U srijedu 20. svibnja preminuo je Darko Putak, jedan od najvažnijih ljudi za razvoj zagrebačke kulturne scene. Darko Putak bio je jednako agilan u vremenu Jugoslavije i samostalne Hrvatske, čovjek bez kojeg ne bi bilo mnogo važnih kulturnih pothvata, od razvoja rock-scene do kazališta. Iako su Putakovi kulturni obzori bili široki, pa je s jednakim žarom promovirao novo i alternativno i popularizirao ga na široj javnoj sceni, ono po čemu ga pamti šira publika nedvojbeno su bili programi vezani za rastuću rock-scenu sedamdesetih i osamdesetih.
Kao važan voditelj CKD-a (Centra za kulturnu djelatnost) i kasnije OKC-a (Omladinskog kulturnog centra), od sedamdesetih godina Putak je bio urednik programa koji su u Lapidariju, Kulušiću, Studentskom centru i drugim klubovima označili uzlet suvremene rock-scene. Punk i novi val bez njega ne bi dobili takvu promociju, ne samo na samostalnim koncertima već i festivalima poput YURM-a (Yu Rock Moment). Nije bilo čudno vidjeti ga kao govornika na promociji nastupa poput onog Bijelog dugmeta u Kulušiću početkom 1981., jer upravo je Darko Putak programski bio odgovoran za pomake koji su nova imena i velike zvijezde dovodili pod svjetla reflektora.
Trajalo je to još od početka sedamdesetih, kad je kao poklonik kazališne scene sa svojim velikim prijateljem, redateljem Brankom Brezovcem, uz kazališne skupine Coccolemocco, Kugla glumište i Teatar &TD, s generacijskim istomišljenicima počeo svoj put. Priča se još više zahuktala s predstavama poput "Oslobođenje Skoplja" 1977. u režiji Ljubiše Ristića i izvođenju zagrebačke trupe KGPT, koja se nakon Lapidarija i drugih prostora protegnula do američkih gostovanja početkom osamdesetih. Prvu fazu višegodišnjeg rada na sceni Zagreba Putak je završio s važnim postignućima na kulturnoj sceni, 13 godina radio je i kao producent međunarodnog kazališnog festivala Eurokaz, a i ono što je uslijedilo nije bilo manje zanimljivo.
Iako u drugom vremenu, otvaranje zagrebačke Tvornice kulture 1999. značilo je obnavljanje vjerojatno najbolje dvorane u Zagrebu, koja od tada pa do 2010., kad je preuzima današnja postava organizatora, presudno pojačava koncertnu ponudu, slično kao što je s Kulušićem napravio ranije. Putak je dovodio Johna Calea, Davida Byrnea, Patti Smith i mnoge druge u Tvornicu, Poguese i Pixiese na Šalatu ili Nicka Cavea na dva koncerta u dvoranu Vatroslav Lisinski 2005., a putem je davao prostora domaćim i regionalnim imenima koja su od kraja devedesetih redovito nastupala u Tvornici i gradila nove karijere.
Iako poznatiji u kulturnoj zajednici i među protagonistima s kojima je radio, Darko Putak kao malo tko bio je važan i širokoj publici, jer u svojim projektima nije bio elitist – iako je programski izuzetno pazio da se poštuju visoki kriteriji – nego je kao producent i programski urednik znao komunicirati s publikom, zadržavajući visoke standarde, što je danas sve rjeđa pojava u širem društvu sklonom površinskim senzacijama, partyjima i eventima. Bez Darka Putaka ne bismo imali razvoj kulturne scene kakav smo imali i bili bismo siromašniji za razvoj te napredne, intelektualno stimulirajuće, a publikom bogate glazbene i kazališne scene koju je pratila šira javnost, kritika i publika. Scene po kojoj je Zagreb bio poznat od sedamdesetih godina naovamo.
Što kazati privatno o čovjeku koji je javnim djelovanjem podigao spomenik zagrebačkoj kulturnoj sceni? Imao sam sreću biti prijatelj s njim i s njegovom suprugom Katarinom, koja ga je pratila i podržavala u kasnijim pothvatima, učiti od njega, pa i često probati njegov famozni tatarski biftek, koji je doveo do savršenstva, te s njim raditi na nekoliko koncerata u Tvornici. Zbog njega smo u Zagrebu bili na večerama s Nickom Caveom, Patti Smith, Tomom Verlaineom i drugima, jer Darko je bio čovjek okupljanja, najsretniji kad je bio s prijateljima i obitelji. Zadnji put ušao sam u Kulušić 2005. kad je uspio ishodovati da nam ga otvore da unutra održimo press-konferenciju za veliki koncert "Ostat će mlad", u počast preminulom Kreši Blaževiću iz Animatora. Koncert je kasnije održan u punoj Tvornici kulture, ali na spomenutu presicu ušli smo u Kulušić nakon puno godina i proživljavali šok nostalgije, upravo zato što smo kao klinci u tom istom klubu gledali neke od najboljih koncerata novog vala koje je inicirao Darko Putak.
Tvornica je samo nekoliko stotina metara udaljena od lokacije Kulušića, ali bila je i njegov najbliži duhovni "nasljednik" pod vodstvom Putaka, koji je staru dvoranu Radničkog doma ponovno stavio u pogon. Tvornica nije radila još od snimanja Kviskoteke i drugih programa zagrebačke televizije, dok su zadnji koncertni programi održani davnih sedamdesetih. S "novom" Tvornicom Putak je spojio neke programske elemente nekadašnjeg Kulušića s prednostima većeg prostora. Radili smo i seriju koncerata u počast Branimiru Štuliću, EKV i 2007. "30 godina kasnije – 7 veličanstvenih", u povodu 30 godina novog vala, na kojem su prvi i jedini put zajedno nastupili svi glavni protagonisti koje je poznavao još od kraja sedamdesetih: Vlada Divljan, Pero Lovšin, Gile i Električni orgazam, Rundek, Predin i Stublić te Jasenko Houra s Davorinom Bogovićem, prvi (i jedini) put na pozornici nakon 1983.
Otkako se preselio u Zagorje, Darko Putak organizirao je Festival monodrame u Krapinskim Toplicama, a posljednji put surađivali smo prije tri godine na okruglom stolu u zagrebačkoj Beertiji – koji je organizirala baš nova ekipa Tvornice – i gdje je uz Đelu Hadžiselimovića, Tomu Ricova, Tihomira Popa Asanovića i mene govorio o prošlosti i potencijalu zagrebačkih klubova od sedamdesetih naovamo. Suvišno je reći da je taj potencijal nastao i rastao i na temeljima njegova rada.
Otvori KEKS Pay
