga proizlazi. Dobar primjer je i brkanje zaštite osnivačkih vrijednosti organizacije od strane osoba starije dobi sa stereotipnim opiranjem evoluciji organizacij. U timskoj suradnji nužno je sagledavanje iz različitih perspektiva, a kultura se najvećim dijelom putem timske suradnje i realizira. Važno je da ovo ne ostane na razini riječi nego se mora i vježbati.
Govori se da su mladi sve konzervativniji, vrijedi li to i za studente naših umjetničkih akademija?
Ne vrijedi. Moje iskustvo je da su otvoreni i solidarni, osjetljivi na nepravdu, prije svega prema svojim vršnjacima, neovisno o okruženju iz kojega dolaze.
Govorite o diskriminaciji kao posljedici neinformiranosti i neznanja, što je slučaj, primjerice, s nepoznavanjem količine nedostupnih kulturnih sadržaja na maternjem jeziku osobama s oštećenjem sluha.
Diskriminacija osoba s invaliditetom prisutna je u radnom okruženju ali puno manje nego u području odnosa prema publici, korisnicima kulturnog sadržaja. Gluhe osobe definitivno, spadaju u najteži oblik diskriminacije jer im je najveći dio audio i audiovizualne kulture na maternjem jeziku nedostupan.
A postoji li diskriminacija publike u odnosu na umjetnike? Predstave Olivera Frljića, primjerice, izazivaju izrazito strastvene reakcije upravo jer odskaču od ideje uniformne nacionalne kulture kakvu bi dio građana volio uspostaviti kao dominantnu. Postoji li u nas granica “prihvatljive” umjetničke slobode?
Nažalost, da, ali to nije rezultat zakonske niti bilo kakve druge regulatorne cenzure nego auto-cenzure odgovornih osoba ili osnivača ustanove. U Oliverovom slučaju, radi se o dragom mi kolegi i talentiranom redatelju. Neke od njegovih predstava, poput “Mrzim istinu”, obilježile su povijest suvremenog kazališta i jako mi je žao što se zadnjih godina našao u rubrikama koje nemaju veze s umjetnošću niti analizom kulture i njezina utjecaja. Inače, slika ugroženog nacionalnog identiteta većinskog naroda jedne neovisne Hrvatske danas subjektivni je doživljaj, imaginarna tvorevina, koja nema nikakva realna uporišta. Istovremeno, ovo pitanje sjajan je poligon za manipulaciju građana zemlje nedavno odrađenih trauma. Učestala pojava u medijima i informativnim sadržajima ostavlja dojam snage utjecaja na javno mnijenje, pred kojim se olako ustupa. Ali, ne bih potcijenjivala mlade publike, koje razlikuju zagovaranje svjetonazora od zaštite društvenih vrijednosti, jednako kao što prepoznaju stavljanje u prvi plan potencijalno spornih tema s ciljem ispitivanja granica i provokacije auto-cenzure. Unatoč strasti i količini prostora koji ove teme brzo zauzmu u medijima, irelevantne su za društvo u cjelini u kojem danas živimo.
S jedne strane, filmovi i glazba putem digitalnih servisa dostupniji su nego ikada, ali s druge, kazališnu kartu mnogi si ne mogu priuštiti. Postoje li ljudi kojima je kultura i dalje sustavno nedostupna? Tko su oni u Hrvatskoj?
Kulturni sadržaji skupi su, nažalost, velikom broju građana, financijski nedostupni. Kultura je fizički nepristupačna najčešće osobama s invaliditetom, dok je fizički nedostupna stanovnicima udaljenih ruralnih sredina, osobama na bolničkom liječenju, zatvorenicima... Kultura može biti nepristupačna i zbog nedovoljne razine medijske pismenosti, tehnoloških znanja i vještina, kongnitivnih sposobnosti, predznanja, nejasnog informativnog sadržaja itd. Prema zadnjim podacima Zavoda za statistku u riziku od siromaštva živi svaki četvrti stanovnik Hrvatske, dakle jedna četvrtina ne može biti korisnik kulturnog sadržaja koji se plaća. Točno je da distribucija kazališne predstave, koncerta, opere košta i karta mora imati neku minimalnu tržišnu cijenu koja garantira pokrivanje troška i opstanak organizacije, ali prihvatljivost isključivanja iz jednog područja djelovanja koje zagovara progresivno društvo jednakosti kao što je kultura je, u najmanju ruku, neobično. Redoviti besplatni programi, tematska događanja, povremeni veliki popust na cijenu traži, osim dodatnih izvora financiranja, i angažman, kreativnost, stručnost organizacije ili ustanove. Dodatni napori su nužni, ali za to je neophodna svijest za cjelovitost društva za koje stvaramo kulturni sadržaj. U Priručniku smo naveli niz primjera dobrih praksi u svijetu, ali i kod nas, čija popularnost i posjećenost ukazuje na potrebu.
U zemljama bivšeg istočnog bloka, nekadašnji režimi mnogo su ulagali u ideju kulture za svakoga. Kako se u tom smislu socijalistička prošlost odražava na hrvatsku kulturnu sadašnjost?
Socijalistička prošlost se odražava na način da se lakše povezujemo, brže se uspostavlja solidarnost, tematski, projektno, oko određene nedaće, nedostaka za određenu grupu ljudi. Tako, ako gledamo unazad dvadeset godina, prisutnost i konstruktivan doprinos koje je dalo civilno društvo u Republici Hrvatskoj jačanju kapaciteta zajednice, posebno njezinih osjetljivih skupina, jako je dojmljiv. U toj mjeri teško je usporediv s organizacijama civilnog društva u zapadnim zemljama. Ali, odražava se i na način da se prirodno očekuje da netko drugi, vlast ili država, skrbi i osigurava besplatne usluge, da se možemo izuzeti iz odgovornosti o društvu u cjelini, da to netko radi za nas. Spominjem samo važne utjecaje za teme o kojima ovdje govorimo.
U priručniku spominjete kako francuski muzeji zapošljavaju kulturne medijatore u pokušaju da se približe što široj publici. Koja je njihova uloga i možete li taj koncept zamisliti i u hrvatskim muzejima? Je li nam uopće potreban?
Nije nužan, ali je poželjan. U Francuskoj je, prema Zakonu o muzejima, obvezno upošljavanje medijatora u kulturi, i više od desetljeća veći broj sveučilišta na diplomskoj i post-diplomskoj razini nudi obrazovanje u ovome području. Koncept medijacije podrazumijeva i demokratizaciju kulture odnosno pristup što većem broju osoba kulturnim i baštinskim vrijednostima, ali istovremeno i vrednovanje kulturnog izričaja. Učinci su i odgojno-obrazovni, i rekreativni, i građanski. Ono što mene osobno inspirira jeste da medijacija nema samo pedagošku dimenziju, nego u sebi sadržava i stručnu i kreativnu podršku u usvajanju znanja, poimanju, aktualizaciji, povezivanju srodnih znanja i vještina, sadržava animacijske elemente radioničkog pristupa, motivira. U Hrvatskoj niz muzeja i knjižnica ima dobre pedagoške odjele, kreira kvalitetne i poticajne sadržaje koji su bliski medijacijskom pristupu. Filmske i glazbene radionice i edukativne sadržaje ima, također, sada već više udruga i umjetničkih organizacija koje poticajno djeluju na djecu i mlade. Uvjerena sam kako bi stručno usavršavanje, studijski program i nadogradnja ustanova i organizacija u području medijacije u kulturi moglo u Hrvatskoj naići na plodno tlo i moglo bi unaprijediti usvajanje znanja o umjetnosti jednako kao i poticati kreativnost kod djece i mladih.
Vaš priručnik jedna je od prvih stručnih publikacija koje u obzir uzimaju i nove okolnosti nastale pandemijom koronavirusa. Kako se ona odrazila na umjetnike, a kako na publiku?
Poglavlje Kultura u nenamjernom digitalnom okruženju ima u fokusu različite potencijale onih koji proizvode kulturu u odgovoru na imperativ prijenosa sadržaja u digitalno okruženje, zatim karakteristike određenih kulturnih sadržaja koji su prvenstveno namijenjeni za direktni kontakt s publikama, te na kraju i različite potencijale korisnika za novo okruženje. Nažalost, malo istraživanja smo imale na raspolaganju tako da smo se obvezale jedna drugoj u prvoj polovici sljedeće godine izaći s proširenim, digitalnim, izdanjem knjige, najviše zbog mapiranja koja će biti do tada gotova ali i nakon određenog iskustva, saznanja, statistika i boljeg uvida. Paradoks ove krize je da se umjetnost pokazala kao najučinkovitiji alat i podrška mentalnom zdravlju, društvenoj koheziji, pa čak i razvijanju novih vještina, dok su istovremeno kreativne industrije, jedna od najdinamičnijih grana svjetskoga gospodarstva, podlegle katastrofičnom utjecaju pandemije. Posebno cijenim što se puno manifestacija u kulturi ipak održalo. Sudjelovala sam i sama u obljetničkoj sezoni Kazališta Ulysses i iz prve ruke znam koliko napora je uloženo u mjere zaštite. Unatoč teškoj situaciji za nezavisni sektor, održali su se i Motovun, Mediteran, Rab, Liburnia, Svetvinčenat, Monoplay... S tako smanjenim brojem gledatelja, sustav nije održiv, ali taj odnos prema ljubiteljima umjetnosti za početak potvrđuje smisao kulture.
Vaš priručnik nastao je u sklopu projekta EPK2020 oko kojeg su se lomila brojna koplja. Sada kada prošao polovicu svojeg puta, kako ga ocjenjujete? Je li nešto moglo bolje?
U poglavlju Priručnika naslovljenom Odakle dolazimo i kamo stremimo, sami ili s drugima govorimo između ostalog i o složenom sustavu sudioničkog upravljanja. Ovaj tip upravljanja definiraju odnosi u kojima svaka strana, osim o sebi, korisnicima i javnosti, mora kontinuirano brinuti i o razvoju odnosa i njegovoj održivosti. Prioriteti, perspektive i motivi partnera, dionika kulturnog sektora, privrede, civilnog društva i jedinice lokalne samouprave, prilično su različiti, što je posebno vidljivo u razdoblju krize. U slučaju EPK, zakazao je evidentno odnos između uprave EPK i Grada Rijeke. Premalo znam da bih mogla prosuđivati o uzrocima. Posljedice su u početku pandemije bile jasne. Zakazali su i odnosi s javnošću, informacija o stanju, kakvo god ono bilo, za što je tadašnja uprava i preuzela odgovornost. Manjkala je i informacija o dobrim stvarima koje su se događale. Na primjer, program Kuhinje različitosti iznjedrio je nekoliko publikacija, konferencija, radionica za umjetnike i djelatnike u struci, umjetničke projekte. Osobno, razveselila me je vijest da su Rijeka i Gallway dobili produžetak do travnja, svakako zasluženo za oba grada i ekipe EPK.
Prije dvadeset godina bili ste producentica prve predstave Kazalište Ulysses, Kralj Lear. Ponovno ste se pridružili u obljetničkoj sezoni. Ravnatelj kazališta, Duško Ljuština, spomenuo vas je kao idejnu pokretačicu obljetničkog sail-in koncerta?
Da, složen i produkcijski jako zahtjevan projekt. Jako sam ponosna što smo ga uspješno realizirali i što je publika divno reagirala. Drago mi je da su u ovoj godini pokrenuti i besplatni multimedijalni program Brijunska soba Jamesa Joycea i Radijski program Kazališta Ulysses.
Za kraj, kako vidite budućnost naših kulturnih i kreativnih industrija s obzirom na brojne epidemiološke restrikcije koje su i dalje na snazi?
Očekujem prestanak maćehinskog odnosa stožera spram kulture, i djelatnika i publika, koji su za razliku od posjetitelja noćnih klubova i raznih slavlja, pokazali visoku odgovornost prema zdravstvenoj zaštiti najšire populacije. Teška vremena čekaju nezavisnu kulturu, izvedbene umjetnosti, kazališta, kina, sve manifestacije koje uključuju javna okupljanja. Teška vremena čekaju nezavisnu kulturu, kazališta, kina. Veliki je zadatak i pred Ministarstvom kulture da se izbori za bolji status kulture od onoga prije korone. Morat će nastojati ići u korak s nacionalnim mjerama suočavanja s posljedicama krize i oporavkom kulturnih i kreativnih industrija zemalja u kojima je kultura financirana u znatno većem postotku.
"slika ugroženog nacionalnog identiteta većinskog naroda ...neovisne Hrvatske danas je subjektivni doživljaj, imaginarna tvorevina koja nema nikakva realna uporišta." Upravo suprotno. Upravo suprotno.Naravno da ima.