Električna vozila glavna su priča autoindustrije posljednjih godina. Pritisnuti sve restriktivnijim ekološkim normama koje ponajprije nameće Europska unija, svi proizvođači ubrzano razvijaju električne automobile i hibride, automobile koji kombiniraju konvencionalni pogon motora na unutarnje izgaranje i elektromotora. Usporedno s tim gotovo sve europske države potiču kupnju automobila na struju, a Hrvatska je sa svojim izdašnim poticajima pri vrhu onih koji građanima i tvrtkama daju potporu za kupnju električnih automobila. Lani je na natječaju Fonda za zaštitu okoliša za sufinanciranje energetski učinkovitih vozila, na kojem se za kupnju električnog automobila moglo dobiti do 70.000 kuna bespovratnih sredstava, budžet od 44 milijuna kuna razgrabljen za svega nekoliko minuta.
U Hrvatskoj je ukupno registrirano 730 električnih automobila, 352 plug-in hibrida i 5547 hibrida od ukupno 1,72 milijuna registriranih osobnih vozila. U Njemačkoj je, primjerice, registrirano 305.787 električnih automobila, što je samo 0,64 posto od ukupno 47,7 milijuna automobila. Ali, trend rasta prodaje električnih automobila u Njemačkoj u 2019. godini jako je ojačao – registrirano je 57.533 novih električnih automobila – pa su Nijemci prvi put prestigli Norvešku, koja je dosad bila predvodnica u kupnji električnih automobila, ponajprije zbog velikih poreznih olakšica.
Hoćemo li zaista i koliko brzo prijeći na ekološki prihvatljiv transport, pitanje je koje još uvijek ima mnoge nepoznanice. Deloitteovo istraživanje “Električna vozila: postavljanje smjera za 2030.” pokazuje da će do kraja desetljeća trećina svih novih automobila prodanih širom svijeta biti električna vozila. To bi dovelo do ukupnog broja električnih vozila prodanih u jednoj godini na 31,1 milijun na globalnoj razini, deset milijuna više nego što se predviđalo prije. Unatoč poremećaju uzrokovanom pandemijom COVID-19, prodaja električnih vozila u 2020. godini širom svijeta procijenjena je na 2,5 milijuna automobila. Na temelju složene godišnje stope rasta od 29% Deloitteovo istraživanje procjenjuje da će prodaja električnih vozila dostići 11,2 milijuna u 2025. godini, a potom 31,1 milijun do 2030. godine, kada bi električna vozila predstavljala otprilike 81% svih prodanih novih elektrificiranih automobila.
– Visoke cijene električnih vozila još uvijek ograničavaju neke kupce, ali budući da se njihov trošak sve više izjednačava s benzinskim i dizelskim ekvivalentima, broj potencijalnih kupaca trebao bi se povećati. Sve više modela novih električnih vozila, u kombinaciji s rastućim tržištem rabljenih vozila, znači da će električna vozila za mnoge postati održiviji izbor. Međutim, prevladavanje zabrinutosti potrošača oko dometa vožnje i uočeni nedostatak infrastrukture za punjenje bit će ključni faktori jer sve više vozača razmatra praktičnost prelaska na električna vozila – kaže Zlatko Bazianec, rukovoditelj hrvatskog ureda konzultantsko-revizorske tvrtke Deloitte.
Europska unija pak u svojoj dugoročnoj viziji klimatski neutralnog gospodarstva do 2050. godine – „Čist planet za sve”, jasno naznačuje da će elektrifikacija biti jedan od glavnih tehnoloških putova za postizanje ugljične neutralnosti. Pritom se procjenjuje da će od sadašnjih oko pet milijuna električnih automobila koji voze cestama na svijetu ta brojka do 2028. porasti na najmanje 50 milijuna, a do 2040. godine na čak 900 milijuna vozila.
Električni automobili jednostavniji su od automobila s konvencionalnim motorima, imaju manje dijelova i lakše ih je i jeftinije servisirati. Za razliku od benzinskih ili dizelskih automobila, ne emitiraju ugljikov dioksid i dušikove okside, premda postoje utemeljene rasprave koliko je “prljava” struja koja se koristi za pokretanje električnih automobila budući da se u mnogom državama još uvijek većinom proizvodi u termoelektranama koje, dakako, zagađuju okoliš.
Međutim, električni automobili imaju jednu slabu točku, a to su baterije, koje u njima služe za skladištenje električne energije. One su još uvijek skupe i nema naznaka da će u dogledno vrijeme znatno pojeftiniti. Trenutačno jedan paket litij-ionskih baterija s kapacitetom jednog kilovatsata u nabavi košta od 1500 do 2000 kuna. Za prosječan automobil s baterijom od 50 kWh, koji nudi pristojnu autonomiju s jednim punjenjem baterija od 350 km, to znači da će proizvođač samo za baterijske pakete potrošiti 75.000 kuna. Stoga, dok cijena baterija ne padne, električni će automobili biti skupi i nedovoljno konkurentni u odnosu na konvencionalne automobile. Baterije čine oko 40 posto ukupne vrijednosti automobila, a problem je i što se nakon određenog broja godina istroše pa električni automobil bez novog skupog paketa baterija postaje bezvrijedan. Trenutačan je standard u Europi jamstvo od osam godina na baterije. Drugo je pitanje koliko uopće ima sirovina na svijetu za masovnu proizvodnju baterija za električne automobile. Trenutačna suvremena tehnologija baterija temelji se na litij-ionskim baterijama, za čiju su proizvodnju potrebni litij, nikal, kobalt, mangan i grafit. Ako doista prelazimo na ekološki prihvatljiviju energiju, ti materijali postat će nova nafta.
I Europska unija prepoznala je važnost proizvodnje baterija pa je u svom strateškom akcijskom planu za baterije naznačila da će potražnja za baterijama sljedećih godina vrlo brzo rasti zbog tekućeg prelaska na čistu energiju, čime će to tržište dobivati sve veću stratešku važnost na globalnoj razini. Prema nekim izvorima, europski tržišni potencijal mogao bi od 2025. vrijediti do 250 milijardi eura godišnje. Europska komisija, stoga, procjenjuje da će se u Europi morati sagraditi od 20 do 30 gigatvornica samo za proizvodnju baterijskih ćelija i da će trebati znatno ojačati povezani ekosustav, a razmjer i brzina potrebnih ulaganja znači da će brzo poticanje privatnih ulaganja biti ključan čimbenik uspjeha. Ali, trenutačno Europa ne stoji baš najbolje na globalnoj razini po proizvodnji baterijskih ćelija. Naime, u Europi se proizvodi samo tri posto ukupne svjetske proizvodnje baterija, dok je svjetski predvodnik Azija, s čak 85 posto svjetske proizvodnje, a ondje su predvodnice Kina i Južna Koreja.
“Ako se ne poduzmu mjere kako bi se pomoglo stvaranju održivog sektora proizvodnje baterija, Europa bi mogla nepovratno zaostati za svojim konkurentima na globalnom tržištu baterija i postati ovisna o uvozu baterijskih ćelija i sirovina koje se upotrebljavaju u lancu opskrbe”, zaključuje Europska komisija.
No ovisnost nije ograničena samo na proizvodnju baterijskih ćelija. Ne samo za Europu već za cijeli svijet od iznimne je važnosti dostupnost pet osnovnih sirovina za baterije – litij, nikal, kobalt, mangan i grafit. Ali, da stvar bude kompliciranija, ti se materijali mogu nabaviti samo od malog kruga zemalja, a postrojenja koja mogu rafinirati i preraditi sve te materijale za baterije nalaze se u Kini. Potonje je vjerojatno i razlog da se SAD-u ne žuri previše u prelasku na energetski čistiji transport.
No još je zanimljivije pogledati u kojim se državama nalaze najveće zalihe osnovnih sirovina za baterije, jer u sljedećem desetljeću znatno će se povećati potražnja za tim sirovinama zbog širenja tržišta električnih vozila. Litijem je bogata Australija, koja ima 40 posto ukupne svjetske proizvodnje tog metala, dok je u Čileu trenutačno 35 posto ukupne svjetske proizvodnje. Slijede Argentina i Kina, dok je u EU samo jedan posto svjetske proizvodnje. Ali Čile, uz Boliviju, koja se već naziva “Saudijskom Arabijom litija”, ima najveće svjetske zalihe litija i geostrateški bi mogao biti vrlo važna država. A upravo je zbog litija, tvrdi bivši bolivijski predsjednik Evo Morales, u studenom 2019. svrgnut s vlasti. Tvrdi da su desničari uz pomoć stranih sila organizirali državni udar kako bi neki novi predsjednik otvorio rezerve litija za eksploataciju u industriji. Ljevičar Morales namjeravao je nacionalizirati vađenje litija kako bi osigurao ekonomsku budućnost jedne od najsiromašnijih država Južne Amerike. Nakon što su izbori dvaput odgođeni zbog pandemije COVID-19, na onima održanima lani u listopadu pobijedio je kandidat socijalističke stranke Luis Arce.
Strane kompanije u niskom startu čekaju odluku kada će i pod kojim uvjetima krenuti u eksploataciju litija iz bolivijskih slanih jezera. Dakako, velike multinacionalne kompanije konstantno su u utrci za koncesije na postojećim nalazištima i na otkrivanju novih. Kobalt je također trenutačno jedna od najtraženijih ruda na svijetu, a najveće zalihe nalaze se u jednoj od najsiromašnijih i najnestabilnijih država na svijetu – Demokratskoj Republici Kongo. Sve veća potražnja za kobaltom rezultirala je i ilegalnim rudnicima u toj afričkoj državi i procjenjuje se da u Kongu oko 40.000 djece u nesigurnim i nezdravim uvjetima ručno kopa taj sve vredniji metal koji se koristi za proizvodnju baterija za pametne telefone i baterija za automobile na struju. U Kongu se nalazi 51 posto ukupne svjetske zalihe kobalta i trenutačno više od 60 posto svjetske proizvodnje tog metala.
Video - Nico Rosberg isprobao automobil Mate Rimca
Kobaltom su bogate i Australija te Kina, Kuba, Rusija, Kanada, Filipini i Madagaskar. U EU nalazi se svega dva posto sveukupne svjetske zalihe kobalta. Treći najvažniji materijal za izradu baterija je grafit, a u Kini se proizvodi čak 65 posto svjetskog grafita. Iz Indije stiže 14 posto grafita, dok iz EU dolazi samo jedan posto. I dok zaliha grafita ima dovoljno, problem bi mogao nastati s dvije najbitnije komponente litij-ionskih baterija – litija i kobalta.
Zbog velike potražnje cijena im rapidno raste, a znanstvenici upozoravaju da bi, ako potražnja bude eksponencijalno rasla, do 2050. moglo doći do nestašica ta dva iznimno važna metala. Njemački stručnjaci procjenjuju da litija ima dovoljno, ali kod njega je problem geografska rasprostranjenost i proizvodnja koja bi se trebala povećati do 10 puta, a pitanje je je li to moguće na postojećim lokacijama.
U vezi s kobaltom problem je još veći jer, ako se uzme predviđeni rast proizvodnje baterija, realna je mogućnost da kobalta, prema sada dostupnim podacima o svjetskim zalihama, neće biti dovoljno. Dakako, što bude veća potražnja i što budu manje zalihe tih metala, cijene sirovina bit će sve više. Jedan od scenarija je i da znanstvenici, umjesto dva rijetka metala, pronađu pogodan materijal za izradu baterija kojeg u prirodi ima dovoljno. Jedna od mogućnosti su natrij-ionske baterije koje se trenutačno razvijaju i testiraju, a njihova velika prednost je što natrija u prirodi ima u izobilju i što je jeftin. Međutim, stručnjaci još uvijek nisu riješili funkcionalnost takvih baterija pa se do daljnjega bez litija i kobalta neće moći proizvesti pametni telefoni ni električni automobili.
A eto, netko se i sjetio da u EU nema tvornica baterija, a cijeli zeleni razvoj je temeljen na njima. Ne samo da nema baterija, EU nije u vrhu niti u istraživanjima vezanim uz baterije... Tako da sve te tvornice koje se možda naprave, pitanje kakve baterije će proizvoditi, po čijim licencama, a problema zbrinjavanja baterija se nitko niti ne dotiče... No nije to jedini problem, u EU se ne proizvode niti čipovi niti elektroničke komponente, a svaki auto ih je prepun... Lijepo se je to EU zamislila, razvoj bazira na Američkoj tehnologiji i licencama, Azijskim komponentama, te Afričkim i Južnoameričkim sirovinama. Nije čudo što cijeli svijet plješće EU birokraciji, svi će se opernatiti na račun EU građana... To se zove preraspodjela bogatstva...