Subota, lijepo vrijeme, roštilj. Tri stvari koje svakome padnu na pamet kada ih netko pita za idealan vikend. U to još treba dodati najmilije, par razloga za slavlje i recept za jednu odličnu subotu je tu. Barem smo tako mislili kada smo se dogovarali za vikend druženje sa sestrom i šogorom. Naime, napokon su kupili kuću koju su dugo tražili, a mi smo nekako u isto vrijeme kupili novi automobil i odlučili smo zajedno proslaviti oba događaja s našim roditeljima i klincima. Dogovor je bio da mi nosimo meso, sestra osigurava lokaciju i cugu, a povrće i slatko donose naši roditelji koji, kada im pohvalimo proizvode iz vrta, cvatu ponosno kao i njihove ruže.
Za naš dio slavlja zaslužna je Dacia Sandero Stepway. Auto smo tražili već duže vrijeme i razbijali glavu koji će model zadovoljiti naš avanturistički duh, a opet biti komotan i za putovanja i po gradu. Pošto volimo za vikend pobjeći u prirodu i istraživati nova mjesta do kojih još nije nužno došao asfaltni put, odabir je pao na Sandero Stepway.
S druge strane, sestra je kupila prizemnicu u pitomijem dijelu žumberačkog gorja, taman dovoljno udaljenu od Zagreba da bude mala avantura, a opet dovoljno blizu da za čas budu u Zagrebu. Postojao je samo jedan problem, kuća je, barem za moje pojmove, usred ničega pa unatoč njenom inzistiranju da je praktički na rubu grada, navigacija ju ipak nije mogla lako pronaći. Nema veze, znamo otprilike gdje je, pakiramo sedam tona mesa u gepek zajedno s duboko smrznutim pingvinima da drže temperaturu, gledamo tu ogromnu količinu hrane koja zauzima pola prtljažnika i pitamo se hoće li biti dosta? Ipak smo na Balkanu, kakav je to roštilj kada svatko ne nosi doma "lunch paketić" za drugi dan.
Zauzimamo svoja mjesta u Sanderu, nas dvoje naprijed, Benny, naš neumorni Jack Russell terijer, malo na zadnjim sjedalima, malo nama pod nogama, i krećemo. Navodno postoji kraći, dijelom poljski, a dijelom šumski put koji vodi do kuće pa smo se dogovorili da ga idemo probati naći, sad ipak imamo auto za avanture. Tih poljskih puteva je mali milijun, dolazimo do nekakvog raskrižja i nemamo pojma gdje idemo. Iako je jutro temperatura je već porasla debelo preko 30 stupnjeva u hladu i vani nema žive duše koju bi mogli pitati za smjer. Srećom nas klima hladi i gledamo navigaciju, znamo otprilike željeni smjer, što može poći po zlu.
Skrećemo s dosadnog asfalta i napokon krećemo u avanturu. Ako, kao i ja, nikada niste vozili automobil koji je jednako dobar po makadamu i šumskim putevima kao i po asfaltu, evo par savjeta što ne činiti:
- Za početak, nemojte samouvjereno ulaziti u tuđa dvorišta, tko bi rekao da ljudi to baš ne vole. Ako nešto izgledao kao puteljak, možda je samo prilaz udaljenijoj kući. Dakle, polako u prvoj, a ne glumiti Loeba i ostatak ekipe s WRC-a
- Imajte pri ruci gumene čizme, ne platnene tenisice i balerinke, to shvatite u trenutku kada naiđete na komad vlažne ilovače i izađete van pogledati je li se auto jako isprljao. Dakle, ostanite u autu jer njemu sigurno nije ništa, a motor je dovoljno jak da vas izvuče iz kaljuže
- Jednom kada ste izašli iz automobila, nemojte probati skidati čudno blato s blatobrana, on i služi tome da skuplja komadiće blata s unutrašnje strane, radije ga kasnije isperite crijevom ili miniwashom. Naime, ako nešto izgleda kao blato, ali miriši dosta drugačije, vrlo vjerojatno nije blato i ne bi ga trebali dirati rukom
- Inženjeri iz Dacie su s razlogom stavili držače za čaše tamo gdje jesu, nema smisla držati kavu u ruci dok idete preko polja, a auto skače na sve strane. Vruću kavu, naravno
- Ako Jack Russell terijer želi biti ispod vaših nogu dok se okrećete na skliskoj uzbrdici, on će tamo i biti, nema veze što je tamo kvačilo. Jednom kad se smjesti, ima dovoljno mjesta i za vaša stopala i za psića
- Najvažnije pravilo, sve je dobro što se dobro završi
A upravo tako je i bilo kada smo u daljini na brdu vidjeli baku s unukom i ostatak ekipe kako nam mašu. Izgledalo je filmski, svi ostali automobili naparkirani na cesti, a mi dolazimo sa stražnje strane iz šume kao da je najlakša stvar na svijetu. Spuštam prozor da mahnem svima, a Benny leti van jer je s kilometra prepoznao obris roštilja.
Unatoč našim strahovima, Dacia je položila naše off road testove, i iako smo se u početku bojali možemo li baš svugdje proći, imam osjećaj da može pružiti puno više od onog što smo joj mi dali u zadatak. Zvuči kao nekakav Newtonov zakon fizike, ali što smo mi bili nesigurniji, to je Sandero Stepway išao lakše kroz svakakve poljske puteve. Da, ušli smo ljudima u dvorište i posramljeno se brzinski okretali (hvala Bogu što ima kameru za vožnju unazad), da, stajali smo svako malo pogledati jesmo li oštetili novog limenog ljubimca iako Sanderu nije bilo apsolutno ništa, da, auto ide bez problema tamo gdje smo mi jedva hodali, ali što se nas tiče, napokon imamo mali autić za velike avanture. I bar kilu mesa za sutrašnji ručak.
Sadržaj omogućio Renault Nissan Hrvatska
