Izvukli su bakine recepte i zavirili u stare, rukom pažljivo prepisivane bilježnice. Štrudle, gužvare i pite zamirisale su kuhinjom kao i prije stotinu godinu, kada su ih vrijedne ruke spremale ukućanima u Slavoniji. Obišle su ubrzo stolove u domovima od Vukovara pa sve do Dubrovnika.
– Staru smo recepturu samo malo poboljšali jer se u ono doba nisu koristile grožđice, kora limuna, cimet ili vanillin šećer – priča Osječanin Vladimir Flatscher. Baka mu je umrla još 1963., iste godine kada je on ugledao svijet.
– Nisam ju, nažalost, dočekao. Moja je mama prepisivala njezine recepte pa su se sačuvali do danas – nastavlja. Bilo je to svojevrsno obiteljsko naslijeđe, po njima se godinama kuhalo samo u obitelji, a kada je Vladimir Flatscher s prijateljima i suborcima početkom 2010. osnovao braniteljsku zadrugu, odlučili su ih \"otisnuti\" u proizvodnju.
– Recept sam po sebi ništa ne znači, važna je tvrdoća tijesta, treba znati kada se što stavlja – objašnjava naš sugovornik.
Sami tope čvarke za pecivo
Braniteljsku zadrugu Donji grad iz Osijeka osnovalo je sedam branitelja. Njihove je obitelji mučila nezaposlenost, a kada sve zbroje, na birou ih je bilo dvanaestero. Nisu mogli čekati bolje sutra sjedeći na Zavodu za zapošljavanje.
– Bez posla su bili i moja supruga, sin te kćerka. Osnovali smo zadrugu kako bismo riješili problem zapošljavanja naših obitelji – prisjeća se Flatscher, ujedno i upravitelj BZ Donji grad.
U mini pekari mijese se slavonski domaći kolači, saljenjaci, čvarkuše, kruhovi, peciva.
– Salenjake nitko ne proizvodi. Čvarkuša ima po pekarama, ali mi nudimo izvorni proizvod. Sami kupujemo leđnu slaninu, topimo ju i pravimo čvarke, meljemo ih na krupno. Nikada ih nismo kupovali \"sa strane\" jer ne znamo što ćemo dobiti – opisuje. Čvarke, dodaje, treba znati istopiti, prava je to manufaktura. Kolega im je majstor u tom zanatu pa ih je svojedobno miješao i na riječkoj te splitskoj rivi.
– Bili smo prava atrakcija – smješka se Flatscher.
Iz njihovih peći izlazi danas 15-ak vrsta pekarsko-slastičarskih proizvoda. Peku samo specijalne vrste kruha, raženi, kukuruzni, integralni i s mekinjama.
– Preporučljivi su dijabetičarima, a mekinje, primjerice, čiste organizam od toksina. Traju nekoliko dana – navodi on.
Pravili su i kremaste kolače, ali je procedura složenija, zahtijeva veće skladište i više sirovina pa su odustali.
– Kolače koje sada nudimo možemo praviti i zimi i ljeti, ne smeta im temperature. Sedam dana se mogu koristiti, po dozvoli Zavoda za javno zdravstvo – navodi. Na tržište su se probili, među ostalim, i cijenom.
– Uvidjeli smo brzo kako na tržištu prolazi sve što stoji pet kuna po komadu. Skuplje je proizvode teško prodati. Situacija je, nažalost, bila takva da smo kasnije morali povisiti cijenu – govori.
Svaka obitelj okupljena u ovoj zadruzi posvetila se drugom poslu - kolege iz Baranje prave kulen, kulenove seke, slaninu, svinjsku mast, čvarke. Drugi su, pak, zaduženi za domaću slavonsku šljivovicu i likere.
Procedura je u proizvodnji hrane, svjesni su, sve rigoroznija. Nestalo je, ističu, sve što se proizvodilo na starinski način. Zahtijevaju se i velika ulaganja. Dobili su 150.000 kuna poticaja od resornog ministarstva za osnivanje zadruge.
– Kada to treba zaraditi, 150.000 kuna je puno, ali je malo kada se treba potrošiti. Mješalica za tijesto stoji 20.000 kuna, jedna je peć 50 do 60 tisuća kuna. Samo je pola onoga što je zadruga stekla kupljeno novcem od poticaja, ostalo smo riješili kroz zaradu – navodi. Od početnih 150.000 kuna, kroz tri su godine, nastavlja, došli do 100.000 eura kapitala.
– Tri, četiri puta smo oplodili taj novac – ponosan je.
Pomoglo im je, kaže, i njegovo iskustvo u privatnim poduzetničkim vodama. Imao je tvrtku i tri bifea. Nastupili su prije nekoliko godina problemi s pekarima pa je odlučio sam proizvoditi za potrebe tvrtke.
– Nažalost, firma koja nam je trebala isporučiti opremu, prevarila nas je, nije to učinila na vrijeme, a avansno smo im uplatili 50.000 eura. Doveli su našu tvrtku s 14 zaposlenih u stečaj, morali smo ju zatvoriti – govori. Strojevi su stajali, banku je, dodaje, zanimao samo novac. Spor se još vodi.
Nagradili ih s 100.000 kuna
– Strojeve je zadruga otkupila i spasila. Tako smo počeli – navodi. Znali su gdje vrebaju problemi pa su ih izbjegavali. Mnogi su se branitelji, poznato mu je, \"opekli\".
– Nenamjenski su trošili novac, nisu poznavali kupce i tržište pa se nisu mogli naplatiti. Mi nećemo praviti, primjerice, lepinje ako nemamo kupce. Odmah smo kupili strojeve, a vozilo smo nabavili tek nakon godinu i pol, kada smo skupili novac. Služili smo se dotad svojim vozilima – prisjeća se.
Zadruga je već u prva tri mjeseca zaposlila dvije osobe. Dobili su nakon dvije godine rada i 100.000 kuna svojevrsne stimulacije kao jedna od najboljih zadruga u Hrvatskoj.
Zaposlenih je danas petero, no uskoro bi ih moglo biti dvoje više. Prave i zimnicu od ove sezone pa trebaju još ruku.
– Voće je jako dobro rodilo pa mu je otkupna cijena bila niska. Marelica se lani prodavala za deset kuna po kilogramu, a ovoga ljeta za četiri. Višnja je stajala tri, četiri kune, a prošlog ljeta osam do deset – uspoređuje Flatscher.
Kako se voće ne bi dalo u bescijenje ili bacilo, pretvaraju ga u džemove. Kuhali su jagode, višnje, marelice, kupine, šljive, redom kako su dospijevale. Naslagali su gotovo deset tisuća tegli.
Proizvode nude na sajmovima po cijeloj zemlji. Na tržnicu idu jedino u Osijeku. Suočili su se, tako, i s problemom fiskalizacije.
– Ministar Slavko Linić rekao je da oni koji izbjegavaju fiskalizaciju kradu, varaju i lažu narod i vlast. To nije tako. Pet sajmova znamo posjetiti u danu, znači da bismo trebali kupiti i pet fiskalnih blagajni. Trebao bih imati i pet educiranih ljudi koji će znati njima rukovati. Kćerka mi je informatički potkovana, a ima problema s tim blagajnama – ističe. Pogrešno ukucana cijena ne može se više, pojašnjava, ispraviti tako da se \"okrene ključ i lupi storno\". Brljanja od sada nema.
– Svako se poništavanje računa mora pravdati u Poreznoj upravi. Što ako nam kupac uzme kukuruzni kruh pa se, kada ga otkucamo, ipak predomisli? Što će biti, nemamo pojma – zabrinut je. Nije li apsurdno, pita se, da proizvođači mogu prodavati svježi kupus, no ako ga ne uspiju plasirati na tržište pa ga kisele kako ne bi propao, ne mogu ga bez fiskalne blagajne ponuditi kupcu.
– Ne može se fiskalizacija jednoobrazno uvoditi jer nemamo svi isti status – stava je.
Početak rata Vladimir Flatscher dočekao je u policiji, kao i nekolicina kolega mu zadrugara. Dragovoljno se javio u policiju 5. kolovoza 1990. godine, na prvi poziv predsjednika Franje Tuđmana.
– Nas je dvije tisuće policajaca stiglo u tadašnji Obrazovni centar MUP-a, sada je to akademija. Popunili smo \"rupu\" u onom dijelu policije koji nije htio potpisati lojalnost Hrvatskoj. Zvalo se to specijalna postrojba Prvi hrvatski redarstvenici – kaže. Proveo je u tim redovima približno šest mjeseci na obuci pa se vratio i radio u Prvoj policijskoj postaji u Osijeku. Godinu i pol kasnije skinuo je policijsku uniformu, u lipnju 1992., i zaplovio poduzetničkim vodama.
>>Zlatko Sudac piše za Oluju: U Miru je budućnost čovječanstva
>>Damir Bago: Dajem mirovinu političaru koji provede noć na zimi
