Neuobičajeno užurban običan radni dan na Zagrebačkom autobusnom kolodvoru. Negdje oko dva sata poslije podne polako počinju curiti autobusi iz Slavonije kojima je konačno odredište Njemačka. Slavonci su najčešći putnici za Njemačku, ali ima i dosta Zagrepčana koji su izgubili živce i nadu čekajući izlazak iz krize koji nikako ne dolazi. Novi val hrvatskih gastarbajtera, koji se do prije nekoliko mjeseci još i mogao kontrolirati, polako se pretvara u pravi egzodus otkad je njemačka vlada donijela odluku da se dopusti neograničeno zapošljavanje Hrvata. Već je po dobnoj strukturi putnika vidljivo da se događa nešto što će bitno utjecati na hrvatsku demografiju. Autobuse čekaju većinom mladi ljudi, između 20 i 35 godina, koji bi se vrlo lako mogli uklopiti u sliku modernih turista s ruksakom koji su ove godine opet otkrili Zagreba. Ali ovim "turistima" nije do zabave. Oni su krenuli u ovu životnu avanturu jer su shvatili da u Hrvatskoj, kako se to kaže, nema za njih kruha.
Jedan od putnika je i Marinko Subotić (30), koji se prije godinu dana skrasio u Njemačkoj. Urbanog izgleda, s obveznim tenisicama i ruksakom na leđima, na prvi pogled nikako ne izgleda kao gastarbajter. Već je godinu dana sa suprugom i djetetom u Pforzheimu i prilično su se dobro snašli. Najviše zbog toga što mu je supruga medicinska sestra pa je bez većih problema dobila posao u državnoj klinici. Zarađuje toliko da može financirati stan i troškove njihova života. Marinko zasad ne radi. Posvetio se intenzivnom učenju njemačkog jezika i čuvanju djeteta.
– Sada smo jako zadovoljni. Možemo solidno živjeti od suprugine plaće koja je kao medicinska sestra bez problema dobila posao u struci – priča Marinkom o svom jednogodišnjem iskustvu u Baden-Wüttenbergu. Nije sve išlo tako glatko. Kad su tek došli, imali su malih problem sa stanom, ali sada je sve u redu. Važno je, kaže, da nisu imali neugodnih iskustava. Čak bi se moglo reći da je sve bilo iznad očekivanja. Nijemci su ih dobro primili, a imaju i prijatelje iz Hrvatske s kojima se druže. Kada ima posla, kada se na vrijeme prima solidna plaća, onda ima i dobrog života i optimizma.
Marinko se ne zalijeće, nije od onih koji će olako i na brzinu donositi zaključke, ali se vidi da je zadovoljan. Imaju i u Njemačkoj svakodnevnih problema, ali što je to s pravom egzistencijalnom patnjom koju je njegova obitelj proživljavala u Zagrebu. Daleko od toga da su bili na rubu gladi, ali nisu se mogli pomaknuti s mrtve točke. Supruga je radila kao medicinska sestra, a on kao taksist i vozač namještaja. Uvijek su, kada bi pokrili osnovne troškove, bili u crvenom. Bio je to život bez životne radosti. Marinko je otišao u Njemačku s čvrstom odlukom da se više nikada ne vrati. Kada nauči njemački i dobije posao, onda će, tako nam se čini, dolaziti u Hrvatsku samo na more. Dok razgovaramo s Marinkom, nekoliko je autobuse već spremno za put prema Münchenu i Frankfurtu. Ta dva grada ključne su destinacije, kao što su, uostalom, bili i prije 50 godina, kada je u nepoznato odlazio prvi val naših gastarbajtera. Glavni prometnik nam potvrđuje da je interes za Njemačku pojačan otkako je hrvatska ušla u Europsku uniju. Radnim danom ide šest ili sedam autobusa, a nedjeljom, koja je daleko najjači dan, ima čak četrnaest. Tjedno čak 59 autobusa kreće iz Zagreba za Njemačku. Veze Zagreba sa Frankfutom i Münchenom uvijek su bile jake, ali nikad kao sada. Dok je Marinko Subotić već iskusni gastarbajter, Goran Radisavljević (31) iz Okučana pokazuje znakove nervoze i straha koji je karakterističan za putnike koji prvi put idu u posve nepoznat svijet.
Kad se snađe, dolazi obitelj
Oprezan je i vrlo nepovjerljiv. Skoro je odbio razgovor, ali smo ga ipak uspjeli nekako nagovoriti. Ovaj kvalificirani zidar ide u Karlsruhe zbog posla koji je našao preko interneta. A posao preko interneta može se usporediti s ljubavnim spojem koji se dogovori na "neviđeno". Može vas dočekati princeza iz bajke, ali su, kao što znamo, jednako tako moguća i neugodna iznenađenja. Goran puše i na hladno jer se prošle godine zaputio u Belgiju, gdje ga je također trebao čekati posao, ali se razočaran morao vratiti. Nije niša bilo onako kako su mu zemljaci bili obećali.
– Nemam nikoga u Njemačkoj. Tamo me čekaju ljudi koji su mi obećali posao – kaže vidno nervozan Goran. Posao zidara cijenjen je u Njemačkoj pa očekuje satnicu od 8 do 12 eura. To je solidna satnica kada uz nju još ide stan i prijevoz do posla. Daje očekivane odgovore na pitanje zašto se odlučio na tako radikalan potez. Već trinaest godina muči se kao zidar i umjesto da stvari idu prema boljem, sve je nekako lošije i lošije u posljednjih nekoliko godina. Volio bi, kaže, da je mogao raditi kod kuće, ali takav je život. Najviše će mu u nedostajati supruga i dijete, koje planira "povući" u Njemačku kada se malo snađe. Neće mu biti lako jer Goran, kako nam se požalio, u Njemačkoj nikoga ne poznaje. Da stvar bude gora, ne zna ni riječi njemačkog.
Ovdje nema budućnosti
Ne idu baš svi u Njemačku tražiti posao. Mlada gimnazijalka Matea Pejaković (17) ide u neku vrstu izvidnice kod sestre zubotehničarke u Frankfurt. Priča gotovo s oduševljenjem kako je njezina 22-godišnja sestra prije tri mjeseca dobila posao bez problema, dok u Hrvatskoj nije imala nikakve šanse. Pripravnička plaća u Njemačko je triput veća nego normalna plaća zubotehničara u Hrvatskoj. Sestra joj je jako zadovoljna i uopće nem nostalgiju za Hrvatskom. Još samo da potpuno svlada njemački jezik. Na našu malu provokaciju da sestri još sam nedostaje neki dečko Nijemac, Matea se nasmijala i dodala: – Ne bih imala ništa protiv. Dapače. Ona ima još veće planove s Njemačkom. Voljela bi tamo studirati medicinu ili menadžment.
– Ovdje nema budućnosti, zaključuje Matea koja bi, tako nam se čini, najradije ostala u Frankfurtu i tamo završila gimnaziju. Nemamo puno vremena za razgovor jer se putnici moraju polako ukrcavati u autobuse. Živo je, ali nema onih melodramatskih rastanaka kao prije pedeset godina kada su naši ljudi uglavnom vlakom odlazili u "obećanu zemlju". Prva generacija gastarbajtera su žene i djecu uglavnom ostavljali u Hrvatskoj, dok ova današnja generacija, koja je znatno obrazovanija i upućenija, vuče sa sobom cijelu obitelj. A to je pola puta do konačnog odlaska i potpune asimilacije. Pokušavamo razgovarati s jako zaposlenim kondukterom, ali nije bio raspoložen za veliku priču. Potvrđuju da je u posljednjih nekoliko mjeseci jako povećan interes za Njemačku teda odlaze uglavnom mladi. Situirani rjeđe idu autobusom jer uglavnom putuju avionom ili automobilima, koji nisu samo prijevozno sredstvo nego i vrlo važan statusni simbol.
Na kolodvoru srećem gospođu Maju Badel, koja s kćerkom Ilonom i prijateljicom ide u Nürnberg. Živi u Njemačkoj već 25 godina i dobro poznaje situaciju s hrvatskom zajednicom. U posljednjih nekoliko godina samo je u Nürnberg stiglo čak 120 hrvatskih obitelj. A kako je tek u većim centrima. Nijemci, kaže, dobro prihvaćaju Hrvate jer su dobri radnici i jako se brzo prilagođavaju. Govori nam o problemima s kojima se susreću u Hrvatskoj. Lako za to što su stanci u Njemačkoj, ali su stranci u Hrvatskoj. Pozdravljaju nas i ulaze u autobus. Svi su bili veseli dok smo razgovarali, ali su se odjednom uozbiljili i zabrinuli kada su sjeli u autobus. Nijemo se zagledaju u prazno i čekaju polazak autobusa kao da su na osuđeničkoj klupi. Nije lako kada si prisiljen napustit svoju zemlju.
Kao nekad u komunizmu - ili si u partiji ili odlazi. Danas je točno tako. Privatni sektor je slab i stalno se uništava, stranih investicija nema, a državni i javni sektor rezervirani su za partijski kadar. I onda se nešto čudimo što ljudi odlaze?... Zapravo je situacija još gora, odlaze mladi i stručni ljudi, ostaju samo uhljebi i rijetki izuzeci. Strašno...