Zakon o radu predviđa da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja
opsega rada i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, na zahtjev
poslodavca radnik mora raditi duže od punog radnog vremena, ali taj
prekovremeni rad ne smije prelaziti 10 sati tjedno.
U situacijama kada prekovremeni rad radnika traje duže od četiri tjedna
neprekidno ili više od 12 tjedana tijekom kalendarske godine, odnosno
kad prekovremeni rad svih radnika kod tog poslodavca prelazi 10%
ukupnog radnog vremena u određenom mjesecu, tada postoji obveza
poslodavca da o prekovremenom radu obavijesti inspektora rada.
Prekovremeni rad je prema zakonu zabranjen maloljetnicima, radnicima na
poslovima na kojima je radno vrijeme skraćeno zbog štetnih uvjeta rada
te radnicima koji rade skraćeno vrijeme zbog njege djeteta s težim
smetnjama u razvoju, dok trudnice, majke s djetetom do tri godine te
samohrani roditelji s djetetom do šest godina mogu raditi prekovremeno
isključivo ako daju pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku. Zakon o
radu propisuje da radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni
rad.
No, zakon ne određuje koliko bi ona trebala iznositi, nego se
visina treba odrediti ugovorom o radu, pravilnikom o radu ili
kolektivim ugovorom. S obzirom na to da radnikovo pravo na povećanu
plaću u slučajevima prekovremenog rada ponekad znači i povećane
troškove za poslodavca, isti ponekad pribjegavaju davanju radnicima
slobodnih dana u zamjenu za prekovremeni rad.
PRAVNI SAVJET
Prekovremeni rad
