Slobodan Prosperov Novak jedan je od onih rijetkih renesansnih intelektualca koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Za razliku od vojske kulturnih mediokriteta koji posebno cijene domobranski pristup i govor u šiframa koje nitko ne razumije, Prosperov je jasan, strastven i neumoljiv. Zbog svog teškog, prgavog i svađalačkog karaktera stekao je puno neprijatelja, ali i kultni status u hrvatskom javnom životu. Prosperov ne čeka, nego prvi napada. Ovih dana može se u knjižarama naći njegova nova “Knjiga o teatru”.
Tko vas je istjerao s Filozofskog fakulteta koncem devedesetih? Politika, produžena ruka politike ili netko treći?
Vrijeme mijenja optiku. U ono vrijeme mi se činilo da me s Fakulteta prisilno otjerala politika. Da su me htjeli poniziti. I doista, možda se tada netko naljutio zbog nekog neugodnog teksta i rekao:"Dajte tog tipa sredite, dosta je bilo!". Osim toga, u to vrijeme sam imao javne sukobe s Vladimirom Šeksom, nazvao me babom krastačom. Ali ne krivim njega niti on ima veze s tim, ali mi smo njega u to vrijeme izbacili iz svjetskog PENA i tada je u političkom vrhu ocijenjeno da je to bila velika hajka na njega. Naravno uspješna! U to sam vrijeme vrlo često javno govorio o stvarima o kojima se nije bilo običavalo govoriti. I zato sam tada doista mislio da je to politika koja mi je otela katedru, da je rektor dobio nalog, a on ga prenio mom dekanu. Vjerojatno se to i dogodilo. Ali dogodilo se i ono drugo, za što mislim da je za mene danas važnije. Tada, naime, nastupe kolege...
Egzekutori?
Miševi, egzekutori. Ne akta izbacivanja nego akta izlučivanja. Do jučer nigdje nisu bili, a sad su oni važni, oni moćni nestanu, moć im traje koliko glasački aparat to dopusti, ali ovim nevidljivima moć traje mnogo, mnogo dulje.
Ali Franjo Tuđman mogao vas je zaštititi da je htio?
Pa ja sam u to vrijeme, moram reći, imao dva moćna zaštitnika koja nitko nije slušao ali koji nisu tajili da me žele zaštititi. Jedan je bio predsjednik Sabora pokojni Vlatko Pavletić, s kojim sam bio vrlo blizak i koji je sve učinio da se ta egzekucija ipak ne dogodi, a drugi je bio moj kolega, tada glasnogovornik vladajućih u Saboru, akademik Dubravko Jelčić. S druge strane, moji kolege, bliži meni od ove dvojice po nekoj neću reći političkoj nego apolitičnoj osnovi, skupili su u to vrijeme više stotina potpisa za moju stvar. Imao sam potpise nobelovaca. Ništa se nije dogodilo i jednostavno sam se našao na ulici. Poslije toga imao sam priliku s Edom Murtićem raditi časopis Cicero. Zanimljivo je bilo s ulice raditi časopis za Europapress holding.
Kakva su vaša iskustva s dojučerašnjim vlasnikom EPH Ninoslavom Pavićem?
S njime osobno nisam posebno surađivao. Katkada sam u tim godinama, kad sam trebao biti na burzi rada, ali se ipak nisam iz ponosa prijavio, pisao u njegovim glasilima. Pisao sam kolumne za Globus, Jutarnji list, Playboy. Tamo sam isključivo pisao o svojoj struci. Zapravo, nikada nisam pisao političke tekstove, samo su se oni često odnosili na politiku.
A jeste li u Playboyu pisali o erotici?
Ne. Pisao sam o avanturizmu. To su dijelovi moje knjige "Kratka povijest avanturizma".
Je li vam bila ugrožena egzistencija kada ste dobili otkaz na Filozofskom fakultetu?
Pa nije. Barem tada sam imao nešto što se može prodati. Iako nije jednostavno kada ne dobivate plaću.
Koliko vam je trebalo da se vratite u "normalu"?
Vratili su me 2000. godine kad sam dobio nagradu grada Zagreba. Predsjednik žirija bio je moj pokojni prijatelj, pjesnik Boris Maruna. Ali ja nisam pripadao tim tadašnjim novima. Odmah kada je došla nova vlast (Vlada Ivice Račana op.a.) napisao sam tekst o lijevim teroristima i odmah sam ušao u novu polemiku. Jer tada su se doista javili lijevi teroristi. Onda je tadašnji ministar Antun Vujić shvatio da postoji mogućnost da se vratim u nešto što znam raditi i ponudio mi je da radim u Dubrovniku, da budem intendant Dubrovačkih ljetnih igara. Bio je to danajski dar, strašan dar. Spremio sam se reformirati Dubrovačke ljetne igre, ali me je brutalno zaustavila politika, ružna politika. Koja je išla po mišljenje u Istru, negdje valjda na Brijune.
Znam da je bilo tada polemika. Bilo je riječi i o nekim financijama.
Naravno, a o čemu bi birokrati nego o računovodstvu! Mene su nekoliko puta pratile te potvore da sam rastrošan u projektima koje vodim, dakle u kulturnim akcijama. Pa naravno da sam rastrošan. Duboko vjerujem da kultura i znanost moraju biti rastrošne ili ne trebaju postojati. Ako ne bude rastrošne, neće biti kulturne. Bio sam sretan i ponosan svaki put kad god sam potrošio novce za kulturne svrhe. Nisam doduše imao puno prilika. Ali bilo ih je i uvijek su izazivale bijes jednog dijela nekulturne javnosti. Nema kultura ništa s takozvanim održivim razvojem. Kultura ima neodrživi razvoj. To je zato što nije moguće da u Hrvatskoj većina pisaca, slikara, glumaca doista zaradi na ekonomskoj osnovi svoju plaću u institucijama u kojima rade. Kad bi to bilo moguće, to bi bilo divno. Ali naši glumci ne mogu zaraditi plaću od kazališnih ulaznica, pisci od prodanih knjiga, slikari od neprodanih slika. Društvo – dakle oni sami, a ne političari, moraju pronaći modele financiranja njihove djelatnosti. Rado bih na tome radio, ali ni to mi nisu dopustili.
Zašto?
Pa zato što i u toj sferi vladaju mafijaški modusi. Uzmite situaciju, danas u žarištu javnih polemika, oko Hrvatskog društva skladatelja i ZAMP-a, to jest Zaštite autorskih muzičkih prava. Nitko neće javno reći da nije problem u tome što je Hrvatsko društvo skladatelja riješilo problem hrvatskih glazbenika lopovskim kolektivnim financiranjem autorskih prava glazbenika, skladatelja, izvođača.... Potpisao bih ja to rješenje sutra kada bi to rješenje kolektivnih prava bilo pravedno za sve grane umjetnosti i kada bi ono bilo nova pravednost za kolektivna autorska prava pisaca, slikara, dizajnera, arhitekata i svih ostalih umjetnika.
Nikada mi nije bilo jasno kako jedan filmski redatelj debitant može dobiti nekoliko milijuna kuna od države, a etablirani književnik ne dobije ništa.
U filmskoj industriji još uvijek živimo epohu lenjinizma i staljinizma i osjećaja da je to jedna za našu stvar jako, jako važna stvar, a književnost kao nije važno, tek kao pisanje letaka, nekih reklamnih poruka i pravilnika. Vidite kako se ponižavalo književnike prije nekoliko mjeseci kad ih se tjeralo da po bibliotekama broje one pečate koji svjedoče o posudbi njihovih knjiga pa sam neke primijetio koji su počeli svoje vlastite knjige posuđivati, slali rodbinu u knjižnice... Zamislite da netko prebraja sve izvedbe našega predsjednika Ive Josipovića na radiju i televiziji. Pa normalno da on nikada ne bi za njih dobio više od kuna dovoljnih za nekoliko kava.
Tko je kriv vama piscima kada niste imali Josipovića da vam to sredi.
Ne znam bi li i mi trebali imati Josipovića. On je to, a da ga nismo pitali, i kada se već uputio raditi to za glazbenike, morao napraviti i za nas. Da je on tada, kad je stvorio ZAMP, a ne kaže narod bez veze tko je zampio taj je zampio, da je on dakle tada pošteno obavio taj pravni posao, onda bi on doista zadužio hrvatsku kulturu. Bio bi Georg Washington hrvatske kulture. Ovako, on je u prekršaju. Neću reći kakvom jer, kako oni kažu, neka institucije rade svoj posao.
Kakav je to prekršaj?
Učinio je sustav koji je dobar samo za njegovu struku. A kako je sam političar, učinio je mogućnost da to što je stvorio u času postane jedan mafijaški sustav. Nešto uzvišeno, sređivanje autorskih prava hrvatskih umjetnika pretvorilo se u nakaradu, u krtičnjak nemorala i jada. Kada su ga kritizirali, Josipović je govorio o samoposluzi. Rekao je da ne možete ući u samoposlugu, vidjeti ondje neku robu, uzeti je jer ste gladni, pojesti je pa izići na vrata i ne željeti platiti. Ali taj odgovor ne zadovoljava zdrav razum. Naime, gospodin predsjednik su uveli sustav da se plaća prije nego što se uđe u samoposlugu i prije nego što se bilo što u samoposluzi izabere, a o glazbi koja možda svira u samoposluzi da i ne govorimo.
I to sve samo jednom "dobavljaču".
Da. I tu je problem i nastao jer Zakon o autorskim i malim pravima predviđa tu mogućnost i gospoda su legalisti. Sve je suprotno od onoga što bi trebalo učiniti! Mi bismo trebali stvoriti mogućnost hijerarhiziranja i organiziranja umjetničkih udruga i tek onda vidjeti kako se i od kojih korisničkih objekata može taj kolač dijeliti. Uzmite jedan nakaradni podatak. Kada posudite videogram u nekoj videoteci ta će videoteka od onoga što ste joj vi platili dosta visoki procent morati dati hrvatskim skladateljima, i to za glazbu. Pa i malo dijete zna da je u filmu glazba samo minimalan dio komunikacijskih kanala i da tamo pored literature, dizajna, scenografije, režije, glume ima minoran udio glazbe. Mi u Hrvatskoj plaćamo film Roberta de Nira izravno hrvatskih skladateljima i inim glazbenicima. Zbog svega toga smatram da Ivo Josipović kao predsjednik Republike napravio veliku pogrešku što za vrijeme svog mandata nije uspio lobirati da se zadovolje sve umjetničke grupacije. Ne da se one dodaju, nego da se ovaj tip financiranja riješi strukturno i u cjelini. Sve drugo je sramotno.
Smatrate da nije uspio ili nije želio?
To ne znam. S tim se gospodinom ne poznam pa ga nisam pitao. Da me pitao, ja bih ga savjetovao ali on još uvijek misli da gospodin Budimir Lončar najbolji savjetnik.
Koliko taj problem sa ZAMP-om delegitimira Josipovića kao predsjednika države?
Ne delegitimira ga mnogo jer je hrvatska kultura ionako vrlo nelegitimna. Ima izuzetno mali budžet, mikroskopski pa onaj koji napravi prekršaj na 0,45 posto državnog budžeta i nije učinio tako strašan prekršaj. Ali što se tiče ovoga područja,ono se ipak prelijeva izvan te uske nadležnosti Ministarstva kulture. Zato mislim da bi se gospodin Josipović morao javno ispričati svim umjetnicima i pokazati jedan drugi stav. Inače, ovo mu nije nova nego još gora pravednost.
Kada ste imali sukob s Tuđmanovim HDZ-om mislio sam da je to ideološki sukob. Ali vi ste imali žestoke polemike i s lijevom Račanovoma Vladom, a vidim i sa sadašnjim političkim establišmentom.
Nikada nisam imao sukob s nekom vlašću koja ima ime i prezime. Ja sam liberal po definiciji pa će to reći da me zanima antipolitika i da mi je agregatno stanje biti u kritičkom odnosu, ne bih rekao sukobu, sa svakom vlašću kad se ona izvitoperi. Smatram da je moja ljudska pozicija kritizirati moćne i želio bih da se razabere kako je vlast nemoćnih puno, puno veća od vlasti moćnih koja je privremena i lako se zaboravlja.
Nije jednostavna pozicija biti u sukobu s vlašću?
Ne morate biti u sukobu. To može biti kreativan, ljubavni odnos.
U kakvim ste odnosima bili s Ivicom Račanom?
Nikakvim. Vidio sam ga samo jednu večer u životu. Kada me spomenuti tadašnji medijski mogul Nino Pavić u vrijeme dok sam radio Cicero pozvao na večeru kod sebe par dana prije izbora 2000. Godine i kad sam shvatio da su na toj večeri još Ivica Račan, Dražen Budiša i još trojica ljudi. Jedan sam bio ja, drugi je bio Slaven Letica, a treći Živko Kustić. E sada vi pogađajte zbog čega je Ninoslav Pavić pozvao nas da svjedočimo tom susretu koji je ako se ne varam odredio izborni rezultat. Na kraju ne znam što smo vidjeli te večeri. Ja sam kao i obično vidio Hrvatsku u luđačkoj košulji. Vidio sam jednog poštenog čovjeka koji je tu jedini bio povijesna osoba, Dražena Budišu i sve druge koji se bave onim što Držić zove lisičenjem. Moj me život doista često dovodio u situacije koje kao da su iz filma Forest Gump, svi su u luđačkim košuljama a ti kao nevin u ludnici(smijeh). Sve to vidim pa ponekad spomenem metamorfoze tih luđačkih košulja a to se onim zainteresiranim ne sviđa.
U kakvim ste odnosima bili s ministrom Antunom Vujićem od kada ste se razišli?
Groznim. Došao sam u Dubrovnik, počeo sam raditi na Igrama misleći da mogu nešto učiniti, ali oni mi nisu omogućili da vodim poslove.Slali su mi neku glumici tu na lika koju da je osobno za političarku izabrao Ivica Račan, stanovitu Ljiljanu Štokalo koja mi je za vrijeme press konferencija u mom Dubrovniku davala znakove što bih trebao govoriti a što ne. Financije su mi naravno zabranili, nisam mogao povesti ni na kavu nekog slavnog izvođača koji bi došao na Dubrovačke ljetne igre.
Morali ste tražiti dopuštenje?
Ne nisam tražio. Odustao sam pa kako da od mog kolskog kolege Mihočevića, slavnog po rečenici A s kim vi bankarite, koji mi je bio direktor, da tražim za kavu. Napravio sam sezonu koja je bila vrlo uspje na. Uostalom na otvaranju smo ugostili Havela i Kučana a morali smo sprječavati gospodina Stipu Mesića da onoj dvojici ne pridruži i Milu Đukanovića jer se to njemu činilo posve logičnim. Usred Dubrovnika Havel večera s Đukanovićem. Region da možeš prste polizat! Tada je vrlo lijepu ulogu u uvjeravanju Đukanovića da ipak ne posluša hrvatskog predsjednika odigrao Veljko Bulajić.
Je li Mesić bio sklon kulturi?
Ne znam. Ne radim s ljudima koji su na vlasti. Samo ih gledam.
Kakav je bio Ivo Sanader? On je u politiku došao iz kulturnih krugova.
Logično je što sam Ivu Sanadera poznavao kada je imao manje od trideset godina, kad je bio friški austrijski doktor i kada je došao u Split i bio urednik u Logosu.
Je li vas iznenadio njegov kasniji uspjeh u politici?
Javno sam kritizirao Sanadera prvi put upravo kada je počeo njegov uspjeha, a to je bilo već 1992. godine. Zanimljivo je doista gdje i kada sam ga kritizirao. Bilo je to u Splitu u jednom govoru u kazalištu. Povodom nekih nagrada. Šokiralo me, pa sam to pred više stotina ljudi i rekao, da čovjek koji je do jučer bio ministar znanosti, a bio je to pola godine, odlazi u London, javno, ne tajeći to, učiti engleski da bi postao zamjenik ministra vanjskih poslova. Naravno da sam šokiran to komentirao kao naprosto nevjerojatnu pojavu da netko tko je ministar nešto uči, a onda još i da to nešto uči kako bi postao zamjenik ministra. A to se tiče Sanaderova ponašanja u devedesetim godinama kada sam vodio hrvatski PEN, ne mogu reći nijednu ružnu riječ o njegovu djelovanju. Mi smo u matičinom Vijencu 1994. posprdno recenzirali njegovu i Stamaćevu ratnu antologiju s naslovom Dva ratna druga ali je on od pisaca tada vladajuće grupacije bio jedan od onih koji nije sudjelovao u tadašnjim raskolima hrvatskih pisaca. Dakle nije bio na strani onih koji su nas nekim peticijama, potpisima proganjali.
A kada je došao na mjesto premijera?
Pomogao je Luku Paljetku i meni da organiziramo Držićevu obljetnicu.
Nije zlopamtio onu kritiku iz Splita?
Nije. Dapače. Dapače.
Kakvu politiku vodi ministrica kulture Andrea Zlatar?
Ona je moja kolegica. Ne mogu ništa loše nego samo izvrsno reći o njoj kao kolegici. Što se tiče kulturne politike, ne vidim jakih osoba, ne vidim hrabrih osoba u njezinom ministarstvu i to mi smeta. Vidim brojne mlade ljude, vidim financiranje off programa koji ne dopiru dalje od nekog podruma, a komisije koje odlučuju čine mi se smiješno nekompetentne. Uostalom, zar nije strašno da se jednog umjetnika sklonog skandalima pretvara u režimskog redatelja koji je poludio kad su mu u ruku stavili pero vlasti.
Mislite na intendanta riječkog HNK Olivera Frljića. On je postao medijska zvijezda.
Kada su me pitali to da nešto kažem o njegovim ekscesima, a radilo se o neizvođenju, odbijanju da se izvede Šnajderov Hrvatski Faust. Rekao sam istoga dana kad se to dogodilo i ostajem pri tomu i danas da nije taj čovjek mogao postaviti dramu Slobodana Šnajdera zato što se pronašao u liku ustaškog intendanta Žanka. Pa kad se ugledao u tom liku mogao je sam sebi jedino pucati u glavu, to jest u zrcalo kao što je to u Trstenom za vrijeme rata učinio jedan srbijanski oficir kad je ugledao svoj lik u baroknom ogledalu. Upucao je svoj vlastiti lik. Budući da je Frljić ništa drugo nego jedan od brojnih hrvatskih ustaških intendanta, koje je tamo instalirala vlast, on se u skladu s tom ulogom i ponaša.
Kako to mislite ustaški intendant?
Pa kako se može ponašati ideološki intendant. Dobro hoćete komunistički! (smijeh) Frljić se ponaša kao intendant za vrijeme Drugog svjetskog rata, a onaj njegov pomoćnik kao japanski veleposlanik kod Ante Pavelića. Oni vam misle da Drugi svjetski rat još uvijek traje. Znate, Hrvatska je puna tih ljudi koji misle da ovdje još uvijek traje Drugi svjetski rat. Ili da upravo počinje. Jedna od značajnih poduka koju mi je dao Vlado Gotovac upravo je ta o 1941. godini. To što se Vlado Gotovac jedno vrijeme bavio politikom sa Slavkom Goldsteinom čija se knjiga upravo tako zove, naime govori o 1941. godini koja traje govori mi samo da je Gotovac jedan divan čovjek, jedan Starčević i Radić novoga doba. Naivac i velik čovjek. Hervatski političar koji ima uspjeha s politikom još se nije rodio.Vlado je od onih koji nisu imali sreće s politikom ali će ostati u našoj svijesti dulje od svih politika. Kada ti ljudi govore o 1941. godini koja se vraća onda se čovjek najprije sjeti Olivera Frljića koji se ponaša kao da je upravo Slavko Kvaternik ušao u zgradu hrvatskog krugovala. Ne, ne traje na našu sreću ta godina, ni taj Slavko Kvaternik, trajemo mi sa svojim memorijama, svojim sjećanjima, svojim poštenjem...
Što vam se sviđa na hrvatskoj kulturnoj sceni? Što biste izdvojili?
Prvo, ja sam čovjek iz te sfere i meni se sve sviđa. Uživam čim se podigne zastor. Pljeskao bih od početka do kraja. I praznoj sceni. Meni je lijepo i kada je najgora predstava. Meni je korisna i grozna knjiga. Uživam naime čitati i grozne knjige. Mislim da hrvatsku politiku vode ljudi koji tu zakonitost umjetnosti i ljepote nikako ne razumiju.Naše društvo vode ljudi koji nisu dovoljno obrazovani i to ne u nekim strukama koje su oni odstudirali nego u javnim poslovima. Veći dio tih ljudi u stvari ne zna što su to javni poslovi i što znači raditi za javnost. Mislim da smo u raljama ljudi koji nam ne daju da djelujemo oslobođeno u kulturi, u znanosti. A sloboda je cilj svakog našega djelovanja. Hrvati nemaju neku srednjovjekovnu mitologiju smrti i uskrsnuća. Mi imamo mitologiju slobode i uredne države, državotvorstva.I to su posve moderni mitovi. Zbog toga se sa srednjovjekovnim mitom o Vukovaru kao palom gradu koji će izniknuti kao feniks teško nosimo.
Neki dan sam slušao jedan divan stariji govor filozofa Branka Despota, koji je sigurno jedan od najmudrijih Hrvata. On se šokirao u samom nazivu Zakona o sveučilištu. On kaže da je sve u onome O. On kaže da ne može biti Zakon o sveučilištu. Sveučilište mora samo po sebi imati zakon jer je samo po sebi zakon i jer je sloboda u najčišćem smislu riječi njegova jedina zadaća. Tako isto je i umjetnost i kultura. Sjećate li se to je Zoran Milanović rekao o Vjeranu Zuppi. Dok još nije bio Zoran Milanović. Rekao je da ga uopće ne pozna i da ga taj čovjek uopće ne zanima. Pa to je
strašno. Barem je Zuppa u životu bio blizak njegovom navodnom svjetonazoru.
Tko vam je najbolji živući hrvatski književnik?
Nije to baš stock market. Mislite koga bih ja sutra najradije čitao da objavi novu knjigu? Postoje dva pjesnika. Jedan je Danijel Dragojević, a drugi je Nikica Petrak. Naravno da mi se sviđa i neki pjesnik nešto mlađi. Volio bih čitati Tomicu Bajsića, volim čitati proze Ede Popovića.
Miljenko Jergović?
On je vrlo uspješni književnik kojega ova sredina danas više prešućuje nego što ga pokušava vrednovati. Što se mene tiče ja ne samo da sam čitao Jergovića u Hrvatskoj, nego sam radio njegove tekstove sa studentima u inozemstvu.
Kakav je bio odjek?
Vrlo dobar. Njegov "Sarajevski Marlboro" sigurno ima visoko mjesto u kanonu hrvatske literature.
Vidite li možda neku mladu književnu zvijezdu?
Momentalno ne. Čitam i očekujem. Kažete mlada zvijezda. Pa kako da netko bude mlada zvijezda kad ih nitko ne recenzira, nitko ne dočekuje, nitko ne očekuje. Pisati danas u Hrvatskoj prilično je jalov posao s obzirom na kritičku misao. Obeshrabrujuće. Kada sam ja počinjao pisati i kad sam objavio prvu knjigu 1975. godine, imao sam 24 godine i bila je to mala knjiga tiskana u običnom Centru za kulturu u mom Dubrovnika. Ali ta mala knjižica imala je čim se pojavila 14 recenzija u pisanim medijima. Ne zato što je to bila moja knjiga, neka dobra knjiga, nego zato što je to tada bio normalni tijek književnog života. I nije bilo moguće da vas ne dočekaju od Tenžere do Mandića preko Tomasovića pa do Bože Žige, Maroevića, Pavičića, Nemeca, svi su oni uzeli pero i napisali recenziju knjige nekog čovjeka o kojemu nisu znali ništa ili su slutili. Ali su pripremali prostor tom čovjeku. To je bio dio književnog života. Danas moja knjiga koja ima 1500 stranica dobije jednu i pol recenziju, od kojih onu polovicu nisam ni pročitao jer joj je naslov "Samo ambiciozno" i potpisao ju je čovjek koji nikad nije sklopio povezani tekst dulji od desetak stranica.
Vi sebe ne doživljavate kao arbitra na književnoj sceni?
Ne. Nemam ni živaca ni priliku. Dajte molim vas, da ja sutra napišem tri kartice kritike i pošaljem ih u Večernji ili Jutarnji list kao da će one biti objavljene. Nema se gdje plasirati kritička misao. Za to se naš Interliber pretvorio u jednu vašarsku prodavaonica jeftinih knjiga. Nije nikakva duhovna ustanova. Interliber ne može u ovakvoj kritičkoj klimi i duhovnom okruženju, u krajoliku ekonomske bijede, biti duhovna ustanova. A s druge strane nam tvorci državnog budžeta guraju ideju da ćemo u Frankfurtu ili Leipzigu, kad nemamo doma, imati duhovnu ustanovu, da će ondje hrvatska književnost biti sami duh. A kad tamo tu manifestaciju vode jedan čovjek iz Splita, neki gospodin Matić, njegov sestra slavistica gospođa Bremer, a njihova prijateljica dok su oni u Frankfurtu vodi u Splitu književni Zimmer frei za ceo region!
Interliber ste, uostalom kao i mnogi drugi, doživjeli kao sajam robe?
To je buvljak na kojemu ima divnih pa i novih knjiga, ali svejedno je buvljak. Tamo se bolje konzumiraju lizalice i kobasice od knjiga.
Najbolji je onaj dio kada se miris kobasica pomiješa s mirisom knjiga.
Nemam ništa protiv da se pije i jede ondje gdje se prodaju knjige. Ali onda bi te kobasice trebali staviti uz štandove. Na Interliberu kobasice zaborave vani.
Koliko je hrvatska kulturna scena klanovski organizirana?
Da bar imamo klanove. To je ona Krležina da smo bar imali Glembayeve. Netko bi klanove trebao izmisliti. Mi samo imamo dva posvađena društva književnika pardon pisaca, ideološka jer kako drugačije da se organiziraju ali ideju književne klape mi ne poznajemo. Nažalost imamo neke književne grupacije koje se drže na okupu u medijima. Primijetio sam to kada sam nedavno javno kritizirao hrvatski nastup na Frankfurtskom sajmu da se odjednom javilo pet-šest glasova da mi dokaže da sam pretjerao. Jedan mi je pisac rekao da imam pola mozga, drugi da sam kreten, treća autorica da sam fašist a radilo se samo o regionalnom buđelaru... Klanovi u književnosti ako postoje, onda postoje samo na ekonomskoj bazi i to je skandalozno.
Je li točno da dr. Ante Stamać vodi splitski klan u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti?
Ne znam. Što se tiče Akademije, ja nisam član HAZU-a pa iz pristojnosti ne komentiram ljude dok su oni unutra a ja vani. Komentirao sam jednog člana HAZU-u (Ivana Aralicu op.a.) kad je objavljivao tekstove ispod razine za koju sam mislio da je nedostojna Hrvatske akademije pa me gospodin nije shvatio i ni ta drugo nije znao učiniti nego mi posvetio cijelo poglavlje u knjizi "Mentalni komunist" u kojoj se on obračunava uglavnom sa Stipom Mesićem pa valjda i sa sobom. Dobio sam poglavlje jer sam se usudio reći da mu se može dogoditi da ga se opozove iz Akademije i da to ne bi bio prvi slučaj. Čovjek je odjednom na to poludio. Onda sam odlučio da ne govorim javno o društvu kojega nisam član.
Mislite da bi Aralica zaslužio da ga izbace?
Ne mislim da je zaslužio. Ja sam to napisao kao književnu dosjetku. Čovjek ima dovoljno važnih knjiga.
Kakav je njegov knjiženi opus?
On ima vrhunske kratke pripovijesti iz svoje rane faze. Zatim ima odlične romane iz 70-ih i 80-ih godina, a onda nažalost njegova književnost bilježi pad. Ima svoje granice. U svakom slučaju on će u hrvatskoj literaturi ostati upamćen kao jedan dobar pripovjedač. A druga je stvar što se u jednom trenutku svidio predsjedniku Tuđmanu, koji je javno rekao da ide spavati s njegovim knjigama, i onda je hrvatski prozaik počeo pisati poglavlja poput Blažene oči koje su ga vidjele. Ja sam bio kolateralna žrtva jer sam ga upoznao s Gojkom Šuškom a on je bio taj iz naslova o blaženim očima. Zamislite, ja, amater u stvarima politike i hrvatske uljudbe, sam u jednoj kući u Njemačkoj upoznao Aralicu 1990. s Gojkom Šuškom. On to vjerojatno nije mogao podnijeti. Kasnije, za dva dana dogodilo se još nešto zanimljivo. Kada smo se avionom vraćali iz Njemačke Aralica je imao nekih problema s prtljagom, valjda su njegovu izgubili a moju nisu, pa je iz toga izveo zaključak da sam valjda teški udbaš. Čovjek očito nije bio vičan putovanjima pa ga je sve na aerodromima šokiralo. Inače ga je jako zasmetalo da baš takav politički Liliputanac kao što sam ja može njega upoznati sa Šuškom.
Sada ste spomenuli udbaše o kojima se dosta razgovara u našemu javnom životu. Koliko su tajne službe bile razgranate u jugoslavenskom komunizmu?
Nisam ja koji će to prosuditi. Meni su samo par puta zaprijetili, a onda i ja njima i sve je tako završilo. Posebno sam imao susrete s njima kada sam bio u Rimu gdje sam na Sapienza predavao od 1980 do 1984. godine. Tada sam prvi put vidio da postoje te službe koje su vrlo neugodne. Ne vidio, nego sam ih osjetio na vlastitoj koži.
Kako se to manifestiralo?
U liku jednog kolege ukrali su moju knjižicu s telefonskim brojevima. Onda se valjda saznalo koga sam sve sretao u Rimu. Naravno da sam u Rimu sreo mnoge ljude koje tada nije bilo moguće vidjeti jer su dolazili u Rim, a nisu dolazili u Hrvatsku. A kako sam dosta putovao, to mi se događalo i u Njemačkoj. Na poziv Dubravka Horvatića vrlo često sam išao držati predavanja u Njemačkoj, to bi uvijek završavalo s nekim problemima s tim udbašima.
Bili ste u Rimu kad je Udba u Njemačkoj ubila Stjepana Đurekovića.
Čitao sam tada njegovu knjigu "Ja Tito" jer je bila u biblioteci na slavistici u Rimu. Ja sam ih čini mi se kupio. Sad se ovi čude da je Đureković mislio da će dobiti Nobelovu nagradu. Kao vidi ti luđaka. Mnogi naš pisac koji je napisao mnogo manje važne knjige od Đurekovića misli da bi također mogao dobiti Nobelovu nagradu. Đurekovićeva knjiga o Titu je priljiva ali je na svoj način vrlo
kvalitetna špijunska literatura koja se u ono vrijeme mogla čitati s dosta užitka. Tito je tek umro, a on je objavio sve one pikanterije, ljubavne epizode, pokušaj Jovankinog ubojstva.
Ali to je bila fikcija?
Ne znam je li fikcija to da je gospodin Vilović, koji je bio Titov ađutant, svukao cipele pa u čarapama razoružao gospođu Jovanku Broz i oteo joj pištolj iz ruke kojega je Titu držala na sljepoočnici. Činjenica je da je Đureković, koji je također bio povezan s tajnim službama u tadašnjoj Jugoslaviji, došao do tih podataka iz nekih izvještaja. On nije pisao fikciju. Knjiga "Ja Tito" nije fikcija. Ona je rađena na temelju udbaških papira, izvještaja... Trebalo bi analizirati književno djelo. To je zazorno kod nas. Umanjivanje Đurekovića je jedan od toposa naše politike. Sve što smo vidjeli vezano s time u zadnjih godinu dana je na sramotu onih koji vode hrvatsku politiku.
Jeste li u Rimu sretali Dikana Radeljaka i Bebu Lončar?
Nisam sretao Dikana. Naši putevi se ne mogu susresti. Nikako.
U Rimu ste iz prve ruke mogli vidjeti koliko je jak hrvatski utjecaj na Rimsku kuriju?
Sigurno da je vrlo jak. Dok sam bio u Rimu s jedne strane sam imao jugoslavensku ambasadu, gdje je ambasador bio Borislav Jović (kasnije prvi suradnik Slobodana Miloševića op.a.), čovjek vrlo negativnih referenci, a s druge strane imao sam u Svetom Jeronimu jednog divnog čovjek intelektualca gospodina Perića, koji je danas mostarski biskup. S treće strane imao sam na fakultetu one Bugare koja je bila umiješani u pokušaj ubojstva pape Wojtyłe.
Vi ste bili u Rimu kada je bio atentat na papu.
Bio sam u Rimu i kad su na mom slavističkom odsjeku lovili one koje su povezivali s atentatom. Kako sam ja bio na slavistici normalno je da su Bugari bili oko slavistike. Čak sam poznavao dvojicu Bugara koji su sa Agcom sudjelovali u organizaciji atentata. Ja sam rekoh poput Forest Gumpa. On se uvijek nađe tamo gdje se ne to događa. Nije važan, ali se nađe na važnom mjestu.
Vi ste skloni teoriji da je "bugarska veza" uključena u atentat?
Sigurno. Agca je samo egzekutor.
Iza toga je stajao Sovjetski Savez?
Sto posto ali to me navlačite da ja ovdje govorim kao da sam Inoslav Bešker. Ipak je dolazak Wojtyłe bio šokantan. Meni je to sve bilo blisko jer sam uz pomoć prijatelja don Branka Sbutege imao priliku sudjelovati baš u vrlo zanimljivim vatikanskim društvima. Branko je naime bio prijatelj budućeg pape Ratzingera koji je opet bio jako vezan s Wojtyłom. Mogao sam mnogo toga iz blizine čuti i vidjeti što se događalo u Vatikanu.
Dosta ste putovali u maldosti. Vi ste bili iz imućne obitelji.
Nisam. Otac je bio upravitelj đačkog doma u Dubrovniku, majka službenica u Pomorskom muzeju. Ali sam duhovno a kasnije i stvarno bio nekom vrstom posvojčeta moga strica Grge Novaka koji je bio predsjednik HAZU-a. Tako da sam od svoje 12 godine imao priliku s njime putovati i učiti, boraviti na arheološkim iskapanjima...
On je jako utjecao na vas?
Ne samo da je utjecao. On me je o mnogim stvarima naučio. Mislim da sam neka njegova iskustva pokušao presaditi u neko drugo vrijeme. Kao što vidite njemu su se slični postupci najčešće vraćali kao pozitivna iskustva, a moja iskustva često kao negativna. Ipak on je živio u težim vremenima, bio je dva puta umirovljen, jednom u Jasenovcu i Gradi ki Staroj...
Možda je kod vas riječ o vašoj osobnosti? Jeste li vi težak tip?
Oni koji su mi najbliži kažu da jesam. Mislim da pretjeruju.
Meni se čini da vas ti česti sukobi pokreću?
Uvijek sam imao neku potrebu za borbama i sukobima, ali ne mislim da su ti sukobi nekreativni. Ne mislim da politički sukob s Vladimirom Šeksom, koji je trajao tri četiri godine i bio prepun vrijeđanja, nije donio neku štetu ni meni i njemu. Prvo i prvo, znam da on u meni nije imao lošeg protivnika, a ja isto tako znam da nisam imao u njemu lošeg protivnika. A što se tiče nekih protivnika koji se služe udarcima ispod pojasa, to me nije nikada smetalo. Više nerviralo. Ljudima poput Predraga Matvejevića a s njime sam često i opetovano polemizirao nikad ne odgovaram, kažem na
početku što imam a njih ne čitam. Nedavno sam sasvim slučajno sreo jednog mlađeg kolegu koji me valjda negdje u nekom časopisu vrijeđao i koji me kad sam ga ljubazno pozdravio sav začuđen pitao kako sam ga tako ljubazno pozdravio a on je meni nešto kao kritički uputio. Htio je zaustiti što je to pisao o meni, a ja sam mu samo rekao: Ne brinite kolega, ne čitam ja vas!
Možete odvojiti javnu polemiku od nekih osobnih odnosa?
Naravno. Možda gospodin Matvejević ne može! Zadnji put kada sam bio na skupštini PEN-a prije godinu i pol dana pokušao sam tražiti da se javno raspravi pitanje daljnjeg članstva Viktora Ivančića. On naime javno vrijeđa PEN, a njegov je član a kako je PEN jedno uljudno i građansko društvo smatrao sam da treba javno reći da Ivančić ne može biti na član i da ga treba isključiti ako već neće sam izići. Na to se Matvejević naljutio i izišao.
U kakvim ste odnosima s Igorom Zidićem?
Odličnim. Smatram da je on jedan od najvažnijih hrvatskih pjesnika. Nedavno je Branislav Glumac tako apsurdno, tako primitivno sudio na televiziji ničim izazvan o Zidićevoj poeziji. On očito nije čitao Zidićevu poeziju. Nešto je govorio o kvantiteti, a to nisam ba razumio. To je naprosto strašno i voditelj ga nije zaustavljao. A što se tiče Zidićevih tekstova o umjetnosti, mislim da je riječ o najvišoj razini pisanja o tim temama.
Dosta ste kritički govorili o tome što su arhivi Komunističke partije u vlasništvu SDP-a.
Meni je to apsurdno.
Zašto su Milanović i Josipović bili toliko protiv izručenja udbaša Perkovića i Mustača?
Ne znam njihove razloge. Deseci ljudi su o tome govorili. Nisam za to da se 1990. godina smatra početkom svijeta, ali isto tako smatram da nijedan politički pokret od prije toga datuma ne može imati kontinuitet s političkim strankama nove demokratske Republike Hrvatske.To bi morao biti politički teorem. A da bi jedna politička stranka mogla biti vlasnik bilo kojeg stranačkog arhiva iz jednopartijskog sistema, kada je to bila jedna jedina partija, to znači da nešto nije u redu sa zakonima koji im to omogućuju. Oni koji imaju većinu morali su ih hitno promijeniti. Svakako prije parlamentarnih izbora.
Koji su motivi SDP-a da to ima pod kontrolom?
To stvarno ne razumijem. Mislim da se radi o gluposti. Glupani su naime izvrsno raspoređeni i u Saboru kao i bilo gdje drugdje.
Jednako u HDZ-u i SDP-u?
Svugdje isto, naime po matematičkom zakonu. Ali još je važnije ustanoviti odnos razbojnika i glupana. Pogledajmo ovu aferu koja je ovih dana planula o Gavriloviću. To je očito ne samo posao nemoralnih nego i strašno glupih ljudi. Ako se te optužbe dokažu, a ja sam za njih znao još od prije 23 godine, onda će doista biti otvorena Pandorina kutija.
Znali prije 23 godine?
Vidite taj moj govor koji sam izrekao u Münchenu (pokazuje mi kopiju op.a.). O njemu je objavljeno 1200 članaka. Navodno je tekst s kojim me napao tadašnji HTV napisala tadašnja aktivistica Maja Freundlich. To nisam istraživao i nije me ni briga. Ja samo znam da sam tada u Münchenu prerano zakukurikao i kako se u Dalmaciji kaže platio buletu. Govorio sam o krtičnjacima, o lažnim herojima, o vlasti koja se pokvarila, o krađama. To sam izgovorio jer sam znao tada i da je Gavrilović ukrao jedan grad, a znao sam mnoge koji su ukrali čitave grupacije gospodarskih djelatnosti. Bilo mi je nepodnošljivo da živim u zemlji u kojoj su se dok je bio rat neki pravili da je mir, a sada kada je počeo mir jedni se prave kao da je rat. I traže od sviju nas da se odloži prebrojavanje mrtvih, da se odloži pomlađivanje svijeta. Kad smo tada u matičinom Vijencu rekli da je Hrvatska prepuna nekih Hamleta ali nigdje nema Fortinbrasa mladog kralja tužili su nas Ustavnom sudu. Da i dan danas objavite ovaj govor u Večernjaku bio bi čitan kao da je jučer napisan.
Dobitnici čudne privatizacije danas diktiraju politički, kulturni i društveni život?
Činjenica jest da ti kako ih Vi zovete dobitnici premda su oni moralni gubitnici blokiraju intelektualni život ovoga naroda, blokiraju mu slobodan razvoj i mišljenje. Gledam neki dan sliku u
novinama na kojoj Milanović ulazi u sobu gdje ga postrojeni čekaju hrvatski rektori. Da sam mu savjetnik rekao bih mu da nikad na takav način ne ponižava rektore. To je jedna strašna slika. Da jedan čovjek, koji trenutno vodi vladu, ponaša tako prema najslobodnijim dijelu hrvatskog društva i da se razgovor s njima vodi jedino o novcu, to jest o slobodi da oni upravljaju vlastitim novcem, stvar je skandalozna. Sveučilište mora imati svoj novac jer on je zalog njegove slobode i tu nema kontrole. Tu ima samo sudova ali ne kontrole izvršne vlasti. Ono što sam maloprije rekao citirajući Branka Despota, sveučilište se misli iz sebe. Pa ne daje nikakva vlada sveučilištu novac. Sveučilište se iz sebe stvara. To je njegova snaga, a to je temelj društvene slobode. Tako je u umjetnosti, tako je u kulturi.
Jeste li izgubili puno prijatelja zbog vaših vehementnih javnih nastupa?
Ne. Samo sam ih dobio.
Jesu li vas iz vašeg okruženja upozoravali da ne budete tako oštri?
Ne. Kada se netko tuče, onda se mirni ljudi maknu, barem dok tuča traje. Kasnije se sve vrati u normalu.
Uvijek ste bili tako borbeni?
Jesam. Ja se zalažem za javnu stvar. Nisam se nikada zalagao za svoju osobnu stvar.
Jeste li se i u osnovnoj koli tukli?
Znao sam se potući. Moj prijatelj Prosper Gamulin, hvarski Dubrovčanin kao i ja, sjetio se jedne epizode kada smo imali tri-četiri godine. Igrali smo se kod klačina, to su ona mjesta gdje se pravi klak u Dalmaciji. Mi bi se igrali oko toga, a ja bih uzeo kamen i bacio ga i počeo vikati skriven sa strane da odrasli pomisli da je netko od nas upao u klak. Tako i sada bacam kamen u žabokrečinu da bi netko reagirao. Mislim da je to jedini način ne da se privuče pažnja ne na sebe nego na problem.
Jeste li hedonist? Negdje sam pročitao da volite dobru hranu i zabavu?
Kad sam god imao priliku volio sam dovesti hrvatske pisce za trpezu. Smatram da pisci trebaju imati dolične trpeze. Na simpozijima se moraju jesti jastozi, moraju se piti najbolja vina, na
književnim večerima trebaju se priređivati kad sve završi gozbe, uz izložbe također... pisci i umjetnici moraju živjeti na razini i s dostojanstvom koja im pripada. Ne može se stalno sugerirati siromaštvo. Ne kažem da treba zagovarati hedonizam dok je u društvu siromaštvo ali naše umjetnike i pisce ne treba stalno prisiljavati na priznavanje siromaštva, javno ponižavati, osuđivati na honorare koji su mikronski pa gotovo da i ne postoje. Društvo mora naći načina da riješi taj problem. Poniženi umjetnik, poniženi pisac, poniženi znanstvenik, to nije slobodan čovjek i društvo kojem on osmišljava budućnost neće imati budućnost.
Predavali ste i u Splitu, ali se tamo niste snašli?
Taj recimo neuspjeh bih povezao sa splitskim mentalitetom, ali i ljudima s kojima sam tamo radio. Radio sam s ljudima koji su se više bavili barkama i rogačima nego slavistikom.
Znači ni Hajduk vam ništa ne znači?
Znači meni Hajduk i sva dalmatinska ikonografija mnogo mi znači.Ali ne samo na simboličnoj razini nego na stvarnoj.
A picigin?
Ja sam ona vrsta Dalmatinca koje se previše ne kiša u moru. Ja sam za oproštaj od Splita napisao knjigu o Splitu. Kao što Pavle Pavličić kad se umori od znanosti napiše krimić, tako ja napišem knjige o gradovima. Volio bih napisati veliku knjigu o Dalmaciju.
Nemate dobro mišljenje o ministru turizma Darku Lorencinu.
Šokiran sam akulturnom rečenicom ministra turizma Lorencina. To se može utvrditi na razini pučke škole. Taj čovjek spaja rečenice na nivou koji nije dostojan intelektualca koji je na čelu turizma i koji mora imati viziju. Taj gospodin stalno prebrojava neke goste, govori o nekim sajmovima na kojima on valjda toči vino i dijeli smokve. Pa kad će jednom ministar turizma biti intelektualac! Znate, tko ne zna govoriti, taj ne zna ni vladati. Riječ rektor, a to je onaj koji vlada, i riječ retor imaju isti korijen. Vladati znači govoriti. I naravno obratno!
Milanović ne govori loše, ali loše vlada.
Hajdete molim vas. Pa on je jučer da bi objasnio svoj neodlazak u Beograd povodom Šešeljevih četničkih ispada izrekao kao da u nekom novozagrebačkom haustoru objašnjava da mu se pokvario lift. On govori misaono vrlo loše. Pogledajte i govor gospođe Vesne Pusić. Ona može biti sveučilišna profesorica, ali njena rečenica, strašni akcepti, psihološki podsmjesi sve je to nedopustivo razotkrivajuće. Razotkriva se naime u tim govorima prazninu i maska nelagode i straha tih ljudi koji govore navodno sudbinske tekstove. Milanovićeva rečenica je razotkrivajuća. On na prvi pogled djeluje simpatično kao neki frajer iz zagrebačkog kvarta, ali rijetka je njegova rečenica koja ima kraj, pravu poantu. Ima nešto zastrašujuće i u tim rečenicama a posebno je strašna nemoć da se sluša drugoga. Da rezimiram u Hrvatskoj danas vladaju ljudi koji jako slabo govore.
Onda bi po vama dobar ministra turizma bio Joško Belamarić?
Naravno da bi on bio dobar ministar turizma. Ne da ga sada promoviram, ali znam da je on čovjek koji je završio glazbene najviše škole ali nije osnovao ZAMP, doktorirao je povijest umjetnosti, radio godinama na terenu kao što su radili svi naši najbolji povjesničari umjetnosti. S druge strane, to što govori zna govoriti i na stranim jezicima ali ne bolje nego na hrvatskom nego nekako drukčije. Ja sam sit Hrvata koji divno govore prazne engleske rečenice. Slušao sam i čitao nekoliko takvih intervjua. I bio zgrožen.
Koliko vi jezika govorite?
Koliko mi je trebalo. Neke jezike govorim, neke razumijem. Inače na jednom simpoziju o Trstu, simpoziju o Ivi Frangešu jedna naša nadobudna kolegica je pred punim auditorijem akademika zaboravila gdje je pa je uzviknula zbog nekog njezinog citata: Tko zna francuski neka digne ruku!
Posebno cijenite Vladu Gotovca.
Bio je moj velik prijatelj i učitelj. Dok su mu sudili rekao je "oprezan čovjek nije nikakav čovjek". I dobro sam ga razumio što znači biti oprezan čovjek. Znači biti plašljiv, nikakav... Znači umrijeti, a prije toga ne živjeti. Sva moja istraživanja o Držiću su se bavila strahom. Mene je zanimalo što je to što plaši intelektualca. Tko plaši intelektualca? Vlast. Tko piše njegove knjige ? Vlast. Vlast piše naše knjige, piše ih i kada mi to ne znamo. Tko je Gotovca i mene iskoristio u Matici hrvatskoj devedesetih godina? Vlast. To je naravno shvatio onaj anarholjevičar Boris Buden kada je kao viknuo Car je gol pa je rekao što napade Tuđmana pa njih napadajte, oni su u Vijencu i PEN-u opasniji od svih. On je to shvatio jer je pokušao razmišljati strukturalistički. Shvatio je da smo mi njemu i drugim opasniji, ali je isto tako shvatio da ćemo biti progutani u tom sustavu. Mi živimo u vremenu u kojemu pišemo tuđom rukom.
Može li se taj strah zatomiti?
Držić ga je zatomio. Napisao je na kraju života urotnički tekst. Jedne nemoguće urote koja se nije mogla ostvariti. Što uostalom mi cijeli život radimo ako hoćemo djelovati u javnosti. Pišemo urotničke tekstove. Urotnički tekst ne znači ostvareni tekst ni ostvarenu urotu . Toga se boje samo tajne službe i policajci. Urota je ostvarena i kada nije ostvarena. Kada je napisana, kada je željena, kada je san. I to je mene privuklo Držiću. Disidentski Držić koji se buni protiv narudžbe. Jedno vrijeme piše po narudžbi pa se onda buni i ne želi u tome sudjelovati. Mene je u literaturi uvijek najviše zanimao odnos vlasti i pisanja. Meni se činilo da je u književnoj kritici premalo svijesti o tome a kad jest onda je to pomodasrtvo katedarskih dosadnjakovića.
Kako onda pametna vlast može iskoristiti književnika, a kako se književnik može othrvati vlasti?
Pametan književnik će znati iskoristiti vlast da stekne prostor slobode. Držić ga je stekao barem jedan put, rastvorio se, napravio genijalan tekst, napisao je Dunda Maroja, osmislio Negromantovu utopiju, napisao je teksta o čemu bi nego o Hrvatima kao strancima. Hrvat je uvijek stranac, uvijek je sam sebi drugi. Najviše su se uvrijedili moji kritičari kad sam ono u Münchenu govorio i citirao
Dantea koji vidi Hrvata stranca hodočasnika, onoga koji stiže iz nekog poetskog možda. Postoje vremena u kojima u nas ne možete citirati Dantea koji kaže za Hrvata da je stranac. Hrvat je najviše svoj u stranom prostoru. Pitali ste me kako Milanović govori. Pa loše govori jer još ne zna gdje mu je ljudsko mjesto. Zamislite čovjeka koji za svoju državu može reći da je slučajna. To je njegova misao, jer on je čovjek koji nije na svom ljudskom mjestu.U Hrvatskoj mnogi nisu na svojim mjestima pa kad se postrojimo po tim pravim mjestima neće biti ni krize ni depresije. I šo sada da pisac radi s takvom vlašću? Da je ismijava, da joj piše urotnička pisma, da mu se možda ulizuje da bi došao u priliku da mu kaže da je to strašno to radi. Najbolje se maknuti i sa strane gledati taj igrokaz vladanja. Vidjeli ste prve izjave gospođe Vesne Pusić o Šešelju. Bio sam šokiran na prvu reakciju gospođe Vesne Pusić kada je Šešelj došao u Beograd. Prvo nije uopće znala što će reći, a onda je drugi dan izricala sućut Nikoliću i Vučiću. Čovjek stane i onda se pita kako je moguće da jedna sveučilišna profesorica, autorica jedne pristojne knjige o demokraciji, ima poremećaj jezika.
I koji vam je zaključak?
Prije nekoliko dan je u Beogradu izašla knjiga Istorija dubrovačke književnosti Zlate Bojović. To je jako koristan događaj. Sada imamo vrlo dobru knjigu o istoriji dubrovačke književnosti u Beogradu. Ali to je tako samo na prvi pogled.Ta knjiga je vrlo srodna izlasku Šešelja iz haškog zatvora. Ne može se vlast koja vodi ovu zemlju ponašati kao da se nije ništa dogodilo. Ja sam još 1988. godine, kad sam u tadašnjem Danasu polemizirao o prisieanjima nad Dubrovnikom, rekao nema Dubrovnik i Hrvatska, nego ima Dubrovnik u Hrvatskoj i točka. Nas se stalno sili da govorimo o dubrovačkoj književnosti kao da smo je od nekog posudili. Treba ponoviti: ako vi ne možete u sebi riješiti problem Dubrovnika, ako ne možete voljeti ono što mi volimo, vi onda nemate drugog izlaza nego da sjednete na tenk i dođete, ali mi ćemo vas čekati. Tako je bilo 1991. Ali je i danas nažalost potrebna ista retorika. Nije onaj koji danas divlja beogradskim trgovima tek neki ugojeni degenerik kako nam se želi sugerirati. On govori tekst koji je objavljen u knjigama, on citira knjige. U stvari moj prvi šok ovom vlašću je nastupio kada je likvidirano Vijeće za hrvatski jezik. Ne samo zato što je likvidirana jedna važna institucija, nego što je likvidiran čovjek koji vodi tu instituciju, a to je Radoslav Katičić.
O njemu govorite kao najvećem živućem hrvatskom intelektualcu?
Kada on to jest. Ako jedna izvršna vlast uništava instituciju kojoj je zaštitni znak akademik Katičić onda s nama generalno nešto nije u redu. To više nije pitanje sviđa li se nekome ne to ili ne sviđa. Postoje neki kanoni. Možda sam malo ostario pa mislim da nekakve tradicije moraju postojati, ali ja sam tako oduvijek razmišljao. Ne može određivati jezik onaj kojemu je jezik iz perolake kategorije. A barem se zna tko u Hrvatskoj ima najveći autoritet za jezik. Radoslav Katičić.
>>'U našoj je zemlji na snazi dobro posložena glupost'
>>Oko Josipa Đurekovića svađaju se Velimir Visković i Slobodan Prosperov Novak
Kakove veze ovaj ima sa KULTUROM? Upotrebljava instituciju kazališta i kulture za propagiranje svojih poltičkobolesnih ideja!