“Želim biti fikus. Možda procijedim tri krive rečenice i to samo zato da razveselim majku”, dojmljivo je na nedavnoj promociji svoje knjige “Pogled iznutra” okupljenima poručila da te večeri ne očekuju previše od nje dubrovačka slikarica Anabel Zanze. Time je otkrila srž svoga karaktera i onoga što radi. Naime, od verbalnog izražavanja sklonija je riječima na papiru, a posebice kao motivu na slikarskom platnu. Svoje najranije slovčane slike, kolaže manjih formata, izradila je još 1996., čime je nakon Mangelosa i Marteka, i prva hrvatska umjetnica mlađe generacije koja je počela ponovno likovno istraživati slova, riječi, rečenice, dijelove eseja. Cjelokupan njezin opus, od kolaža iz sredine 90-ih preko prvih ostvarenja u ulju na platnu iz 1998. pa do posljednjih slika iz 2018. i 2019., raskošno je izložen u svojem minimalizmu u pet prostorija Gliptoteke HAZU. Izložba naslovljena “Napinjanje teksta” potaknut će promatrača na višeznačno putovanja po labirintima slova, riječi i rečenica, binarnih kodova i frekvencija, na otkrivanje konotacija koje će odgonetnuti u većoj ili manjoj mjeri, ovisno o svome znanju, snalažljivosti, pa i koncentraciji.
Potpis za svijet odraslih
“Pred nama su ozbiljni radovi. Osim što ih gledamo, poželjet ćemo ih i čitati, no ta nas želja neće daleko odvesti. Tekst se nudi kao tekst za gledanje. Ponegdje se može čitati, a na nekim drugim mjestima, određenim zahvatima, Zanze namjerno otežava čitanje slike kao štiva, jer joj nije stalo do toga da slika bude reprodukcija odabranog teksta. Zato koristi ‘pogreške’ u pisanju, izostavljanje pojedinih slova ili redaka i slično da pokaže kako slikovni tekst nije isto što i knjižni”, piše u predgovoru izložbi njezina kustosica Sandra Križić Roban. Upravo zbog njezine složenosti, posjetitelja na izložbi čeka i kutak za čitanje, soba koja može biti i ulazna, ali i izlazna ovisno o afinitetima posjetitelja, u kojoj osoba sjedne na kauč i, osjećajući se kao u svom domu, na raspolaganju ima nekoliko kataloga slikarice i njenu knjigu pa, ako mu nešto nije jasno ili želi proširiti znanje o njezinu djelu, može se dodatno informirati. Vodeći nas kroz svoje radove, Zanze se vraća u prošlost i evocira vrijeme kada je nastala svojevrsna njezina opsesija semantikom i tipografijom.
– U trenutku kad sam završila Akademiju, u zimu 1996. nisam imala razvijen vlastiti stil. Crtala sam minimalističkim načinom, bilo je tu i zgodnih pokušaja, no, za ulazak u svijet odraslih to nije bilo dostatno. Srednjoškolsko matematičko obrazovanje s pojačanim informatičkim programom, to je bio moj background. U visoko se proljeće rodila kći Maura, počelo je i ljeto, vruće i tromo, nisam slikala, samo sam promišljala kako dalje. U zamišljenoj budućnosti vidjela sam ekransku sliku kao centar života pojedinca i dominaciju njenih sadržaja nad ostalim sadržajima života. Poželjeh na platnu ispuniti ekran tekstualnim sadržajem, slikajući na način starih pisara, s oslonom na tipografiju Gutenberga, ukazati na paradoksalnost digitaliziranog svijeta koji živimo, pustiti kroz tintu tračak humanizma u “naslikano” – kaže. Sklona je redukciji izraza, monokromiji, a u većini ciklusa podloga na koju ispisuje slova oslikana je jednolično da što uvjerljivije simulira stranicu knjige. Dojmljivi su njeni ciklusi “Mappa Mundi” te “Rasteri” posvećen književnicama.
– Godine 2004. čitala sam Carverovu “Novu stazu do vodopada”. Na platnu sam pripremila uobičajenu podlogu, zažućeni blok koji ću ispisati i bijelu marginu koja ga obrubljuje. Namjeravala sam prepisivati iz knjige. No, specifična autorova posveta supruzi me ponijela. Krenula sam neumorno ispisivati njezino ime: Tess... Tess... Tess... To je začetak ciklusa “Rasteri”, u kojem sam u svakoj od slika nebrojeno puta ispisivala tek ime pojedinih književnica: Tess Gallagher, Anaïs Nin, Sylvije Plath i Ivane Brlić-Mažuranić. Izvedene su u ortogonalnom ili približno ortogonalnom rasteru, poput čipke. To neumorno ponavljanje njihova imena dovodim u vezu sa stihom “rose is a rose is a rose” američke književnice Gertrude Stein – objašnjava Zanze.
Prepisuje iz knjiga
Tijekom godina je primijetila, kaže, da ljudi često misle da su njeni radovi serigrafije ili kopije stranica teksta pa da bivaju začuđeni čemu povećavati i reproducirati tekst pri tome ne shvaćajući koliko je zapravo teško pisati kombinirajući slikarska i grafička sredstva na platnu, nezahvalnoj podlozi, što ona čini. U Gliptoteci je izložen i njen alat kako bi ljudi lakše predočili sredstva i načine nastajanja tih slika.
– Događa se na izložbama da ljudi ne vjeruju da su pred njima slike, već misle da su printevi. I to je razlog, nikako ne jedini, zašto je u jednoj od vitrina izloženo nekoliko fotografija mene sučeljene s golemim platnom, pred kojim skvrčena sjedim. Takvo ću platno, slovo po slovo, redak po redak, ispuniti tekstom. Vrlo se mala količina uljene boje može nanijeti na pero, inače boja s njega nekontrolirano kaplje. Iscrpljujući je to čin: uranjanje pera u čašicu s bojom, pažljivo doziranje boje na pero, pristupanje platnu koje pruža otpor, svojim spletom niti, čvorovima koji bezobrazno strše... U drugoj vitrini knjiški je arhiv, pojedine od knjiga kojima se služim, iz kojih ‘prepisujem’ (npr. “Surréalisme”, zbornik koji je uredio Herbert Read, “Lanjski snijezi” Željke Čorak...). Ovu izložbu, kaže, smatra rekapitulacijom svojeg dosadašnjeg rada i jasno joj je u kojem smjeru dalje, no ima još jedan put koji ju u budućnosti izaziva.
– Rado bih završila započetu zbirku poezije. Možda. Ne znam. Kao predah, intermezzo, za kojega bih u mentalnu mapu bilježila skice budućih slika. Da i taj poetski dio mene, ako se usudim usuditi, pustim van – zaključuje Anabel Zanze, čiji se radovi u Gliptoteci mogu pogledati do 10. veljače.
Srećo moja radiš nešto što je mrtvo,sterilno i totalno dosadno....čemu od likovnosti praviti literaturu!?!?!? U grafitima na fasadama ima više života nego li u tvojoj tupoj kaligrafiji....