U trenutku kada se europska sigurnosna arhitektura ponovno preslaguje, a rat u Ukrajini ulazi u dugotrajnu fazu, procjene država na istočnom krilu NATO-a sve se ozbiljnije uzimaju u obzir. Među njima i ona Litve i tamošnjeg ministra vanjskih poslova Kęstutisa Budrysa, koji je na čelo diplomacije došao u prosincu 2024. nakon više od dva desetljeća rada u području nacionalne sigurnosti. Budrys ne dolazi iz klasične diplomatske karijere. Prije ministarske dužnosti bio je glavni savjetnik predsjednika Gitana Nausėde za nacionalnu sigurnost, a prije i zamjenik ravnatelja litavske civilne obavještajno-sigurnosne službe. Njegov profesionalni put vezan je za analizu prijetnji, obrambeno planiranje i sigurnosnu politiku, što se jasno odražava i u njegovu javnom nastupu. U službenim istupima Rusiju opisuje kao dugoročnu prijetnju euroatlantskoj sigurnosti upozoravajući da riječi same po sebi nisu dovoljne za odvraćanje, nego da je ključna stvarna vojna snaga i spremnost.
Takav je pristup – fokusiran na konkretne procjene i operativne sposobnosti – prisutan i u ovom razgovoru. U razgovoru Budrys govori izravno, često bez uobičajenih diplomatskih ublažavanja. Odgovori su kratki, jasni i bez zadrške u formulacijama, što je u diplomatskom kontekstu relativno neuobičajeno. Kada govori o sigurnosti, govori o sposobnostima; kada govori o politici, govori o interesima; a kada govori o Rusiji, govori o dugoročnom sukobu. Upravo ta kombinacija sigurnosnog iskustva i izravnog stila daje ton i ovom intervjuu. Na europskoj razini posebno je vidljiv u raspravama o obrani, Ukrajini i ruskoj energiji. Trenutačni spor zbog naftovoda Družba, sankcija i mađarskog blokiranja europskih odluka dodatno je zaoštrio odnose unutar Europske unije, a upravo se u tom kontekstu čitaju i njegove poruke o sigurnosti i ovisnosti o ruskim energentima.
U razgovoru govori o tomu jesu li europske države napokon shvatile razmjere ruske prijetnje, zašto bez NATO-a nema vjerodostojne obrane, gdje vidi ključne slabosti Europske unije te zašto smatra da pojedine članice svojim potezima potkopavaju zajedničku sigurnost. Osvrće se i na energetsku politiku, sporove zbog ruske nafte, proširenje Europske unije te aktualne sigurnosne krize – od Ukrajine do Bliskog istoka, ali i o doprinosu Hrvatske te o bilateralnim odnosima, kao i proširenju EU, što će njegova država – s naglaskom na Ukrajinu – staviti na dnevni red svog predsjedanja Vijećem EU sljedeće godine.
Budući da geografski, ali i povijesno, imate poseban položaj i odnos s Rusijom, godinama ste upozoravali druge europske države na prijetnju Moskve i na smjer u kojem se Rusija razvija. Mislite li da su vas napokon shvatili – i razumiju li danas ozbiljnost te prijetnje? Nismo bili zabrinuti zato što smo paranoični ili zato što smo se samo osjećali nesigurno. Vidjeli smo pokazatelje da se Rusija priprema za dugoročnu konfrontaciju sa Zapadom, s NATO-om. Vidjeli smo kako reformiraju svoje oružane snage. Vidjeli smo razvoj u Kalinjingradskoj oblasti, koja nam je u neposrednoj blizini, na granici. I bilo je jasno o čemu je riječ: nisu samo pripremali oružane snage za borbu protiv nas nego su to i pokazivali svijetu i nama svake četiri godine putem vježbe Zapad, u sklopu ciklusa Zapad, Centar, Jug i Istok. Tijekom tih vježbi pripremali su i civilni sektor – energetiku, promet, financije – za dugoročnu konfrontaciju. Pripremali su se i za sankcije koje smo uveli 2022., a s time su počeli još 2012., nakon Gruzije, dakle i prije 2014. Ono što smo govorili i dijelili nije bilo mišljenje, nego konkretno znanje o procesima koji su se odvijali u Rusiji. Nedostajao je samo dokaz namjere, a ta se namjera pokazala 2014.
Tada smo svima govorili: pripremaju se za rat s NATO-om i za veliki sukob. Ponekad nas se nije slušalo, barem ne izvan profesionalne razine. U obavještajnoj i sigurnosnoj zajednici to je bilo poznato i o tomu se razgovaralo. Problem je bio na političkoj razini – donositelji odluka to su ignorirali i govorili: to je vaše mišljenje, mi imamo drugo, složimo se da se ne slažemo. I nisam siguran da, čak i nakon što smo toliko puta čuli da smo bili u pravu – ne samo o namjerama Rusije nego i o njezinim sposobnostima – svi razumiju u čemu smo bili u pravu. Jer sada govorimo nešto drugo: Rusija jača čak i dok vodi rat punog razmjera protiv Ukrajine. I dalje jača zapadni strateški smjer, sa snagama u Kalinjingradu i u samoj Rusiji. Žele prijeći s brigada na divizije, s divizija na korpuse – i sve je to usmjereno protiv nas. Nije riječ o hipotetskoj situaciji.
Kako danas reagiraju europske zemlje – vidi li se to u konkretnim potezima, u promjeni politika i u stvarnim ulaganjima u obranu? Zbog toga smo pripremili NATO-ove obrambene, odnosno regionalne planove. Putem tih planova definirali smo ciljeve sposobnosti koji određuju kako naše oružane snage trebaju izgledati i na što moramo biti spremni. Na summitu u Haagu obvezali smo se povećati izdvajanja. Sada je pitanje: prije summita u Ankari, koji dolazi za nekoliko mjeseci, što ćemo jedni drugima reći i što ćemo staviti na stol – hoćemo li moći reći da smo bliže ciljevima potrebnima za odvraćanje Rusije i obranu ili ne. Litva radi svoj posao. Ove godine izdvajamo 5,4 posto BDP-a.
Stalno govorite o NATO-u, a ne o Europskoj uniji. Zašto – gdje vidite ključnu razliku u sposobnostima i u stvarnoj mogućnosti obrane? Zato što bez NATO-a nema vjerodostojne obrane i trebamo prestati halucinirati da imamo alternativu. Ako do 2030. ne možemo dosegnuti NATO-ove ciljeve – uz pretpostavku da su Amerikanci uključeni sa svom svojom snagom i nuklearnim odvraćanjem – kako itko na ovom kontinentu može misliti da to možemo sami? Pogotovo kad su ruske kopnene snage u Ukrajini veće od većine naših kopnenih snaga u Europi.
Što je s europskim sposobnostima? Uz očit problem jedinstva, Europska unija se često sporo kreće, osobito u vanjskoj i sigurnosnoj politici – gdje su, po vašemu mišljenju, stvarne zapreke i što konkretno koči brže djelovanje? U nedostatku političke volje i jedinstva. To je očito. Imamo jednu državu članicu koja blokira sve što je za nas važno, uključujući sredstva iz Europskoga mirovnog instrumenta za Ukrajinu.
Je li onda problem i u samom sustavu koji to omogućuje? Treba li mijenjati način donošenja odluka kako bi Unija mogla reagirati brže i učinkovitije? Ako nema političke volje ili netko ima drugačije interese – ponekad i suprotne – i ponekad ide naruku našem neprijatelju, onda gledamo pravila. Ta su pravila pisana za one koji žele iskreno surađivati i koji osjećaju solidarnost jedni s drugima. Nismo očekivali da ćemo ih koristiti jedni protiv drugih, umjesto da si pomažemo. Sada vidimo da treba preispitati način donošenja odluka ili primijeniti pravila koja omogućuju eliminirati jednu državu članicu ako djeluje protiv duha Ugovora.
Eliminirati? Mislim na članak 7. — oduzimanje prava glasa. Posljedica nečinjenja je slaba Europska unija. Nemamo geopolitičku težinu, nismo dovoljno brzi – ne reagiramo ni u danima, a kamoli u satima. I bojim se da neki vanjski akteri koriste jednu od naših članica kako bi EU razgradili iznutra.
Recimo to otvoreno – nije tajna o komu govorimo: o Mađarskoj, odnosno vlasti Viktora Orbána. Koliko takvo ponašanje dugoročno potkopava funkcioniranje Europske unije? Mogu iznijeti jednu činjenicu: Mađarska blokira sve ključne odluke koje bi poboljšale našu sigurnost – i njihovu.
Što stoji iza takve politike – je li riječ prije svega o novcu, političkom utjecaju ili ideologiji? Mislim da je to kombinacija svega. Neću ulaziti u njihovu unutarnju politiku. Mogu samo reći da je problem u tome što se antiukrajinski i antieuropski sentiment koriste za mobilizaciju birača. To nije način na koji se ponašate prema zemljama s kojima ćete morati surađivati. Postoje i drugi razlozi – koristi koje dobivaju iz Bruxellesa. To postaje obrazac: blokiraju nešto, a Europska unija to plaća milijardama kako bi se odluke ipak donijele. To je potpuno toksična praksa. A tu su i vanjski akteri. Pogledajte cijenu nafte koju dobivaju – trećinu nižu od tržišne. Ili poseban pristup resursima u drugim državama. Tko misli da je to besplatno? Naravno, to dolazi s političkom cijenom. I zato imamo problem.
Kad smo već kod ove teme, otvorimo pitanje energetike i nafte — naftovoda Družba, terminala na Krku i uvoza ruske nafte za mađarske potrebe. Koliko je, po vašemu mišljenju, taj energetski odnos danas i dalje političko pitanje, a ne samo ekonomsko? Sramio bih se da živim u zemlji koja uvozi rusku naftu. Nema mjesta u Europskoj uniji koje bolje razumije što znači poslovati s Rusijom u energetici – nafta, plin, struja. Karijeru sam počeo prije 24 godine kao analitičar energetske sigurnosti u obavještajnoj službi. Znam što dolazi s ruskom energijom: korupcija, provizije, politički utjecaj. Trebale su nam godine da očistimo sustav od tog "mirisa". I kad vidim zemlje koje su i dalje ovisne o ruskoj nafti, jasno mi je zašto. Nije riječ samo o cijeni – riječ je o cijelom paketu koji dolazi s tim. I ako treba dokaz – evo ga: Družba. Toliko su ovisni da ne mogu prijeći na alternativu. A alternativa postoji. Janaf. Samo je treba koristiti.
Mađarski MOL tvrdi da je transport nafte preko Jadranskog naftovoda preskup pozivajući se na konkretne izračune i brojke. Koliko takve tvrdnje stoje i što pokazuju stvarni podaci? Znamo da je to glupost. Znamo koje podatke dijelite i nemam nikakvu sumnju u njihovu točnost. Počnite koristiti alternative. Uostalom, već to i rade. Gdje je tu zajednički interes? Europska unija ne može biti utvrda nekih država s dvorištem punim krša i smeća u kojem svatko radi što hoće. To ne ide tako. Mora postojati jedan standard – i to smo dogovorili putem REPowerEU: maknuti se s nafte agresora.
Argument je i da imaju derogaciju – izuzeće od europskih sankcija koje im omogućuje nastavak uvoza ruske nafte. Koliko takav pristup dugoročno šteti zajedničkoj politici i solidarnosti unutar Europske unije? Da, derogacija, ali imamo i zajednički interes da si pomažemo. Kad čujem argument da nismo solidarni... Upravo suprotno, želim im pomoći. Znam kakve su posljedice ovisnosti o ruskoj nafti. To je kao pomagati ovisniku – ponekad moraš uložiti dodatni napor. Postoji i metadon. A kad postoji vjerodostojna alternativa, kad postoje rješenja, treba ih koristiti.
Treba li Europska unija biti stroža – u postavljanju rokova, ograničavanju derogacija i općenito u provedbi zajedničkih odluka? Mislim da smo u nekim pitanjima došli do granica. Vidjelo se to kad je riječ o sredstvima iz Europskoga mirovnog instrumenta. To čak nije ni njihov novac – nisu ni sudjelovali u njegovu stvaranju. Kao i kod programa zajma od 90 milijardi. To je naša obveza, naš novac. I onda netko tko ne sudjeluje kaže: ne, stavljam veto. Tako to jednostavno ne funkcionira. I naravno da su svi frustrirani. Tu dolazimo do granice onoga što možemo napraviti u postojećem okviru. I zato se otvara pitanje promjene načina odlučivanja. Možda manji broj država može biti agilniji i napraviti više. Ali to istodobno vodi i u razgradnju, jer stvara dojam da nešto nije u redu s Unijom. A to je upravo cilj Rusije. I uvjeren sam da Rusiji ovakvo stanje odgovara. Zato ovo nije pitanje kroz koju rutu dolazi nafta u Europsku uniju. Ovo je pitanje smanjenja ovisnosti, jer ta ovisnost stvara našu kolektivnu slabost. A ja se tih slabosti želim riješiti.
Navodite proširenje kao jedan od prioriteta vašeg predsjedanja Vijećem Europske unije u prvoj polovici 2027. godine. Koliko je taj proces danas politički uvjetovan, a koliko doista temeljen na zaslugama? Da. I prvo što treba reći: pokretačka snaga proširenja je Ukrajina. Da nije pristupanja Ukrajine, ne bismo imali ovakav napredak. S druge strane, to je razotkrilo slabosti sadašnje metodologije. Ona nije funkcionalna, jer jedna država članica može blokirati otvaranje pregovaračkih klastera zbog razloga koji nemaju veze s procesom pristupanja, nego s politikom. Opet Mađarska. Ali i Hrvatska je imala slično iskustvo sa Slovenijom kada su bilateralna pitanja dovela do političke blokade. Ako govorimo o pristupu temeljenom na zaslugama – da provodite reforme i ispunjavate kriterije – onda to i očekuju kandidati. Očekuju da će taj proces biti pošten i predvidiv.
Je li Ukrajina spremna za početak pristupanja ili je pred njom još dug put kako bi dosegnula standarde potrebne za početak pregovora, a pogotovo za članstvo? Ima još puno posla, ali proces mora početi. Tehnički gledano, ako imamo 27 glasova i nema prigovora, možemo otvoriti sve klastere. Ali to se ne događa. Pred nama je zadatak da pronađemo način kako proces učiniti vjerodostojnim – i za države članice i za kandidate. Da vjeruju da se isplati provoditi reforme jer to vodi prema članstvu i prema istim standardima. To se odnosi i na Ukrajinu i na druge zemlje, uključujući zapadni Balkan. To je kompleksan paket pitanja.
Hrvatska snažno gura proširenje na zemlje zapadnog Balkana. Kako gledate na taj proces i njegovu dinamiku? Želimo vidjeti sve kandidate u Europskoj uniji kada ispune uvjete. Vidimo napredak nekih zemalja i uložit ćemo puno vremena i resursa u proširenje. Razgovarao sam i s vašim premijerom Andrejem Plenkovićem i ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom o tomu kako Hrvatska vidi taj proces. Ključno će biti ono što je napravljeno – konkretan napredak i usklađivanje sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom.
Hrvatska također inzistira na jednakopravnosti Hrvata kao jednog od triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini. Kako vidite to pitanje i razumijete li zabrinutost? Znam za hrvatsku zabrinutost i ona će se odraziti u pregovaračkim poglavljima. Ali najprije moramo vidjeti kako će se cijeli proces organizirati. Još jedna važna stvar ove godine je summit u Ankari. Gledamo gdje smo s povećanjem obrambenih izdvajanja. Obveze iz Haaga moraju se provesti, jer bez toga nema vjerodostojnog odvraćanja. I želim zahvaliti Hrvatskoj na doprinosu istočnom krilu NATO-a. Vaši vojnici su u Litvi, u multinacionalnoj borbenoj skupini. To je konkretan dokaz savezništva i solidarnosti.
U hrvatskoj vanjskoj politici postoje nesuglasice između predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Predstavlja li vam to problem u bilateralnim i multilateralnim odnosima? To je demokracija. I mi smo imali takve faze. Dok to ne utječe na odnose među državama i na donošenje odluka, nemam što komentirati.
Kako gledate na rat u Iranu i njegove posljedice, osobito kad je riječ o Hormuškom tjesnacu i širim globalnim učincima? Ako želite rješenje – put je diplomacija te da oružje utihne. Osuđujemo napade Irana na zemlje Zaljeva. To je ludilo. Te zemlje nemaju veze s tim, a naši građani trpe posljedice. Rješenje je za Hormuški tjesnac smanjenje napetosti putem pregovora. Pozivamo Iran da prestane ugrožavati plovidbu. Ako Sjedinjene Države formalno zatraže angažman NATO-a, to treba razmotriti putem postojećih procedura. NATO ima kapacitete za planiranje kakve nitko drugi nema. Ali općenito, vojna rješenja često nemaju dugoročnu učinkovitost.
Kakvi su danas odnosi Litve i Hrvatske i gdje vidite prostor za njihovo daljnje jačanje, kako u sigurnosnom tako i u gospodarskom smislu? Nemamo problema. Dijelimo istu liniju sigurnosti i sličan pogled na ključna pitanja. Jedan od prioriteta jest jačanje granica Europske unije – putem tehnologije, senzora i zaštitnih mehanizama. Tijekom našeg predsjedanja fokusirat ćemo se upravo na to. Trgovina raste – gotovo 30 posto prošle godine – i vidimo prostor za njezino daljnje jačanje. Želimo je dodatno širiti, posebno u sektorima povezanima sa sigurnošću: obrambena industrija i dualne tehnologije. Imamo dobru suradnju u području dronova i softvera. I naravno – naši građani rado dolaze na odmor u Hrvatsku.
Od korupcije ne mozes pobjeci ali industrija raste na jeftinim energentima.