Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Kratka priča “Ranko Marinković”

26. priča: Alojz Majetić: Dvostruki tobogan

Dečkić, bistro hiperaktivno djetešce, energično je ispruženom ručicom pokazivalo obližnji horor izložak, skulpturu golog muškarca s kojeg se cijedila krv u brojnim potočićima od tjemena do stopala
28. rujna 2013. u 12:30 0 komentara 128 prikaza
Alojz Majetić
Foto: Davor Višnjić/PIXSEL

Hoću li ikada išta saznati o Luciji s kojom sam više nego u prijateljskim odnosima, eto, već petu godinu? Koješta sam s vremenom doznavao o mnogo čemu što se tiče njenog vanjskog života. Ništa o unutarnjem. Volio sam je. Nikad neću saznati je li me ikad i najmanje voljela. Bili smo prijatelji. Otvarao sam joj se do kraja. Mogla je vidjeti svaki moj neuron. Njen nijedan jedini nikada nisam vidio. Sve znam o njenom djetinjstvu, o roditeljima, kući u kojoj je odrastala, gradovima u kojima je studirala, radnom mjestu na kojima se poslije studija zaposlila.

Ni jedan treptaj bilo kojeg osjećaja kod nje nikad nisam zapazio. Samo se jednom toplo prigrlila kad smo se rastajali poslije desetosatnog razgovora. Bio sam se već za djelić odmaknuo od nje, ali se ona odmah priljubila natrag uz mene. Bio sam šokiran. Nespretno sam se opet odvojio od našeg zajedničkog treptaja, otišla je niz nebodersko stubište, sjela u svoj auto i nestala. Kad sam kasnije spomenuo to približavanje, rekla je da nikad nije u naš odnos uključila ništa što bi se moglo nazvati dodirom. Svoje je tijelo strogo odvajala od mojeg nezgrapnog korpusa. Nikad nisam saznao je li i kada izgubila nevinost. O tim stvarima jednostavno se nije moglo pričati. Svašta sam je mogao pitati, biti pomalo neumjeren, pozivati se na moju neuračunljivost. Smatrala je da je prirodno da budem luckast, ali sebi nije dopuštala ni najmanje iskliznuće. Ponašala se kao da ništa i ne postoji osim onoga što bi sama pokazala. Čak ni njena koljena nisam dugo vremena vidio jer je uvijek dolazila u hlačama, a kad me jednoga ljeta posjetila na moru, ipak je zbog vrućine morala otkriti koljena. Bila su lijepa, ali nisam mogao vidjeti odakle se nastavljaju, kakvu cjelinu čine s natkoljenicom i bedrima. Kad sam je htio fotografirati, opirala se. Nije voljela svoje lice, ništa od svojega tijela nije prihvaćala. Rekao sam joj da ima najljepše lice koje sam u životu vidio. Pogledala me kao da sam rekao da čujem raže kako cvrkuću. Njeno je tijelo bilo nedostupno njoj, a meni još nedostupnije. Bili smo samo prijatelji.

U Muzeju suvremene umjetnosti kod pojedinog eksponata kratko se zadržavala. Tražio sam da mi bude vodič, da mi pokuša objasniti što bi moglo biti razlog zbog kojeg je neki predmet uvršten u tako ozbiljnu ustanovu. Moj prastari mentalni sklop svemu je morao naći smisao. Ako se popišam u bocu u kojoj je prije bio viski i ta pišalina sada je već cijelo desetljeće pohranjena u tu hermetički zatvorenu bocu – što tu ima revolucionarnog? Što u tome izražava moje neslaganje s potrošačkim društvom? Možda bi bilo smislenije da sam bocu razbio u tisuće komadića ili je samljeo u stakleno brašno i ponudio ga kao sladilo za crnu kavu?

Lucija je s toliko ravnodušnosti promatrala izloške da sam čak počeo zagovarati njihovo izlaganje.

– Što bi bilo da se umjetnik nije popišao u praznu bocu viskija? – zalijetao sam se uporno mudrujući. Lucija je tiho odgovorila:

– Ne bi bilo ništa, kao što i sada nije ništa!

– Dobro – išao sam na kompromis – pretpostavimo da se umjetnik istočio samo u prazni dio boce, a da je sačuvan ostatak viskija i da ta mješavina ima okus kakav ranije nigdje nije postojao? I to od početka stvaranja viskija do trenutka pišanja! Ne možeš reći da to ne bi mogao biti početak jedne nove ljudske čulnosti, novi jezik senzibiliteta, a odatle, ako se ne varam i počinje umjetnost. Iz gotovo ničega jedino umjetnost može stvoriti živo biće...

Do malo prije pred Lucijom sam govorio samo biranim riječima. Do ulaska u Muzej ni slučajno ne bih rekao pišalina, rekao bih mokraća. Pa i to bih izbjegavao ako bi ikako bilo moguće. Negdje drugdje sigurno bih našao finiju usporedbu. Možda bih u viski ulijevao kolonjsku vodu, nešto s mirisom romantičnih odaja ili pak ljepotom prirode, možda lavandino ili ružmarinovo ulje, vjerojatno bih izmislio miris leptirovih krila, miris koji zavodnički prelijeće s cvijeta na cvijet. Kako to da me izlošci ovdje u Muzeju vode do prekoračenja naše uhodane finoće? Pišalina i pišanje! Fuj! Odvratno, neukusno, neprimjereno! Je li zbog toga Lucija tako tiha?

Pogledao sam zanosno prema mjestu na kojem se strop dodirivao s nebom, a snažnom desnicom nježno je primio za ruku. Uveo sam u izložak mirise, gotovo se raspjevao o čudesnoj kozmetici raslinja na našim otocima i već sam htio krenuti na put oko svijeta mirisa kad li me Lucija energično prekine.

– Ali tada ništa od toga ne bi ovdje bilo izloženo! – rekla je poprilično glasno.

Otvorio je nisam. Moja lirska duša i snaga mojih riječi ostavljale su je – kao i uvijek – ravnodušnom. Dojam koji sam na nju ostavljao bio je kao da sam joj čitao telefonski imenik.

– Objasni mi, molim te, zbog čega nešto tako rijetko i maštovito ovdje ne bi moglo naći malo prostora? – nježno sam je i dalje uz krajnji oprez stezao ručicu.

– Nemoj se praviti da ne znaš. Gdje počinje smisao, prestaje igra. Jasno ti je da bi to imalo kakav takav smisao, da bi bilo konstruktivno. To jest, ostalo bi u okvirima tradicije. Ništa novo. Viski s mirisom crne udovice, ma, o čemu pričamo!? Jeftina dosjetka!

– Čak i kad bih stavio u tekućinu crnu udovicu?

– To ništa ne bi promijenilo!

– A kad bih stavio dvije udovice, mušku i žensku i to u poziciju kad se pare... kad bi se aludiralo da ih je ljubav ubila, i to njihova crna, otrovna ljubav... da ih je viski opijao snažnijom, njima nepoznatom ljubavi...

– Joj, daj, nemoj opet započinjati s nja-nja lirikom! Gdje ti je tu dekonstrukcija?

Htjela je istrgnuti ručicu iz moje šape, ali nisam popuštao. Nekako sam si sav drukčiji danas i ovdje! Prije bi mi bilo nezamislivo da Luciji pružam i najmanji otpor.

– Dekonstrukcija je u slobodi asocijacija, gotovo u anarhičnoj razuzdanosti. Zamisli: pauci se je... – na vrijeme sam se ugrizao za jezik! – pauci se prepuštaju spolnom sladostrašću i hop!, umjesto sperme, gospodin pauk uštrca u nju otrov, a ona, ne budi lijena, vrati mu istom mjerom, opiči ga otrovom usred čela, među oči čarne!

Takav razrogačeni pogled nikada ranije nije imala. Bila je to nova Lucija. Da, nova, ali ipak mi ništa nije rečeno. Kratko je trajalo, značenje nije stiglo isplivati. Mogu samo pretpostavljati da me je pogled trebao upozoriti da se ne upuštam tako bezobrazno u spolni život insekata.

– U najmanju ruku u tekućinu je trebalo staviti nešto od ljudske anatomije. Prst ili oko, još bolje oko... – razvijala je sada Lucija dekonstrukcijske opcije.

– Ne oko nego ku... – opet sam se na vrijeme ugrizao za usnu – muško spolovilo!

Ne samo da je promijenila izraz na licu nego se i sagnula. Osmijeh kakav nikad nisam vidio lepršao je njenim licem!

Jasno, krivo sam protumačio trenutnu promjenu. Dečkić, bistro hiperaktivno djetešce, energično je ispruženom ručicom pokazivalo obližnji horor izložak, skulpturu golog muškarca s kojeg se cijedila krv u brojnim potočićima od tjemena do stopala. Mali je prišao eksponatu i obgrlio mu nogu iznad koljena. Dalje nije ni dosezao pa mu je muško spolovilo skulpture ponosno visjelo iznad glave. Skulptura je tako djelovala mnogo rječitije, otkrivala je tajnu ljudskog života. Dečkić je krvavom kipu tepao: – ...najljepše je đačko doba!

Lucija se već sagnula kraj dečkića i nešto mu tepala. Ostao sam na startnoj poziciji pa sam bio akustički izoliran. Dvoje odraslih ljudi prišlo je Luciji i dečkiću, rukuju se, razabirem da je par prišao ne da odmaknu dijete od skulpture nego jer se s Lucijom dobro znaju. Dečkić je otrčao dalje prema atraktivnijem izlošku, bočno izvrnutom automobilu.

Izvadio sam digitalni fotić i snimao ih diskretno iz daljine. Razgovarali su sve u šesnaest. Vidio sam da dečkić grabi dalje, sve dalje. Što da radim, pitao sam se kad mi je mali nestao s displeja. Da kažem roditeljima? Hm, s kojim pravom. Valjda znaju prirodu svog djeteta. Nisu pokazivali ni najmanju zabrinutost. Mali ode ali se i vrati, zaključivao sam. Ipak sam bacao poglede okolo po Muzeju... maloga nigdje! Možda je iza nekog eksponata, možda se zavukao u sijeno tko zna zbog čega izloženo kao dio neke instalacije. Možda bi bilo pristojno da se priključim društvancu, ionako su vidjeli da je Lucija sa mnom, a sada sam se tu ukipio i fotkam li fotkam.

Upravo sam krenuo prema trojki kad s razglasa nježni ženski glas objavi da se niz Carsten Höllerov dvostruki tobogan spustio dječačić Andrija i neka ga \"podignu\" na \"recepciji\". Trojka se veselo stala smijati, čak su i pobjednički razmjenjivali udarce dlanom o dlan.

Lucija je krenula s njima, ali se na stepenicama ipak sjetila mene i ozbiljna, kakva je već bila, prilazila starom prijatelju koji je svijet oko sebe promatrao iz provalije u koju je spušten početkom prošlog stoljeća.

– Preslatko dijete! Najradije bih ga pojela! – prvi se put Lucija pred mojim očima počela uživo rastapati. U njenom pogledu prosijavalo se na tisuće lampiona. – Dođi! Idemo se i mi spustiti toboganom!

Lucijino i dečkićevo vrijeme letjelo je niz tobogan u ono što smo nekada zvali budućnost.

 

EKSKLUZIVNE SNIMKE
VIDEO Braća Mamić žive opušteno u BiH: Evo čime se bave u slobodno vrijeme
TIDAL
Glazba i zabava
Jeste li ikada čuli za TIDAL? Istražili smo sve što morate o njemu znati
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.