Sedamnaest godina nakon povratka Hong Konga pod okrilje Kine po šavovima je počeo pucati sustav "jedne zemlje sa dva politička sustava". Tisuće stanovnika Hong Konga, od studenata do zaposlenika velikih tvrtki, već danima su na ulicama 7-milijunskog grada prosvjedujući protiv najave Kine kako će se na sljedećim izborima za upravnika ove specijalne administrativne regije moći natjecati samo tri kandidata, i to ona tri koje potvrdi posebna komisija kineskog parlamenta u Pekingu. Prosvjedi nisu bezazleni, a ponajmanje mirni. Policija koristi gotovo sva sredstva kako bi rastjerala ljude s ulica. Upravo zbog toga demonstranti na prosvjede dolaze s kišobranima u rukama. Njima se, naime, brane ne od kiše, već od suzavca kojima ih policija naveliko zalijeva pa su ovi nemiri u Hong Kongu već kolokvijalno nazvani "kišobran-revolucija".
Žestoki animozitet
Iako se na Zapadu povremeno čuju mišljenja kako bi ovo mogao biti začetak nove revolucije koja bi se mogla proširiti na cijelu Kinu i u potpunosti promijeniti tamošnji politički sustav ili možda izazvati novi pokolj poput onog na Tiananmenu od prije dvadesetak godina, ni jedna ni druga varijanta razvoja događaja nisu ni najmanje realne. Prije svega zbog odnosa stanovnika Hong Konga i stanovnika ostalog dijela Kine. Građani Hong Konga u ovome se trenutku, nakon stoljeća i pol engleske vladavine sami sebe više doživljavaju Britancima negoli Kinezima. Nastavni program im je kopija britanskog obrazovnog programa, zakoni slični britanskima, što je omogućeno kinesko-britanskim ugovorom iz 1984. Sami sebe smatraju vrednijima, boljima od svojih sunarodnjaka iz ostatka zemlje. Kineze iz Pekinga drže primitivcima. S druge strane, Kinezi iz unutrašnjosti stanovnike Hong Konga vide kao prepotentne, samožive ljude. Kinezi neformalno stanovnike Hong Konga, pogotovo na internetu, nerijetko nazivaju "engleskim psima" i nije im jasno zbog čega se oni bune. I u ovom nerazumijevanju bunta donekle imaju pravo. Naime, koliko god izborni zakon koji predlaže Peking bio nesrazmjeran demokratskim standardima Zapada, on je još uvijek najslobodniji izborni zakon koji je Hong Kong imao u povijesti. Za vrijeme britanske vladavine nije bilo govora o izborima, London je jednostavno postavljao upravnika Hong Konga po svojem vlastitom nahođenju. U proteklih sedamnaest godina upravitelji su postavljani dogovorom struktura, a ne izborima. Pa čak ni parlament Hong Konga nije ono što mi u Europi smatramo slobodnim tijelom. Naime, od 70 članova parlamenta, 40 ih biraju stanovnici grada, dok ostalih 30 članova biraju predstavnici velikih kompanija smještenih na ovom poluotoku. I na kraju, mogućnost biranja upravitelja između tri predstavnika koji dolaze iz tri različite političke stranke luksuz je koji si ostatak Kineza ne može priuštiti. Jer u ostatku Kine višestranačkog sustava nema, sve je pod kontrolom KP Kine.
Unutrašnja stvar Kine
Nervoza građana Hong Konga sve je izraženija ne zbog slobode biranja, već zbog sve lošijeg položaja koji ova autonomna kineska regija ima u gospodarskom smislu. Dok je Hong Kong još sedamdesetih godina bio malo, jeftino ribarsko selo u kojem se većina industrije svodila na velike tekstilne pogone koji su svoje proizvode mahom izvozili u Kinu, tijekom osamdesetih i devedesetih godina situacija se promijenila. Velikim investicijama Hong Kong je prerastao u financijsko, industrijsko i prometno središte jugoistočne Azije, krunski dragulj Britanskog Imperija na Dalekom istoku. Međutim, sve je počelo padati u vodu krajem devedesetih, kada se Kina otvorila i počela s velikom gospodarskom ekspanzijom. Do tada je ulaganje u Hong Kong bio strancima jedini mogući način ulaganja u Kinu, no situacija je sada drugačija. Prema posljednjim analizama, BDP Hong Konga danas je samo 74 posto BDP-a grada Šangaja. A to se stanovnicima ovog milijunskog grada ni malo ne sviđa, i nastoje to promijeniti svim silama, uključujući i prosvjede zbog izbornog zakona koji je u skladu s Britansko-kineskim ugovorom o statusu regije nakon reintegracije u kinesko društvo. S druge strane, pitanje je do kada će Peking tolerirati demonstracije na ulicama Hong Konga. Ne zbog same regije, već prvenstveno zbog drugih specifičnih područja koja se nalaze u okviru zemlje. Tu je Macao, grad koji je Portugal 1999. vratio Kini također prema formuli "jedna zemlja – dva sustava". Tu su Tibet i Ujgurska Oblast koji pomno prate dokud ide strpljenje središnjih vlasti. Tu je i Tajvan kojemu Peking nudi povratak pod okrilje matice zemlje prema istoj formuli. Sve ovo zna i međunarodna zajednica koja ne podržava prosvjednike u Hong Kongu, smatrajući sve to unutrašnjom kineskom stvari. To neformalno potvrđuje i Britanija čiji predstavnici u kuloarima tvrde kako Hong Kong traži ono što nikada nije imao. Svi imaju zadršku u podržavanju prosvjednika. Svi osim SAD-a, gdje im je Bijela kuća izrazila podršku. No izglednije je da to rade iz pragmatičnih razloga, kako bi Kini zadali posla na unutarnjem planu i skrenuli kinesku pažnju sa svjetske pozornice, nego zbog stvarne brige za demokratičnost izbornog procesa.
>> Amnesty International: Policija podbacila. Napadnute žene i djevojke
>> Prosvjednici prihvatili razgovore s vladom
>> Hong Kong traži slobodne izbore, vlasti pozivaju na prestanak prosvjeda
