Kriza je znatno smanjila interes tvrtki za novim radnicima, ali je i inače velika razlika u potražnji za visokoobrazovanim kadrom, ovisno o regiji, spolu i sveučilišnom programu za koji su se školovali. U Osijeku se, primjerice, tijekom 2009. zaposlilo samo 5 posto muških marketinških menadžera s burze, što je najniži postotak zaposlenosti osoba sa sveučilišnim studijem u jednom od četiri velika hrvatska grada. Kriza je, primjerice, znatno smanjila potražnju za ženama arhitekticama, 2006. godine posao je odmah nakon diplomiranja nalazilo 63 posto arhitektica, a 2008. samo 18 posto.
Nema analitičke podloge
– Činjenica je da se kod nas odluke o upisima na fakultete i upisne kvote donose bez dobre analitičke podloge i bez analiza o potrebama na tržištu rada i država bi trebala ponuditi više informacija, ali ne bi trebala intervenirati putem zakona. Stopa trenutačne zapošljivosti samo je jedan od indikatora pa treba gledati i dugoročne trendove uvažavajući činjenicu da svatko mora imati slobodu da bira svoj put – kaže dr. Sanja Crnković-Pozaić, autorica brojnih studija o tržištu rada.
Mladi koji su završili studije iz područja ekonomije i poslovanja te prometa i osobnih usluga, primjerice turizma, u više od 55 posto slučajeva tvrde kako rade na poslovima koji ne traže visoko obrazovanje, navodi sociolog Teo Matković u svom doktorskom radu. Za ostala obrazovna područja taj se udjel kreće između 31 i 37 posto. Osim krize, veću ponudu visokoobrazovnih kadrova osigurali su i brojni privatni studiji i fakulteti. No, Sanja Crnković-Pozaić smatra da država ne bi trebala ograničavati upisne kvote privatnih studija jer vjeruje da će se oni sami brzo prilagoditi zahtjevima tržišta
– Uvijek će biti generacija koje neće moći lako pronaći posao, ali privatni je sektor zdravo imati, on se brzo mijenja i ako se pokaže da za nekim kadrovima ne postoji potreba, oni će se brzo promijeniti – kaže Crnković-Pozaić.
Ministarstvo obrazovanja ne ograničava upise na privatne studije, samo svaki privatni, ali i tzv. državni studiji moraju ispuniti propisane kriterije da bi mogli dobiti verifikaciju, odnosno da bi njihove diplome bile priznate. To prvenstveno znači poštovanje kadrovskih i prostornih uvjeta.
Sveučilišta odnosno fakulteti određuju broj brucoša koji će određene akademske godine dobiti njihov indeks, a na optužbe da postoji nerazmjer između potreba tržišta i upisnih kvota na sveučilištima, u akademskoj zajednici odgovaraju da dok god ne postoji vizija gospodarskog razvoja zemlje oni nemaju čemu prilagođavati brojnost studenata na pojedinim studijima.
Rektor najvećeg, Zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Aleksa Bjeliš naglašava da se potrebe tržišta za pojedinim stručnjacima teško mogu precizno odrediti jer se stanje mijenja iz godine u godinu, ali isto tako kaže da je potrebno definirati smjerove razvoja i napraviti procjene, a onda bi se okvirno moglo, posebno na nižim razinama obrazovanja, raditi usklađivanja.
– Sveučilište ima svoje kapacitete i oni se ne mogu preko noći promijeniti, ne može se iz jednog područja prijeći u drugo, ali s vremenom treba raditi korekcije – kaže Bjeliš. Navodi primjer kvota na zagrebačkom Medicinskom fakultetu koje su povećane kad se procijenilo da će za koju godinu Hrvatskoj nedostajati brojni liječnici.
Cjeloživotno obrazovanje
– Kvote na medicini prije dvije godine povećali smo 20 posto. Za dodatno povećanje više nemamo uvjeta – tvrdi Bjeliš i dodaje da lokalna zajednica može i treba poticati pojedine studije. Ako negdje, primjerice, nedostaje učitelja ili profesora matematike, onda kroz stipendije i druge sustave stimulacije treba poticati maturante da upisuju taj studij.
Rektor Sveučilišta u Rijeci prof. dr. Pero Lučin u prvi plan ističe cjeloživotno učenje, odnosno činjenicu da proces učenja nije završio s formalnim školovanjem, da se nastavlja i da je ključno za pronalaženje novog posla.
– Svi učenici i studenti moraju biti svjesni toga da ne mogu računati na to da će jedan te isti posao raditi dulje od pet godina. Pojavljivat će se novi poslovi u sektorima koji će se intenzivno razvijati – prognozira Lučin. Za nesklad između stručnjaka koje Hrvatska još “proizvodi” i onih koje tržište traži, Lučin odgovornim drži i činjenicu da ne postoji koncept gospodarskog razvoja, ali i da obrazovni sustav nije dovoljno fleksibilan i autonoman u prilagođavanju potrebama ljudi.
– Ono što je sigurno, brojne potrebne kadrove neće se moći predvidjeti pa i obrazovna ponuda treba biti fleksibilna, kako kroz škole, sveučilišta i veleučilišta, tako i kroz dogradnju osobnog portfelja svakog pojedinca kroz sustav za cjeloživotno obrazovanje – zaključuje Lučin.
jedan poduzetnik treba strucnjake, da li sad strojare, gradevinske i elektro inzenjere, kemicare, matematicare i informaticare... oni u malim firmama obavljaju i ekonomske poslove... ako