Ako detaljnije proučimo sudbine beskućnika, shvatit ćemo da je većinu njih do trenutačne životne situacije doveo jedinstven splet okolnosti. Vrlo vjerojatno se među tim okolnostima nalaze i nepromišljene financijske odluke. Međutim, takve odluke karakteriziraju i živote drugih ljudi koji zbog niza okolnosti nisu ostali bez doma. Važnost osvješćivanja naše pristranosti u razmišljanju je golema. Naša sklonost vjerovanju u pravedan svijet ima izravnu posljedicu da ljude često smatramo u potpunosti odgovornima za situacije u kojima su se našli. Zbog ove pristranosti ljudi uzdižu i pretjerano pozitivno gledaju bogate i slavne, a okrivljuju, primjerice, žrtve silovanja i beskućnike. Konačno, upravo zbog ovoga dio ljudi smatra da beskućnicima ne treba izravno pomagati – ističe dr. sc. Zvonimir Galić, izvanredni profesor koji na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održava nastavu iz kolegija vezanih za psihologiju rada i organizacijsku psihologiju te potrošačko ponašanje. Zamolili smo ga da nam izradi svojevrstan „psihološki profil“ beskućnika koji bi, upravo zbog stigme osobne neodgovornosti i prepuštanja, analizirao psihološke momente koji su okidač za put u beskućništvo i ostanak u tom „statusu“. Ali, na samom početku razgovora, psiholog upozorava na psihološki fenomen koji objašnjava naš stav prema beskućnicima.
„Svakome po zasluzi“
– Sva psihologijska istraživanja pokazuju da većina ljudi posjeduje nešto što mi psiholozi nazivamo „uvjerenje u pravedan svijet“, odnosno da vjeruju da svatko u konačnici u životu dobije ono što zaslužuje. Takvo uvjerenje ljudima je potrebno da bi vidjeli red i strukturu u svojim životima. Nažalost (ili na sreću) to uvjerenje ne poklapa se s realnošću jer duboko podcjenjuje ulogu slučaja. Vrlo često nam se, zbog spleta okolnosti u kojem smo se našli, dogode dobre i loše stvari koje nismo zaslužili – ističe Galić napominjući da je u biografiji ljudi koji se nađu bez doma vrlo često moguće naći ne pretjerano mudre financijske odluke koje su ih dovele do prezaduženosti ili financijskog bankrota. Ali, takve odluke, kaže, možemo naći i u životima drugih ljudi koje je od beskućništva spasila snažna socijalna mreža.
– Po mojim spoznajama, beskućništvo je u Hrvatskoj, u usporedbi s razvijenim zemljama sa snažnijim socijalnim razlikama, relativno rijetko. Nadalje, za razliku od SAD-a, gdje je među beskućnicima velika proporcija ljudi s ozbiljnim psihičkim tegobama, naš zdravstveni i socijalni sustav za skrb o ljudima s ovom vrstom zdravstvenih problema relativno pristojno funkcionira. Konačno, naše su socijalne mreže još uvijek relativno jake pa nas vrlo često iz financijskih problema izvlače obitelj i prijatelji.
Ljudi se u financijskim problemima najčešće nađu kada loše procijene svoju trenutačnu i buduću financijsku situaciju, upuste se u impulzivne kupnje; one u kojima osoba doživi iznenadnu i snažnu potrebu da nešto kupi, a nedovoljno promišlja treba li joj to što kupuje i ima li za kupnju dovoljno sredstava.
Zamke konzumerizma
– Ovakvim kupnjama osobito su skloni ljudi koji imaju nisko razvijenu samokontrolu, odnosno nisu skloni odgađanju zadovoljenja svojih želja. No, ponavljam – beskućništvo uzrokuje kombinacija različitih razloga. Zaduživanje je samo moguć, ali ne i nužan dio „jednadžbe“. Uz brojne lijepe stvari koje donosi život u potrošačkom društvu, kao što je velika dostupnost različitih dobara i usluga, postoje i negativni aspekti među koje spada i „konzumerizam“, odnosno potreba da osobnu sreću i status u društvu vezujemo uz ono što posjedujemo. Dobro upoznati s ovom sklonošću, neki akteri na tržištu potrošačima pripremaju različite „zamke“: akcije, prilike koje se ne smiju propustiti... zbog kojih se oni upuštaju u nepromišljene financijske odluke i upadaju u financijske probleme. U kombinaciji s univerzalnom tendencijom da pretjerano pozitivno gledamo na buduću financijsku situaciju, ovo lako može rezultirati problematičnim ishodima. U kombinaciji s drugim nepovoljnim okolnostima, gubitkom posla, razvodom, slabom socijalnom mrežom, neke ljude financijski problemi mogu dovesti do beskućništva – zaključuje psiholog koji uzroke zadržavanja „statusa quo“ objašnjava fokusiranjem na trenutačno dostupne nagrade, zbog nesigurnosti i nemogućnosti osnovne kontrole nad životnom situacijom.
– Zbog toga osoba bez doma novac od socijalne pomoći ili donacije potroši na skupu kavu u kafiću ili colu s kioska. Upravo te stvari nas „obične“ ljude naljute jer nam se čini da bi trebala taj novac uštedjeti za važnije životne potrebe.
Ali iskreno...ima nešto oslobađajuće u činjenici da nigdje nisi registriran, nikom ništa ne plaćaš, nema poreza, prireza...spavaš gdje te noć stigne, budiš se kad se sunce digne...nitko te ne doživljava...ni ti nikog ne doživljavaš... Još da je cijelu godinu toplo, čovjek bi svjesno mogao odlučiti isključiti se "s ovog svijeta" i preseliti na "svijet ispod".