17.02.2025. u 09:01

Godine 1992. na putu do škole, zbog sukoba uličnih mafija, ubijen je sedmogodišnji dječak. I taj se slučaj spominje u filmu, a emocije predvođene strahovima i osjećajem bespomoćnosti zbog života na koje su osuđeni poprilično su važan aspekt "Erica i Malika"

Da jednostavnost može biti zanimljiva, bogata, duboka i sadržajna bez ikakvog dodavanja kiča, još je jednom uvjerio film mlade redateljice Mihnail Baig. "Eric i Malik" kompaktan je i nepretenciozan uradak koji je od svega onoga što jest možda najviše odmor. Tema kojom se Baig ovog puta odlučila baviti nije neki odmor, no uspjela je stvoriti mirnu i blagu atmosferu u kojoj je jednostavno lako uživati. Čini se da joj najbolje sjedaju teme koje se bave ljudima s društvenih margina. Tako je u svom prethodnom filmu iz 2019. priču stvorila oko tinejdžerice Hale, prema kojoj je film i nazvan, koja nastoji pronaći svoj glas i svoj put dok odrasta u muslimanskoj obitelji koja živi u zapadnjačkom, modernom i liberalnom svijetu. Ovog puta kao pripadnike marginalaca Baig je uzela crnce iz Chicaga.

U središtu priče su dječaci Eric i Malik, nerazdvojni prijatelji koji u susjedstvu, gradu, pa i svijetu punom problema, nepravde, teškoća, rubnog siromaštva i problematičnog ponašanja uspijevaju stvoriti svoj mikrokozmos. "Eric i Malik" film je koji u svojim temeljima nosi inspiriranost stvarnim događajima koji su pogodili Cabrini-Green, kvart koji filmu i služi kao kulisa. Godine 1992. na putu do škole, zbog sukoba uličnih mafija, ubijen je sedmogodišnji dječak. I taj se slučaj spominje u filmu, a emocije predvođene strahovima i osjećajem bespomoćnosti zbog života na koje su osuđeni poprilično su važan aspekt "Erica i Malika". I dok i najbolji prijatelji Eric i Malik slute da u zraku vladaju atmosfera i osjećaji koji su nepravedni i za koje nerijetko misle da su rezervirani baš za njih, oni i dalje uspijevaju imati nanosekunde djetinjstva. Oni se zabavljaju s madracem koji su pronašli u staroj zgradi i cijeli svijet postaje njihov kada ga stave na sredinu igrališta i skaču na njega. Upravo tako jednostavne, obične i neambiciozne otrgnutosti iz kaosa kojim su okruženi služe kao najbrižniji čuvari njihovih djetinjstava, a da pritom toga nisu ni svjesni.

Mihnail Baig zapravo tijekom svih 90-ak minuta ovog poetičnog eseja pokazuje kako djetinjstvo uvijek pronađe put. Isto tako, u jednom trenutku to isto djetinjstvo mora završiti, a ovdje kao da postoji realna opasnost i prijetnja od toga da će se završiti prije vremena. Ericu i Maliku prestanak djetinjstva znači udaljavanje jednog od drugog, a kada taj scenarij postane jako vjerojatan budući da se Malik s obitelji seli iz ovog opasnog kvarta, njih dvojica počinju borbu sa svojim emocijama zbog kojih im se čini da takvo što neće preživjeti. Dijalozi između dvojice dječaka u pojedinim su trenucima sjajni, čak i kad hodaju po tankom rubu iza kojeg se nalazi nemilosrdno upadanje u patetiku. Iako je film takav da ga se neće (vjerojatno) nešto pretjerano i nešto dugo pamtiti nakon gledanja, u trenutku dok traje, lijepo je. A nekad je i to dovoljno.

Drama, SAD, 93 min

Režija: Minhal Baig

Glumci: Tyla Abercrumbie, Echaka Agba

"Mufasa: Kralj lavova"
Foto: Disney

Avantura, SAD, 118 min

Režija: Barry Jenkins

Glumci: Aaron Pierre, Kelvin Harrison Jr.

Za obožavatelje svevremenske priče o laviću Simbi i avanturama koje proživljava s luckastim prijateljima Timonom i Pumbom, sve što ima veze s "Kraljem lavova" kao da će na bianco reći da je sjajno. Kada je Simba, kao CGI lik, osvanuo u formi igranog filma, s pojačanom glazbom zahvaljujući Beyonce, bilo je O. K. Štoviše, čak i nešto više od O. K. Barem isto očekivalo se i od najnovije priče koja nas odvodi u radnju prije one već poznate u kojoj je glavni lik Simba. U "Mufasi: Kralj lavova" otkriva se život Simbina oca. Naravno, svakog pravog fana takvo što će zanimati. Međutim, nažalost, ovaj je film velika mlaka limunada. Razrada likova poprilično je površna i čini se kao da je prikaz njihovih odnosa nestrukturiran, nasumičan i zbrzan. Nema nikakve dubine koju Disney umije imati. Pozitivna stvar svakako su prekrasni prizori koji izgledaju poprilično stvarno, a koji – kao što je i očekivano – s lakoćom odvlače u pustolovinu preko afričkih savana. Sjajna je svakako i "reinkarnirana" glazba velikoga Hansa Zimmera, koja miluje sentimentalne i nostalgične osjetilne pupoljke. I svakako bi bilo i više nego pozitivno kada bi postojala opcija da se film u kinu gleda i bez sinkronizacije. Prijevodi i obrade pjesama su dobri, ali jednostavno nije to to.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije