"Vandalizam nije zaobišao ni tekstilnu instalaciju 'Naše sestre', dizajnerice i umjetnice Ivane Mrčele, postavljenu u Varšavskoj ulici. Nakon što je dio umjetničke instalacije uništen, a dio otuđen, 'Naše sestre' su se ubrzo ponovno okupile u punom sastavu i nastavile prenositi svoju poruku", napisali su organizatori umjetničkog projekta "OKOLO // around" prošle godine na svom Facebook profilu. Naime, instalacija pet žena u ružičastom – inspirirana ženskom solidarnošću, u kojoj se oblici isprepliću i naslanjaju jedni na druge stvarajući vizualnu i fizičku metaforu međuovisnosti – uništena je samo nekoliko dana nakon postavljanja 20. kolovoza 2025. godine, no nepokolebljiva umjetnica Ivana Mrčela uspjela je spasiti i ponovno postaviti svoju instalaciju. Petu sestru, koja je ukradena, umjetnica je tada nanovo izradila.
Danas, godinu dana poslije "Naše sestre", zajedno s radom "Tekstilna djeca" (2024.), ovjenčane su Velikom nagradom ovogodišnjeg, 61. Zagrebačkog salona, a upravo tim povodom razgovarali smo sa svestranom Ivanom Mrčelom, umjetnicom, dizajnericom i profesoricom na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, koja nam je otkrila nešto više o svojim nagrađenim radovima, ali i nadolazećim izložbama u Rijeci, Kranju i Poreču.
Nedavno ste osvojili Veliku nagradu 61. Zagrebačkog salona primijenjenih umjetnosti i dizajna. Kako ste se osjećali kad ste saznali da ste dobitnica?
To je za mene bilo veliko i potpuno neočekivano iznenađenje. Već sama činjenica da su moji radovi odabrani za izlaganje na 61. zagrebačkom salonu predstavljala mi je veliko priznanje, stoga o nagradi uopće nisam razmišljala. Zagrebački salon, osnovan 1965. godine, jedna je od najdugovječnijih i najuglednijih nacionalnih manifestacija suvremenog umjetničkog stvaralaštva, pa mi je iznimna čast primiti najviše priznanje. Posebno mi je drago što ova nagrada dolazi osam godina nakon što sam na 52. zagrebačkom salonu primijenjenih umjetnosti i dizajna osvojila Nagradu za najboljeg mladog umjetnika do 35 godina. Ta dva priznanja za mene imaju posebno značenje jer obilježavaju različite etape mog umjetničkog razvoja i daju mi dodatnu motivaciju da nastavim istraživati teme koje su mi važne.
Možete li nam reći nešto više o svojim nagrađenim radovima, "Našim sestrama" i "Tekstilnoj djeci"?
Oba rada izvedena su u tekstilu i proizlaze iz tema koje su u središtu moga umjetničkog interesa – ženskog iskustva, rada i društvene odgovornosti. Tekstil za mene nije samo materijal nego i medij koji nosi osobne i kolektivne priče te otvara prostor za propitivanje društvenih nejednakosti.
Rad "Naše sestre" istražuje žensku solidarnost kao snagu koja je tijekom povijesti omogućavala opstanak zajednica. Govori o međusobnoj podršci, dijeljenju znanja i tereta te o nevidljivim vezama koje su stoljećima povezivale živote žena premda su često ostale izvan službenih povijesnih narativa. Figure u instalaciji međusobno su isprepletene i oslonjene jedna na drugu, stvarajući vizualnu metaforu zajedništva. Rad je hommage tihim, svakodnevnim oblicima ženskog rada i skrbi, ali i poziv na njegovanje sestrinstva i solidarnosti u suvremenom društvu.
Rad "Tekstilna djeca" usmjeren je na problem dječjeg rada u tekstilnoj industriji. Iako većinu zaposlenih u toj industriji čine žene, procjenjuje se da u proizvodnji tekstila i odjeće sudjeluju i milijuni djece, kojima su uskraćeni obrazovanje, igra i bezbrižno djetinjstvo. Upravo me taj paradoks – da industrija koja proizvodi odjeću za svakodnevni život počiva na iskorištavanju najranjivijih – potaknuo na nastanak rada. Skulpture djece u prirodnoj veličini izrađene su od tekstilnog otpada koji svakodnevno nastaje u šivaonici fakulteta. Materijal koji je izgubio svoju prvotnu vrijednost postaje nositelj priče o djeci čiji je rad jednako tako često nevidljiv. Medvjedići koje skulpture drže u rukama simboliziraju ono što im je uskraćeno – igru, sigurnost i djetinjstvo.
Iako se bave različitim temama, oba rada povezuje interes za one čiji su rad, iskustva i životi često potisnuti na društvenu marginu. Kroz tekstil nastojim otvoriti prostor za promišljanje empatije, odgovornosti i odnosa prema ljudima čije priče ostaju skrivene iza materijala koje svakodnevno koristimo.
Rad "Naše sestre" prošle je godine bio izložen u samom centru Zagreba, gdje je, za manje od tri dana, vandaliziran. Planirate li "Naše sestre" ponovno izložiti negdje? S druge strane, možda i ono važnije, mislite li da bi danas "bolje prošle"?
Rad "Naše sestre" ponovno će biti izložen već ove jeseni krajem rujna na skupnoj izložbi u Poreču, a početkom listopada na mojoj samostalnoj izložbi u Rijeci. Tamo će instalacija biti predstavljena u proširenom obliku, s većim brojem figura, tako da će ispuniti cijeli galerijski prostor. Veseli me što rad nastavlja živjeti i razvijati se kroz nove izložbene kontekste.
Iako je prošlogodišnja vandalizacija privukla veliku pozornost, cijelo iskustvo pamtim prije svega po pozitivnim reakcijama. Rad je potaknuo razgovore, upoznala sam mnogo ljudi i dobila veliku podršku publike. Vjerujem da javni prostor uvijek nosi određen rizik, ali upravo zato ima i posebnu vrijednost. Umjetnost koja izlazi među ljude otvara prostor za dijalog, različita tumačenja i emocije. Nadam se da će "Naše sestre" i u budućnosti prije svega poticati razgovor o zajedništvu, solidarnosti i položaju žena jer smatram da su to teme koje su danas jednako važne kao i prije godinu dana.
U svojim radovima često propitujete položaj žena i nevidljive oblike rada. Kako su te teme postale središte vašeg umjetničkog interesa?
Istraživanjem različitih priča, tekstila, mode i svakodnevnih predmeta prirodno sam došla do ženskih iskustava jer su upravo žene stoljećima bile povezane s tim područjima, s brigom, ručnim radom i nevidljivim oblicima rada. Feminizam za mene nije samo pitanje ravnopravnosti žena nego i način promišljanja društva kroz solidarnost, brigu i propitivanje odnosa moći. Zato me zanimaju priče koje su često prešućene ili nedovoljno vrednovane.
Sličan pristup imam i kada govorim o drugim društvenim pitanjima, poput dječjeg rada u tekstilnoj industriji ili prava životinja. Zajedničko svim tim temama jest pitanje odgovornosti prema onima koji imaju najmanje mogućnosti da sami progovore o vlastitom položaju. Umjetnost doživljavam kao prostor u kojem takve priče mogu postati vidljive i potaknuti promišljanje o našim svakodnevnim odlukama i odnosima prema drugima.
Kako vam se sviđaju ostali nagrađeni radovi Zagrebačkog salona? Imate li među njima neke svoje favorite?
Ovogodišnji Zagrebački salon na mene je ostavio odličan dojam. Bilo je puno kvalitetnih radova i zanimljivih promišljanja, a posebno mi je bilo drago vidjeti koliko su autori različiti i po temama kojima se bave i po medijima kojima se izražavaju. Upravo je ta raznolikost, po mom mišljenju, najveća vrijednost Salona. Teško mi je izdvojiti favorite jer svaki od nagrađenih radova nosi snažnu ideju i otvara neka važna pitanja. Mislim da je upravo to ono što ovogodišnji Zagrebački salon čini posebno zanimljivim i zbog čega mi je bilo veliko zadovoljstvo biti njegov dio.
Za kraj, možete li nam otkriti na čemu trenutačno radite?
Uz već spomenute izložbe u Poreču i Rijeci, ove me godine očekuje i međunarodna skupna izložba u Kranju te samostalna izložba u novoj, vrlo zanimljivoj galeriji u Poreču. Trenutačno intenzivno radim na novim radovima koji proizlaze iz mog dugogodišnjeg istraživanja tekstila, odjeće i materijalne memorije, ali pritom istražujem i nove materijale te mogućnosti njihova povezivanja s tekstilom. Veseli me svaki novi projekt jer ga doživljavam kao priliku za eksperimentiranje i razvoj vlastitog umjetničkog jezika.
Otvori KEKS Pay
