Pogledajte oko sebe. Prebrojite koliko je vaših kolega s posla navršilo 65 godina? Ili 63, barem 60? Nema ih baš. Ili su dobili otkaz, podignuli otpremnine ili su otišli u prijevremenu i primaju neku bijednu mirovinu. Prema hrvatskoj reformi mirovinskog sustava, svi bi zaposlenici, žele li imati pravo na kakvu takvu solidnu mirovinu, morali raditi do 65. Poslodavci koji zapošljavaju šezdesetogodišnjake iznimke su. I svi u Hrvatskoj znaju da je taj zakonski uvjet za većinu nemoguć. No takvo zakonsko rješenje “šaptom je prošlo”.
Širom Europe mjesecima su zbog toga trajali veliki i radikalni nemiri. U nas, naprotiv, ni javnost ni sindikati ne radikaliziraju se oko ovog nemogućeg propisa. Valjda malo tko i vjeruje da će doživjeti mirovinu. Hrvatske sindikalne središnjice odabrale su u 2010. drukčiji cilj. Borbom protiv ukidanja zaposlenicima najvrednijih odredbi Zakona o radu uspjeli su zadobiti javnu potporu. Peticijom za referendum prikupili su 717.000 potpisa građana. To je strašno zabrinulo i Vladu i poslodavce. I strašno osokolilo radništvo. Ne zadugo. Problem je kasnijim pregovorima sindikalnih središnjica i Vlade gurnut pod tepih. A onih 717.000 potpisnika izigrani su.
Sadašnji lider koordinacije sindikata Vilim Ribić na pitanje – niste li dali Vladi ultimatum da ćete, ne ostvare li se zahtjevi, sredinom prosinca organizirati generalni štrajk – odgovara bahato iskreno: Nismo stigli ništa pripremiti, malo smo se precijenili u rokovima... moramo prvo detektirati dubinu problema... I tom je izjavom označio kraj jakog uzleta sindikalaca. Kako to da su tako brzo uspjeli prokockati snažnu poziciju? Čini se da su se preplašili svoje moguće političke snage. Pa su krenuli s Vladom u nagodbu oko nerezanja plaća. Pa je takav Vladin proračun i prošao, socijalni je mir, a posljedice neprovođenja reformi stižu na naplatu. Svima.
Za početak kreditni je rejting države smanjen, a kuna slabi. Sindikalne središnjice ograničenih su sposobnosti i moći stoga što uglavnom zastupaju interese “državnih” zaposlenika. Premda su manjina od ukupno 1,5 milijuna zaposlenih, njihovi interesi dominiraju. Privatnici su čim je prije dvije godine započela kriza, krenuli kresati troškove. Kako se kriza produbila, nastavili su sa smanjivanjem plaća i prava zaposlenika (regres, božićnica, topli obrok, prijevoz). Potom su uslijedili otkazi za mlađe i one bez zaštite kolektivnih ugovora. Slijedile su ponude otpremnina za starije. I postignuto je da, premda u krizi, tvrtka posluje u granicama isplativosti. Zaposlenici u državnom sektoru uglavnom nisu doživjeli ništa slično.
Njih i njihova prava štite sindikalne središnjice koje temelje svoj rad na lažnoj solidarnosti. Pa je zajednički krizni porez – solidarnost, a smanjivanje plaća i prava zaposlenika kod privatnih poslodavaca – “tržišna utakmica”. Upravo zbog ovakve apsurdne prakse, zaposlenici u privatnom sektoru osjećaju se poput talaca većine sindikalnih središnjica. Premda ih je znatno više, slaba im je sindikalna zaštita i pregovaračka pozicija. I zato hrvatskim sindikatima nije glavni cilj bila borba protiv rada do 65. i stoga peticija 717.000 građana nije donijela generalni štrajk. I zato će sindikalci idući put u borbu krenuti sa znatno manjom javnom potporom i snagom. Jer su prokockali povjerenje većine zaposlenika.
Sindikat ima istu ako ne i veću krivicu od vlasti za današnje stanje. Prije 1991 a i poslije sindikat je uvijek uz vlast pa ma kakva god ona bila. Ali dobro je njima, malo laprdaju, malo slave, malo muljaju, uglavnom glume da nešto rade.