Hrvatska je postala punopravna članica Europske unije, "ali ako naša TV ekipa već ide u tu zemlju, nemojte se javljati iz Dubrovnika, odande je bilo niz reportaža, dajte snimite nešto novo, drugačije", predlaže urednik poznate televizijske kuće.
"Pa možemo u Zagreb, glavni grad Croatije", spremno predloži Jenny, mlada nadobudna novinarka, koja bi možda više voljela u Afganistan ili Irak jer u takvim područjima najbrže se postaje slavan. Ali svaki zadatak spremna je odraditi najbolje što zna. I dodaje: "Možemo snimiti reportažu kako ljudi žive, Croatia je po skupoći šesta zemlja na svijetu, baš zanimljivo. Vidjet ćemo kakve su navike ljudi."
Urednik se još na trenutak koleba, a Jenny nestrpljivo čeka i napokon on izgovori svoj: "Yes!"
Let od New Yorka do Zagreba brzo je prošao u gledanju filmova, drijemanju, pa zatim i hrana nije bila loša.
I napokon – slijetanje. "Dečki, idemo, brže", požuruje Jenny svoj kolege. Max lijeno i polako izvlači svoje duge noge misleći na to da ne zaborave na torbe i metalne kovčege s opremom za snimanje.
Roditelji su mu podrijetlom iz Hrvatske i u kući se, kada je bio dijete, stalno govorilo hrvatski, ali kako je rastao i s godinama engleski je postao jezik komunikacije u domu i izvan njega. No Max je siguran da većinu riječi ipak nije zaboravio i to mu na neki način na ovom putovanju donosi prednost.
Nakon što su se smjestili u hotelu u samom središtu grada s pogledom na obližnji prekrasan park, uputili su se svi zajedno na svoju prvu šetnju Zagrebom.
Maxglasno čita i prevodi natpise na trgovinama: Kiflica, Perec, Kajzerica, Zemička, Slanac, Štrudl, Krušac, Kuglof, Mrvica, Štanglica, Klipić, Štrukl... Jenny se zavrtjelo u glavi, a već je i gladna. Odjednom je obuzme mala snaga. "Što to Max govori?", pita se, gdje god se okrenu, gdje god da krenu, a ono tijesto. I sjeti se priče koju su joj pričali kao maloj djevojčici o pekaru i tijestu koje je preko noći toliko nabujalo da je prijetilo ugušiti cijeli grad.
No ne da se ona, sve mora vidjeti, probati, istražiti, pitati. Vidi i da momci u Zagrebu nose T-shirt, majice na kojima nešto čudno piše. Slovo ž nikako ne može izgovoriti koliko god se Max trudio da to svlada. A onda jednu skupinu mladića pita: "Sorry, je li točno da je u vašoj zemlji pivo zakon?" Škvadra se smije, naručuju pivo i nazdravljaju TV ekipi koja sve marljivo snima.
"Vidiš", misli si reporterka, "kako su ljudi veseli u zemlji u kojoj je pivo zakon, a ne kao kod nas u Americi, oni koji se bave zakonom obično su svi u crnim odijelima ili togama, vječno namršteni, uštogljeni, čista depresija."
A onda postaje iznenada sve bučnije, zviždanje, bubnjanje i kao po dogovoru svi zajedno pojure vidjeti što se događa. "Gay parada", prvi je zaključio Thomas tegleći kameru. Uto se skupina japanskih turista koji su prelazili cestu odjednom našla usred šarene i bučne povorke. Začas su im se u rukama našle zastavice duginih boja, mašu njima, smješkaju se, a vodič nervozno nastoji iz povorke izvući svoje zabludjele ovčice.
"Odlično, snimajte, večeras šaljemo taj materijal", uzbuđena je Jenny, "Japanci u Zagrebu na gay paradi!"
A u Tokiju, negdje pred jutro nježna i vjerna japanska supruga odjednom ugleda u vijestima svog muža na gay paradi u Zagrebu i k tomu mladića koji ga grli. "Priredit ću ja tebi kad se vratiš u Japan sayonara priredbu", ljutita je nježna i vjerna japanska supruga gađajući japankom televizor.
TV ekipa nakon snimanja zauzima mjesto na terasi obližnjeg kafića. Na velikom televizijskom ekranu neki čudan čovjek nešto govori, a jedan gost za susjednim stolom bijesan je kao ris i uzvraća: "A kaj ti obećavaš da buš se nakon rešta opet bavil politikom. Gdo te treba? Ostani tam gdje jesi." Ženi koja sjedi pored galamdžije je neugodno i kaže: "Štef, daj se stišaj, šlag bu te trefil!" Max je bespomoćan i to nije u stanju prevesti, izgovara se na vrućinu i vremensku razliku između New Yorka i Zagreba. "Nek me strefi šlag, pa kaj", ne da se Štef.
Uto se Štefu približi jedan zgodan mladac i pita ga: "Deda, daš za gemišt", i brže bolje doda: "Jučer si dobil penziju". Deda Štef je u srcu dobričina, uhvati se za novčarku: "Na ti, i curu si počasti."
"Fala, dedek, znaš kak je, sem nezaposlen", veli mladac i još pita za tetu: "Kaj dela?" "Sadi na balkonu flance paradajzlina, znaš onih čist malih, oni bar ne kričiju kak piceki pa se susedi ne buniju kak prošli put", izvještava Štef. A i peršin je posadila u tegle da ima za juhicu. Unuk zadovoljno kima glavom i odlazi. Mobitel mu je već na uhu.
Sati prolaze, a američka ekipa i dalje sjedi na terasi kafića istražujući običaje ovdašnjih europejaca.
Thomas viče: "Moj drži rekord, kavu pije već četiri sata i dvadeset minuta!" "A ne", nadglasava ga Max, "vidiš onog u crvenoj majici, taj je pri kavi već pet sati i osam minuta." "Dečki", umiljato se oglasi Jenny, "je li to za Guinnessov rekord? Hoćemo li to javiti za vijesti?" "Strpi se", odgovori Thomas, "siguran sam da dečki to mogu i bolje."
"Izvolite", pita konobar naše Amerikance, "što želite?" "Tri zakona", brza je Jenny. Konobar je malo zbunjen i pita kolegu: "Kaj ovi hoćeju?" "Pivo, tukac jedan, pivo!"
Sati odmiču, nisu li ih učili da je vrijeme novac? Jenny se čudom čudi kojom brzinom i sami prihvaćaju lokalne običaje. Nije čudno za Maxa, njegovi su iz Hrvatske, ali Thomas i ona, to je neka druga priča, s puno dužim emigrantskim stažem. U prvom sumraku samo se čuje kako klizi pivica, u stilu "srk, niz američki brk"! Pivo je zakon, sve se rješava brzim i dobro uvježbanim pokretom ruke. Nema nagomilavanja neriješenih predmeta, odnosno krigli. Sve teče u najboljem redu.
Odjednom se začuje prasak i Jenny od straha legne na stol. "Je li opet rat?", pita unezvijereno. "Oprostite", kaže čovjek koji s klincem prolazi pored njihova stola, "to je moj klinac puhnul i zgnječil vrećicu".
Jenny je polako svega dosta i predlaže da se evakuiraju na neko drugo mjesto. Dosta joj je središta grada, gužve, buke i asfalta i traži da odu malo izvan centra, negdje u predgrađe da vide kako tamo ljudi žive.
"OK, idemo, ali čekajte još trenutak", kaže Max i požuri u prvu pekarnicu i zamalo se vraća s vrećicama i stavlja pred svakog nekoliko zamotuljaka, male zeljanice, burečiće od sira i mljevenog mesa, razne pite i torte.
"Thank you, Max", čuje se između mljackanja slasnih zalogajčića dok im se po odjeći sipa kiša malih, zlatnih listića lisnatog tijesta. A na njihovim safari-hlačama kaki boje ostaju masni tragovi.
"Daj iPhone", traži Thomas, "poslat ću ovaj prizor mojoj majčici, da vidi kako joj sin nije gladan i jadan u stranom svijetu."
"Sve mi se čini kao da je maloprije bilo podne", zaključi Thomas noseći kameru u kombi. "Idemo, dakle, izvan centra."
"Više nije tako vruće, ljudi se sigurno odmaraju od posla i uživaju u kućnoj atmosferi", razmišlja Jenny vadeći iz tenisice mrvice lisnatog tijesta. I kad su stigli na svoje odredište, Jenny se oteo uzvik oduševljenja. "Gledajte, ljudi ovdje večeraju uz svijeće." "Gdje", upita Thomas. "Prizemlje desno", viče još uvijek uzbuđena Jenny. I pokazuje rukom: "Vidim svijeće i na drugom katu, pa to je divno, čula sam da u Hrvatskoj još ima romantike, ali da ljudi tako masovno drže do toga, to zaista nisam znala. Max, snimaj, snimaj!"
Gospodinu Borni Horvatu koji s obitelji živi u prizemlju sumnjivi su ljudi ispred zgrade i odjednom se sav naježi od užasa pri pomisli da počinje ovrha zbog neplaćenih računa. Koljena mu klecaju i jedva je izašao iz stana, a Jenny se doslovce zatrčala u njega. Pruža mu ruku i govori, radosno se smiješeći: "Romantično, romantično."
Čovjek je gleda u nevjerici i pita: "Kakva romantika?" "Pa to da jedete uz svijeće", marljivo prevodi Max. "Ma nismo platili račun za struju, isključili nas", objašnjava gospodin Borna Horvat. "Što kaže", pita Jenny i sama sebi objašnjava, "isključili su se iz moderne civilizacije, dozlogrdila im, kakva hrabrost", zadivljena je. I još, želeći utvrditi gradivo, pita: "Je li to neki novi trend u Europi da jedete s obitelji uz svjetlost svijeća?"
"A tko ste vi?", pita napokon Borna Horvat. "Mi smo američka televizijska ekipa", odgovori Max.
Gospodin Horvat vikne ženi i djeci koji su nagrnuli na prozor: "Nije ovrha" i umornim korakom vraća se u zgradu i ponovno s obitelji sjeda za stol.
"Daj upali još jednu svijeću, tata", kaže njegov stariji sin, nek Amerikanci vide kak nam je super i kaj je to romantika. Sutra smo svi na CNN-u."
Tata Horvat pali svijeću. "Djeco, za sve nas", tiho izusti u toplu, ljetnu zagrebačku večer.
