Pripreme za odlazak na more trajale su mjesecima jer je to bio događaj: otac je ženu i sinove prvi put vodio na more. Pet godina prije preselio je obitelj iz provincije u grad, ostavljajući rodno mjesto, sve radi njihova napretka. „Grad je mjesto znanosti, kulture i sporta", govorio je, „gdje se ne može ne napredovati". Provincija te zatupi, propije te, ubije ti ambicije. Da je on, recimo, rastao u gradu, ne bi postao krojačem, nego opernim pjevačem, ponavljao je. Neostvarenu ljubav, pjevanje, u rodnom mjestu zadovoljavao je amaterski, kao prvi tenor amaterskog društva „Slavuj". Ali i to je napustio kad su se preselili u grad. Tamo više nije pjevao ni amaterski, trebalo je naporno raditi: dan i noć šivati odijela da bi se dovršila kuća, sinovi mogli školovati. Bio je to mukotrpan život koji je tražio oduška. Doduše, još su kuburili s namještajem – dnevna soba bila je naplavina svega i svačega – no u dvojbi ljetovanje ili namještaj, otac se konačno odlučio za ovo prvo. Teška srca, ali ipak se odlučio. O moru se pričalo, gledali su ga na televiziji, bio je „krajnji čas da se u njemu okupaju", objasnio je sretnoj obitelji. Stariji za godinu dana, a mlađi za dvije kretali su u gimnaziju s povlaštenom gradskom djecom kojima je ljetovanje na moru vjerojatno bilo prirodno, mislio je otac. Njima nije, morao si je priznati. Njima je to bio događaj. Zato su pripreme trajale ne danima nego mjesecima – izbor mjesta ljetovanja, prijevoznog sredstva, rezervacije, nabava opreme, razgovori o budućim slastima. Dječaci su ljetovanje objavili u školi, žena u bolnici, gdje je radila kao primalja. Otac ga je objavio svojim mušterijama i susjedstvu, primajući beskrajne savjete. Za mjesto ljetovanja odabrali su otok Krk, krenuli vlakom prema Rijeci, odakle će dalje brodom. Most koji Krk danas povezuje s kopnom u tom je času tek daleka budućnost. Nema ga ni u planovima.
Putovanje vlakom bio je prehrambeni događaj – jer su sve što im je trebalo nosili sa sobom. Pohane piliće, Gavrilovićevu salamu, voće, kolače, piće. U Rijeku su stigli prije izbijanja podneva, siti i odmorni. Brod im je išao tek za tri sata, imali su vremena napretek. Majka, pomalo pretila, htjela je sjesti u kavanu. „Kao da se nisi dosta nasjedila u vlaku", suprotstavio se otac. Zašto vrijeme i novac protratiti u krčmi kad imaju priliku razgledati novi grad, podučio je ženu i sinove, i bez daljnje rasprave poveo ih u ophodnju. Stvari su pohranili u kolodvorskoj garderobi.
Prvo su, jasno, otišli pogledati more. Plavo i golemo, prostiralo se unedogled, u daljini se tajanstveno stapajući s horizontom. Sinovi su u moru vidjeli slast budućeg kupanja. Majka rashlađivanje jer joj je uvijek bilo vruće... Otac – još jednu dionicu svojeg životnog uspona, s kojim je započeo kad se preselio u grad. Nadimao se od ponosa odgovarajući na pitanja sinova što je ovo, a što ono. Kao i obično, imao je odgovor na sve.
Potom krenuše u unutrašnjost grada, od ulice do ulice, a ulice su, znamo, napučene trgovinama... „Grad nisu trgovine", govorio je otac, ali se sam prvi u njih zagledao jer je ne zagledati se u njih bilo jednako nemoguće kao što je nemoguće ne jesti kad si gladan. Za tu je aktivnost optuživao svoju ženu, no istina je da je on bio svega gladan, on, a ne ona. Ona se u trgovine zagledala iz znatiželje, on iz nasušne potrebe. Sve što je vidio htio je imati, ne samo gledati. Zureći u izloge trgovina, osjećao je Tantalove muke, muke onoga kojem nude, a ne daju. Dokaz veličine te vrste mučenja upravo je njegova pripadnost mitu. Suvremeni Tantal koji se uputio na ljetovanje vrhunac krize doživio je pred izlogom salona s namještajem, gdje su trgovci izložili kompletan dnevni boravak, kombinaciju drva i zelenog baršuna, kakav je on planirao nabaviti za svoju kuću. Više se nije dao od izloga.
– Ovo je idealan namještaj za naš dnevni boravak – uzbuđeno reče ženi, odvlačeći je u trgovinu. Sinovi poslušno krenuše za njima.
– Trosjed se razvlači, na njemu se može i spavati – tumačio je obitelji nakon što se raspitao kod prodavača. U regal možemo uglaviti televizor, gledati ga s trosjeda i naslonjača... To govoreći sjeo je u jedan naslonjač, stavio ruke na rukohvate. – Probaj kako je udobno! – oduševljeno reče ženi.
– Da – složi se ona utonuvši u drugi naslonjač – ali nemamo novca. Ni za kupnju ni za prijevoz – doda razložno.
– Imamo novac za ljetovanje – odgovori joj muž.
– Pa ne bi valjda taj novac dao za namještaj – usprotivi se žena, ustavši s naslonjača kao da se ovaj užario.
Od nerviranja se počela gušiti. U njoj je već rastao plućni emfizem koji će je trideset godina poslije ubiti. – Nakon svih priprema... što će reći djeca? – doda.
Dječaci su upravo isprobavali trosjed, namještajući se na njemu u svim mogućim pozama.
– Mi bismo takav trosjed – bezazleno podržaše oca.
– Pa more su vidjeli – nastavljao je govoriti muž, više sebi nego ženi – što je bio cilj puta: da vide more – naglasi poučno. – Nije tako važno da se u njemu okupaju. Nisu li se kao mali kupali u rijeci? Nije li to isto kao i kupanje u moru? U oba slučaja boravi se u vodi – zaključi.
– Nije to isto – usprotivi se žena. – More je zdravije. Veliko je.. Slano... A i rezervirali smo sobu – podsjeti muža. – Otkazati sobu uoči dolaska bilo bi jednako prevari. Na naš se posjet računalo.
– Možemo reći da su nam se dečki razboljeli – odvrati muž. Ili barem jedan od njih – kalkulirao je.
Nastaviše se natezati a da ni jedan nije popuštao. Konačno su i dječaci shvatili što se događa, umirili se od prepasti. Da pokažu svoj stav – da su na strani majke – poskakali su s trosjeda. Premda su šutjeli. U toj je obitelji otac bio vlast i ta se vlast poštovala. Majka je uzalud hroptala, uzalud ostajala bez zraka... Novac za ljetovanje nalazio se u očevoj lisnici – poklonjenoj mu za rođendan – ne kod nje, i taj se novac iz lisnice preseli u blagajnu trgovine namještajem, gotovo u cijelosti; ostao je jedino novac za prijevoz. Umjesto na brod, otišli su pronaći kamion u koji će utovariti namještaj. Za to im je trebalo nekoliko sati, po vrućem danu, na kraju kojeg su gotovo lipsali. Jedva su što popili, jeli nisu ništa. Kamion su pronašli pred zatvaranje trgovine, utovarili namještaj i prtljagu ostavljenu u željezničkoj garderobi. Muž i žena zauzeli su mjesto u kabini, dječaci su se smjestili na novom trosjedu straga. Ljetovanje je bilo završeno.
To je priča o propalom ljetovanju na moru – kako mi ju je ispričao moj prijatelj, mlađi sin svog suviše pragmatičnog oca kojeg nikad nije uspio shvatiti. Tamo na trosjedu, u kamionu, za duge vožnje kući, u njemu se začeo pravi proces protiv oca koji do danas nije završio: premda mu je već šezdeset. Nakon gimnazije upisao je studij, no na očevu sramotu nikad ga nije završio. Dangubio je, mijenjao poslove, usput se uspio propiti. Nije se ni oženio, ostao je samac, mučeći očevu savjest neizvjesnošću svoje budućnosti – koja mu je podrivala starost. Kad je otac umro – malo poslije majke – zajedno s bratom prodao je kuću, a svoj dio novca proćerdao, osudivši se na trajnu sirotinju: sklonište je našao kod brata.
Starijem sinu očeva logika nije bila strana, ali osjećao se osramoćen: drugovima se hvalio svojim odlaskom na more, a onda se vratio a da se nije ni okupao. Stvar je uspio skriti, ali ocu nije oprostio. Srednju je školu završio, dalje nije htio: „Ne treba mi", osvetnički je objasnio ocu. S dvadeset i osam godina, kad je i sam postao roditelj, odlučno se s obitelji preselio u provinciju, pretvorivši ostatak očevih planova u prah: onih što ih je kovao za svoja dva pristigla unuka.
Što se fatalnog namještaja tiče – čiju ulogu ipak ne treba precijeniti – simptomatično je da nikad nije zamijenjen drugim, ni kad se sasvim otrcao. Regal izrađen ne od drva nego od njegove prašine rasklimao se davno prije njegovih vlasnika, samt na trosjedu i foteljama se izlizao. Namještaj je ipak uspio preživjeti svoje kupce, postavši upitnim tek nakon što se kuća prodala. Stariji ga brat htjede pohraniti u garažu, ali mlađi nije dao. S ostalom kramom pravednički ga otpravi na smetlište.
