Otvori prozore. Sve koje možeš. Pusti zrak unutra.
Ne, ne povlači zavjese, neka ništa ne smeta prozračnosti. Diši.
Osjećaš li?
Uvijek isti, jak i specifičan miris Zagreba. Težak toliko da se u svojoj punoj aromi uvlači u podrumske stanove, hodnike, dvorišta – isključivo starih zgrada. Neobična mješavina starosti, vlage, suludog grada...
– Pamtiš li taj miris? – pita. Susreli smo se nakon osamnaest godina, načeti životom i obvezama, hlapljivo vadeći iz ropotarnice prošlosti zajedničko djetinjstvo, časteći se posljednjim zrncima kakaa poslanim od doma. Sve to u nekom drugom gradu neke druge države. Daleko od Zagreba, uzalud otvarajući prozore.
– A da se vratimo na staro mjesto? – pita. Dogovorili smo se godinu dana unaprijed – sastajat ćemo se pred proljeće u našem gradu.
Sjetit ću se zgrade, znat ću put.
Pred proljeće, da otvorimo prozore i udahnemo miris podrumskog stana u Petrinjskoj. Niže od policije, bliže ljekarni i starom Borovu s požutjelim izlogom. Sjetit ću se ulaza – treći po redu. Vrata s ceste teška su kao nekada, pa naglo skretanje u hodniku i trk niz stepenice u podrumski stan na kojem sada stoji neko drugo prezime. Kvaka je, uvjerena sam, još odonda...
Otvori prozore. Sve koje možeš. Pusti zrak unutra... da, to je miris moga grada... tako vonja podrumski život u Petrinjskoj.
