„Ne mogu za sebe reći da sam od malena maštao da ću jednoga dana postati novinar. Ali vjerojatno kao i ostale najbolje stvari u životu koje se dogode slučajno, mene je moj život put odveo u novinarske vode. Nakon završetka Gimnazije u Varaždinu, a spletom životnih okolnosti, moj nastavak školovanja morao ostati vezan uz Barokni grad pa je odluka pala da upišem Fakultet organizacije i informatike. Po prirodi kreativan, komunikativan, aktivan... našao sam se u okruženju formalnih jezika, programskih kodova, poslovnih struktura... Zapravo, svega onoga što me kao mladu osobu uopće nije zanimalo. I samo sam tražio izlazna vrata.
A ona su se pojavila nenadano. Nakon niza studentskih poslova, pojavio se oglas u jednom lokalnom mediju u kojima su tražili honorarnog suradnika za praćenje sportskih događanja. Idealno. Pisanje, kreativa i još k tome na sva sportska događanja možeš – besplatno! I tu je zapravo sve započelo. Bilo je to tamo negdje ujesen 2005. godine. Od tada do danas, sada već više od dva desetljeća, iskusio sam nekoliko različitih mediji, prošao jednako toliko redakcija, pratio zapravo sva područja i teme. Ono što je ostalo isto je ljubav prema pisanju i novinarstvu.
Nakon tog početnog iskustva, neke dvije godine kasnije, stigao je poziv iz Večernjeg lista. Prvi puta sam osjetio da netko prati tvoj rad, cijeni to što i na koji način radiš. Tu sam imao sreću da sam došao u redakciju okružen pravim profesionalcima, ljudima "koji o novinarstvu znaju baš sve", ljudima koji su bili željni i voljni to znanje prenijeti na mene. Večernjakova priča trajala je više od šest godina i iako mi je bilo ponuđeno i radno mjesto u Zagrebu, ponovno vezan za one životne okolnosti s početka ovog teksta, nisam mogao napustiti Varaždin.
Umjesto toga, nekoliko godina proveo sam kao slobodnjak, freelancer u pravom smislu te riječi. Sada nije bio najteži zadatak naći sugovornika i složiti priču već naći platformu za objavu. I možda što je još važnije (čitaj: teže) naći platformu koja je tvoj rad i trud spremna adekvatno platiti. A da bi se popunila rupa između ova dva jaza, radio sam i na drugim projektima: pisanje knjiga, monografija, brošura, vodiča, letaka... Skupilo se tu 15-ak knjižnih naslova i višestruko više ostalih materijala. Svemu tome je zajedničko da sam i dalje uživao u onome što sam radio. Klasičnom novinarstvu vratio sam se 2017. godine i u njemu ostao do danas, a sada kao novinar i urednik internetskog postala Megapuls.hr.
Pokrivam, naravno, sva područja. Od lijepih inspirativnih priča poput ove o vatrogaskinji Mirjani Martinečvić koja mi je donijela i nagradu na prošlogodišnjem natječaju "Najbolja lokalna novinarska priča", preko i dalje omiljenog sporta, do dnevnih političkih zavrzlama i drugih društvenih događanja.“
Kako ste došli na ideju da napišete baš tu priču? Koji je značaj te priče za lokalnu zajednicu?
„Iako se tematski sve priče razlikuju, pristup, priprema i obrada materijala u suštini je svima jednaka. Iskreno, volim na razgovor doći samo s uvodnim pitanjima, a onda prepuštam sugovorniku da me vodi. On svojim odgovorima daje meni materijal za nova pitanja. Iskustvo mi govori da su upravo takvih odgovori spontani, iskreni, s dovoljnom dozom osobne emocije, koji u konačnici rezultiraju najboljim tekstovima. Sugovornici to prepoznaju pa se i lakše opuste tijekom razgovora. A prepoznaju i čitatelji.
Upravo tako je bilo i u razgovoru s vatrogaskinjom Mirjanom. Povod je bio susret vatrogaskinja u Varaždinu, a on nas je odveo razgovor u jednom sasvim drugome smjeru s naglaskom o potrebi za većom spolnom ravnopravnošću u našem društvu, o spremnosti jedne osobe da uime većine stane pred veliki sustav i iz dana u dan se bori za nju. I čim je priča objavljena, krenule su reakcije. Jer shvatiš da si s druge imao sugovornicu čija borba nije trajala samo u tih sat vremena našeg razgovora, nego traje godinama. Stizale su pohvale za njezin rad sa svih strana Lijepe Naše. A tebi ostane onaj prelijepi osjećaj da si pravoj osobi dao medijski prostor i barem je nakratko uzdigao iznad informacijske zakrčenosti brdom "polu i ne"–informacija.“
I za kraj, što biste poručili ovogodišnjim natjecateljima?
„Zagrebite u svoju arhivu, pronađite onaj tekst koji je vas osobno najviše razveselio. Osjećaj nikada ne vara. Ako je razveselio vas, razveselit će puno širu publiku kada dobije priliku prezentirat se na nacionalnoj platformi. Sretno!“
Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskom zajednicom županija.
Otvori KEKS Pay
