U Hrvatskoj ima nekoliko tisuća novinara. Novinari su potkraj osamdesetih puno pridonijeli demokratizaciji i povratku u javnost mnoštvu dotad zabranjenih političara. Također su uvelike, na različite načine, pridonijeli i uspostavljanju nezavisne Hrvatske i oslobođenju zemlje. No, u Hrvatskoj je bilo i podosta novinara koji samostalnu Hrvatsku nisu ni željeli ni podnosili. Neki su se od njih priključili pobunjenim Srbima, a neki su nastavili karijeru u agresorskoj Srbiji. U hrvatskom su novinarstvu ostali, a u njemu su i danas, neki novinari koji su poraz JNA doživjeli i kao vlastiti.
Brojka od 126 prisluškivanih novinara mogla bi biti velika ako razlozi prisluškivanja nisu bili sigurnosni nego stranački, nezakoniti. Ako je kršen zakon, onoga tko ga je kršio državni odvjetnici moraju optužiti, a sud kazniti. Ako se to ne dogodi, ova država nije pravna, a halabuka oko otvaranja dosjea je politička. U tom bi slučaju iz stranačkih razloga ova vlast kršila zakon kao što ga je možda, prisluškujući novinare, iz stranačkih razloga kršila bivša.
Što bi rekao Mesić, kad se krivnja individualizira, nema kolektivne krivnje, pa ni HDZ ne može biti kolektivni krivac za moguće prijestupe. Ako se nitko ne kazni, onda nezakonitih prisluškivanja i nije bilo. Ako se tko kazni, treba mu objaviti ime i prezime i slučaj opisati, kao što se opisuje krađa, ubojstvo, pljačka, krivotvorenje i drugi kriminal.
Tek kad se, dakle, postupi po pravilima pravne države, moći će se znati grijesi pojedinaca iz ondašnje vlasti. A dotad ostaje činjenica, kako piše jedan komentator, žestoki protivnik Tuđmanove vlasti, da u vrijeme HDZ-a "nitko nije zbog politike sudskom presudom završio u zatvoru", da "Tuđmanov režim", kako ga zove, "nikoga nije hapsio", da "nije zabranio ni jedne novine i ni jednu političku stranku". Komentatoru još samo nedostaje usporedba sa strahotama Račanova komunizma.
Što je, dakle, strašno u prisluškivanju novinara? Ništa - dok tu strahotu policija ne dostavi tužitelju, tužitelj ne optuži, a sud ne presudi.
Otvori KEKS Pay
