Zapravo se ne bi trebalo složiti s općim uvjerenjem da je Vladimir
Gojanović, koji je svjedočio na suđenju hrvatskim generalima u Haagu,
bio krajnje neuvjerljiv. Dapače! Trebalo bi ga upamtiti kao simbol
"istine" o hrvatskim zločinima u ratu. Ako sve ratničke udruge s
područja Šibensko-kninske županije tvrde da nije bio
pripadnik 113. brigade, ako ga nitko nije vidio u akciji "Oluja", ako
se sam ne sjeća ni ljudi ni događaja po kojima bi bio vjerodostojan,
onda je on svjedok po mjeri Haaga, odnosno tužiteljstva koje je
optužnicu sročilo u istom stilu u kojem je bio i njegov iskaz.
Ne može se, naime, očekivati da neistinita optužnica bude potvrđena
istinitim svjedočenjima. Ne može se očekivati da je netko vidio ono
čega nije bilo, pa je normalno da je to vidio netko tko nije bio
nazočan. Odnosno da o tome priča po glasinama, ili navodnim glasinama
koje je čuo.
Ako su u jednoj verziji optužnice kao žrtve, to jest kao ubijeni, bili
spomenuti ljudi o kojima se poslije ustanovilo da su živi, onda se
moglo očekivati da će se na suđenju pojaviti osobe koje će, kao i
optužnica, govoriti o činjenicama kojih nema. No ne ilustrira Gojanović
samo optužnicu i neizbježan tip svjedoka na suđenju hrvatskim
generalima nego i odnos velikog dijela medija, politike, različitih
udruga i inozemnih središta moći prema stvarnosti
Domovinskog rata.
Otkad je pokrenut val negativnih mitova o obrani Hrvatske, bilo je
važno da ne sustane, da uvijek iznova zapljuskuje javnost, da se njime
Hrvatska uvijek može ucjenjivati, da se ne dopusti stanje u kojem bi u
toj javnosti ustalila slika o hrvatskoj žrtvi, herojstvu i blistavoj
pobjedi. Napokon, da se ne bi ustalila i slika o jednom od najčistijih
i najetičnijih obrambenih ratova u povijesti čovječanstva - s
minimalnim brojem civilnih žrtava!
Tu je sliku trebalo što više potisnuti, trebalo
je minorizirati pravodobne presude hrvatskim vojnicima izrečene zbog
zala što su ih činili u ratu, trebalo je
prešućivati 15 tisuća poginulih Hrvata,
prešućivati sedam stotina hrvatskih civila ubijenih u UNPA
zonama, tolike izbjeglice i rušenja - i do iznemoglosti,
danomice, milijun puta podsjetiti na stradanje srpske obitelji Zec, na
ubojstvo šefa osječke policije Reihl-Kira ili na splitsku
Loru kako bi patnje i junaštvo cijelog naroda bili stalno u
sjeni nekoliko slučajeva s ruba rata. Ako, dakle, Gojanovića uopće nije
bilo tamo gdje su se zbili događaji o kojima je svjedočio, onda "tamo
nije bilo" ni hrvatske politike od 2000., medija, nekih nevladinih
udruga, tužitelja, sudaca, europskih i svjetskih političkih moćnika.
Pogledajte obilježavanja najvažnijih događaja iz Domovinskog rata - pa
tamo nema gotovo nikoga tko je u tom ratu zapovijedao, tamo su
haaški svjedoci i politička hijerarhija uvelike zaslužna
što se taj rat iz velikog hrvatskoga trijumfa prometnuo u
veliki hrvatski grijeh. Tamo Domovinski rat prisvajaju oni koji su ga
ponizili zajedno s njegovim herojima!
Gojanović je za "zasluge" u tom ratu odlikovan tek 2000. godine, iste
godine kad je Hrvatski sabor, u kojem je premoć imala koalicija Ivice
Račana i Dražena Budiše, izglasovao nadležnost Haaga nad
Bljeskom i Olujom, kad počinje hajka na najviše hrvatske
časnike i kad se događa podanički obrat u odnosima s Haaškim
sudom i Europskom unijom.
Gojanović sa svojim svjedočenjem simbolizira svih tih osam i pol
godina, koliko je prošlo od 3. siječnja 2000. Neki su mediji
mnogo veću pozornost dali tobožnjoj opasnosti kojoj je bio
izložen nakon svjedočenja nego samom svjedočenju. Tako se u stilu toga
vremena izmišljanjem ugroženosti onoga koji govori neistinu
traži zaštita za tu neistinu. Desetljeće krivotvorina!
RODOLJUBNA ZANOVIJETANJA
