Mala količina masti, laka probavljivost, visoki postotak bjelančevina, vode, vitamina B i minerala, neke su od prednosti mesa kunića pred ostalima. No, u Hrvatskoj je vrlo malo farmi za uzgoj tih životinja. Veliki su proizvođači poput Kunisa propali, a mali nikako da s hobija iskorače prema ozbiljnu uzgoju.
Tridesetogodišnji Nikola Šimunić na farmi u Pribislavcu u okolici Čakovca učinio je upravo to – hobi je pretvorio u biznis. Otvorio je prvu farmu kunića u Međimurju, i jednu od rijetkih u Hrvatskoj. I dobro mu ide.
Kunić nije zec
– Uzgojem kunića desetak godina bavio sam se iz hobija, sve dok se nije dogodio “klik” i pala odluka da otvorim farmu. Nije lako, na farmi sam često i preko noći jer je uzgoj kunića zahtjevan posao. Osjetljivi su na bolesti pa je vrlo važna i suradnja s veterinarima. Na žalost, u Hrvatskoj je malo stručnjaka koji mogu pomoći u uzgoju – napominje Šimunić. Na farmi ima stotinu ženki, 400 mladih kunića, 350 tovljenika te desetak rasplodnih mužjaka. Nabavlja ih i u Mađarskoj, kako se ne bi miješalo krvno srodstvo. Uzgaja tri pasmine – kalifornijskog, panonskog i hili kunića.
Mađarska je, objašnjava, uz Francusku i Italiju, najjači igrač na europskom tržištu kunića. Mnogi ih pogrešno miješaju sa zecom, koji je druga vrsta. U Mađarskoj Šimunić kupuje i smjesu za prehranu, no upravo završava pregovore s Tvornicom stočne hrane Čakovec. Mjesečno proizvede od 500 do 550 kunića koje isporučuje u privatnu klaonicu u Donjem Pustakovcu koju je tamošnji peradar otvorio za piliće. Klaonice za kuniće nema. Za Šimunića je to zasad još prevelik zalogaj, no zato gradi novu, veću farmu, s još boljim uvjetima, u koju će kuniće preseliti idućeg mjeseca.
Visoki ulazni troškovi
– Bez problema bih mogao prodati i do 2000 komada mjesečno pa širim proizvodnju. Prevelika je to investicija da bih u nju mogao sam pa sam se prijavio za kredit u HBOR-u. Šteta je što u Hrvatskoj ne postoje državni poticaji za uzgoj kunića – dodaje.
Na pitanje zašto je tako malo farmi u Hrvatskoj, kaže da su jedan od razloga, osim težine uzgoja, i skupi ulazni troškovi. Tvrdi to i hobi-uzgajivač Žarko Bočak iz Trstenika, koji ne razmišlja o otvaranju farme. – Nema sustavne politike koja bi poticala uzgoj tog zdravog mesa, a repromaterijal je, ako želite sami proizvoditi hranu za potrebe farme, preskup za naše prilike. Treba imati i osigurano tržište te najmanje pedesetak ženki. Kad se sve posloži, pa ako imate i dobar reprodukcijski materijal, moguća je zarada – smatra Bočak koji se ipak radije drži sigurnijeg frizerskog posla.
>>Prvo pokusno samoodrživo polje u Varaždinskoj županiji
U Hrvatskoj se ništa ne isplati, osim biti parazitski političar i isisavati lovu iz državnog proračuna.