Ovo ljeto smo iskoristili da se zajedno s njim provozamo po sjeveru
Europe. Bili smo u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Poljskoj, Litvi,
Letoniji, Estoniji, Finskoj, Švedskoj, Norveškoj i Danskoj. Eeee,
naputovali smo se! U 35 dana čak 9000 kilometara. Tom "šalabazanju" u
ponedjeljak je ipak došao kraj. No preporučamo se i za dogodine. Jer,
imati takvog vodiča kakav je Goran Milić jedinstvena je prilika.
Kad je dobiješ, zgrabiš je i ne puštaš. Sad ćemo ipak malo usporiti
ritam. Zakišila se jesen. Stegnut će i zima. Ni Miliću nije do
vozikanja po snijegu. Zato će se opet povući u toplije, one prisavske
krajeve iz kojih će nam nedjeljom u "Dnevniku" javljati što se događa
kod nas i oko nas, dok će četvrtkom s "Brisanog prostora" nuditi
svašta: malo politike, malo socijale, malo nepravdi, malo pravice... A
dok ne krene ta hladnija "šihta" dobro smo se napričali rezimirajući
ljetne tjedne provedene na cesti te pokušali odgonetnuti što nam se
sprema.
EKRAN: Sad kad ste se vratili s
putovanja vodstvo kuće vam je predložilo da se odreknete nedjeljnog
"Dnevnika" i "Brisanog prostora", te putopise nastavite raditi i dalje.
Je li vam to možda predloženo zato što se iduće godine očekuje izbor
novog ravnatelja televizije pa vas se htjelo maknuti iz središta
izbornih događaja?
MILIĆ: Ne, nije to bilo zato. Zasad ostajem ovdje i radim ono što sam
radio i do ljeta. Bila je ideja da zadržim "Dnevnik" a da eventualno
paralelno radim putopise ili specijalizirane dokumentarce. No s
ravnateljicom Marijom Nemčić načelno sam se dogovorio da dogodine
napravim serijal koji bi se počeo emitirati u jesenskoj shemi, a zvao
bi se "Idemo u Ameriku". U dva ljetna mjeseca napravio bih 20 epizoda o
Americi.
EKRAN: Dakle, "Brisani prostor" ide
dalje unatoč tome, kako ste jednom rekli, što ta emisija stalno nekome
smeta. Kome smeta i zašto?
MILIĆ: Smeta zato što bira teme koje nisu "srednja struja". Ja to
namjerno radim zato što prepoznajem da nekih stvari nema na ekranu. I
onda pogledam što bi to moglo biti, o čemu se priča u javnosti i čega
nema na televiziji, pa to stavim. A to su teme koje su nekada, do 2000.
godine, bile jako prisutne na televiziji, da bi nakon toga naprasno
nestale. Mislio sam kako ih je onda bilo previše, ali da ih sad nema
baš nikako - držim da nije u redu. Stoga gledam što će raditi i koje će
goste pozivati Hloverka i Ladišić, što će fenomenološki obrađivati
Latin, koju će jaku ličnost pozvati Stanković pa, ne utrkujući se s
drugima, idem iz nekog drugog kuta i tražim neke sugovornike kojih dugo
već nije bilo na ekranu.
EKRAN: Možete li usporediti nedavno
proputovanih 11 zemalja kroz - žene.
MILIĆ: Eeee, to bi funkcioniralo da ste me to pitali prije 20 godina.
Onda bih vam mogao reći i nešto praktično. Ovako... No dobro... Sve
žene iz postkomunističkih zemalja odnedavno imaju držanje, hodanje i
odjevanje kao da su izašle iz sexy-shopa. Mađarice, Slovakinje i
Čehinje sad imaju goli pupak, tijesne hlače, spuštene naramenice,
našminkane su i provociraju. No upućeni mi kažu kako je sve to samo
vanjski dojam, te je mogućnost pristupa tim damama vrlo mala. Znači,
gledaj i uživaj, ali ne diraj. To je taj katolički svjetonazor koji je
odjednom oslobođen i manifestira se tako da se odašilje poruka -
izgledam vamp, ali bez pipanja. Skandinavke se nikad nisu tako
producirale. One su uvijek bile u nekom blagom erotskom štihu koji je
nama prije 20-30 godina izgledao kao pornografija, a dostupnost njima
je subotom navečer kad popiju i kada im je dan za izlazak i zabavu.
Preko tjedna su izrazito hladne. Ipak, lakše će s vama kao strancem
sjesti na kavu i popričati. No za sve ono što bi moglo izgledati kao
udvaranje uzvratit će vam da ste nepristojni i uvrijedit će se. Žene iz
postkomunističkih zemalja na tu kavu neće niti doći.
EKRAN: Znam da to nije pristojno, no
kako ste vi kolegu s mađarske javne televizije pitali kolika mu je
plaća, slijedit ću vaš trag. Dakle, kolika je vaša plaća?
MILIĆ: Kada bi meni moj generalni direktor to dopustio, ja bih vam to
vrlo rado rekao. Kolegu s mađarske televizije sam pitao je li njegova
plaća javna stvar. On je rekao da jest, pa sam ga zamolio da nam je
otkrije. Meni u ugovoru piše da je moja plaća poslovna tajna.
EKRAN: Ovog je ljeta uz vas radilo još
nekoliko starijih i iskusnijih kolega, Hloverka Novak-Srzić, Mirjana
Rakić, Branka Šeparović... Što to starija generacija želi poručiti?
Želite li vi to pokazati da se na vas i na dalje mora računati, da se
ne predajete?
MILIĆ: Kako godine prolaze možda više prihvaćate onu maksimu sa sjevera
da je rad nagrada, a ne kazna. Ja sam uvijek mislio da nema ništa
ljepše nego imati neku televizijsku ideju, obraditi je i pokazati
milijunskom gledateljstvu. Što može biti ljepše od toga?! Nagradu
vidite odmah sutradan na ulici. Dok ste mlađi možda vam se čini da
previše radite jer imate još sto preokupacija u životu. Kasnije kad se
smanje ti bočni apetiti, onda vam se čini da je rad nešto najbolje što
postoji.
EKRAN: Nije li možda razlog što toliko
puno radite i to da na taj način sperete i iskupite se za onaj
yutelovski grijeh ili je radišnost zapravo svojevrsna izborna kampanja
za ravnateljsko mjesto?
MILIĆ: Na Yutel se stalno ljudi vraćaju. O njemu sam nedavno pričao i s
polaznicima jedne regionalne političke škole koji su na Yutel gledali
svatko iz aspekta svoje države. I onda su me Makedonci pitali zašto sad
na HTV-u radim drukčije. Uzvratio sam im: "Zato što se sad obraćam
hrvatskoj publici, a onda sam se obraćao ljudima od Makedonije do
Slovenije". Što se ravnateljskog mjesta tiče, ja bih nekim drugim
sposobnostima pokazivao da sam zreo za tu poziciju, a ne kroz program.
Jer, nitko na to ravnateljsko mjesto dosad nije došao preko programa, a
pogotovo ne izravno nakon nekih programskih uspjeha poput "Dnevnika",
"Latinice", "Brisanog prostora", "Nedjeljom u 2"... Naprosto, nitko
nikad iz studija nije postao ravnatelj. Znači, kada bih uzeo šest
mjeseci bolovanja i za to se vrijeme povukao u neku osamu te za to
mjesto počeo lobirati, onda bi to izgledalo kao moja kandidatura.
EKRAN: Često vam zamjeraju da u svoje
emisije gurate indirektne reklame.
MILIĆ: Ući u neku tvrtku kao što je Ericsson ili Carlsberg je -
prilika. E sad, treba li taj prilog trajati minutu dulje ili kraće, to
je pitanje. Ali, obrađujući Carlsberg saznate nešto i u Louisu
Pasteuru, a razgovarajući s predsjednicima uprava Carlsberga i Veluxa
čujete i o njihovim svjetonazorima, što kupuju djeci... Usto vidite da
izgledaju kao naši referenti u "Končaru" ili "Plivi", jer imaju
jeftinija odijela od njih i skromniji su. Kroz povijest Carlsberga htio
sam pokazati da i mi imamo vlastite pivovare koje postoje isto tako
dugo, no nemaju svoje muzeje i štošta drugo. Mi ne držimo do kulta rada
i povijesti. Kod nas su to samo hangari i hale, dok oni uživaju u tome
da pokažu kako su rad i proizvodnja dio ljudskog življenja. E sad, da
mi je Carlsberg poslao 20 limenki piva - istina je. I sad ne znam što
ću s njima, jer pivo ne pijem. Podravka je pak u Češkoj i Slovačkoj
najprepoznatljiviji hrvatski proizvod bez kojeg se ne može zamisliti
niti jedno jelo, i ja to moram reći.
EKRAN: Kako tumačite da su naši
gledatelji jako skloni ozbiljnijim i zahtjevnijim televizijskim
sadržajima, a onda ih kao takve neodoljivo privlači i virenje kroz
ključanicu "Big Brothera"?
MILIĆ: Naši ljudi su u socijalno-etičkoj zbrci. S jedne strane imate
masovne odazive u crkve, a istodobno je u porastu zanimanje za
pornografskim sadržajima. Mi smo narod ekstrema. Takvi smo i u poslu.
Zalažemo se za više socijale i sigurnosti na radnom mjestu, a onda
izaberemo ekonomski sustav ekstremnog darvinizma u stilu: "Ako ti ne
ide - propadni!" A banke su tu da te potope još dublje.
EKRAN: Unatoč sve mlađim i ljepšim
licima koja preplavljuju mali ekran, prema nekim anketama vi već dosta
dugo držite poziciju najboljeg i najomiljenijeg televizijskog lica.
MILIĆ: Prvih godina na HTV-u moja publika je bila starija, a sada mi se
sve češće događa da me mlađi ljudi, studenti, kad me sretnu zamole da
sjednem s njima na kavu i popričam. Po tome vidim da gledaju moje
emisije pa onda o onome što su u njima vidjeli i saznali žele ozbiljno
razgovarati i dodatno se raspitati o nekim informacijama
neustručavajući se ulaženja u polemiku. Kada ste u 60. godini života a
netko od 20 traži vaš savjet, onda ste na to ponosni, jer mladi baš i
ne vole sjediti na kavi s onima puno starijima.
Odmor uz vježbe
- Prije nekoliko dana vratio sam se s mora. Bio sam destak dana na odmoru u Slanome i pet dana na radnom odmoru u Termama Selce gdje sam išao kod doktorice Vlaste Brozičević na godišnji liječnički pregled i malo vježbanja. Tako ću laše izdržati i podnijeti iduću radnu godinu.
Putujući sa mnom Marko je bio privilegiran
- To što smo moj sin Marko i ja putovali zajedno, njemu je bilo vrlo korisno. Sad ima sliku Europe i može točno poslagati u kojim se zemljama živi bolje, u kojima lošije, koji su gradovi lijepi a koji nisu, gdje je koja vjera, gdje se djeci daje veliki a gdje mali džeparac, što znači biti katolik a što protestant... Dakle, ta mogućnost usporedbe jako je dragocjena jer vas nakon takvog iskustva više nitko ne može preveslati. U tom smislu Marko je privilegiran. Kada odraste, ako se odluči baviti novinarstvom, u tome ga neću sprječavati. To je dobro zanimanje, iako se ja njime, da mogu opet birati, ne bih bavio. Umjesto novinarstva radije bih doktorirao pomorsko pravo.
