Kroz vežu u Masarykovoj 28 početkom 19. stoljeća užurbano su ulazila
gospoda u potrazi za uslugama noćnih dama koje su tamo ordinirale.
Nakon dugogodišnjeg zatišja užurbanost se vratila na istu adresu 1957.
jer su se u Masarykovu uselili novinari. Isprva oni tek osnovane
redakcije Večernjeg Vjesnika, a dvije godine kasnije i Večernjeg lista
nastalog fuzijom Večernjeg Vjesnika i Narodnog lista.
Ako
ne pročitamo Večernjak, svi u obitelji smo nervozni
Kako
je Srećko Puntarić postao majstor za smijeh
Pogledajte
novi Večernjak, ocijenite, javite se!
Pedeset
godina razgovora sa susjedima i prijateljima
Večernjak nove generacije
Diktirali su Pepici
Obje su djelatnosti u toj zgradi bile javne, veli Ante Živković, a
Mladen Stražimir potkrijepio bi to primjedbom da samo novinari, kurve i
policajci nemaju radnog vremena. Iza izloga u prizemlju Masarykove
novinari su prije pola stoljeća žustro tipkali svoje tekstove na sve
dvije pisaće mašine – Continental. Ili su ih diktirali
daktilografkinjama od kojih je najpoznatija bila Jozefina Hegedušić
Pepa.
Nisu se mladi i poletni večernjakovci obazirali na prolaznike koji su
im mahali ili zastajkivali da pogledaju izložene friške fotografije s
utakmica i prije nego li je krenula rotacija u dvorišnoj tiskari.
– Iz te tri sobe preselili smo se na prvi kat, a tek 1963. u Vjesnikov
neboder – prisjeća se Zdenka Korošec.
Ona je svoje prve novinarske korake započela u Večernjem Vjesniku, a
dugovječni novinarski staž zapečatila u Večernjem listu.
– Sjećam se kad su me poslali na ugao Mandaličine i Ulice Nad lipom,
gdje je bila straćara koja se sva tresla od trošnosti. U tom trenutku
izašla je na balkon žena od 120 kilograma i sve se srušilo – opisuje
svoje prve uzbudljive novinarske zadatke Zdenka Korošec.
K’o sardine u Kavkazu
Dogovore oko tema, razgovore o privatnim i društvenim događajima
novinari su vodili u drugoj redakciji – Kazališnoj kavani.
– Stisnuti kao sardine svi su stajali u Kavkazu. Tamo se pričalo se,
zujalo, pušilo. Bila je to čudesna atmosfera – kaže Vera Gerovac,
lektorica i redaktorica u Večernjem listu do 1974.
Ante Živković u Večernji list došao je mjesec i pol dana nakon osnutka
i ostao dva desetljeća.
– Prvu godinu pisao sam samo vijesti. Novost je tada bila gradnja
nebodera na uglu Držićeve i nekadašnje Beogradske ulice – prisjeća se
Živković.
Novinar s najkraćim stažem u Večernjem listu je Jura Orlovac, koji je
1960. godine morao u vojsku.
Redakcija Večernjeg lista vrvjela je tada mladim ljudima, diplomiranim
ili još studentima. Među mladom snagom tek pokrenutog Večernjaka bio je
i Nenad Figenwald.
– Kad sam počinjao u Večernjem listu, imao sam 21 godinu – kaže
Figenwald. Otkriva da je jedan od nadimaka koji su mu prišili kolege
bio i Potresko jer je uvijek išao na potrese.
– Zaredali su se potresi u Makarskoj, Rumunjskoj i u Skopju, a ja sam
išao na sve njih – kaže Figenwald.
Novinar s motorom bio je faca
– Na zadatke smo išli u moskviću koji nam je darovao Vjesnik. Taj auto se sav tresao od sreće što ga netko vozi – šaljivo opisuje Zdenka Korošec. Uz moskvić koji je bio glavno prijevozno sredstvo novinarima, često je u pomoć znao uskakati i Nenad Figenwald sa svojim skuterom Lambrettom. Vozio je većinu kolega, a među njima i Zdenku Korošec. Kad smo gospođu Zdenku upitali: I vi ste se vozili na motoru? Spremno je ispalila: Pa, nisam ja uvijek bila stara! Motorom se mogao podičiti i Zvonimir Milčec. – Vozio sam crveni tomos i bio sam glavni. Skuter su tada imali jedino fotoreporteri i Figić (Nenad Figenwald) – smiješeći se kaže Zvonimir Milčec.
