Ruski predsjednik aktivirao je zloglasni nuklearni kovčeg - svijet nije niti slutio da je sat tog jutra odbrojavao minute od uništenja

Nakon što je u prosincu 1991. godine, Hladni rat i službeno bio okončan, 25. siječnja 1995. svijet se iznenada našao na korak, točnije na jedan klik prsta, od nuklearne kataklizme. Tog su dana ruski radari detektirali nepoznati leteći objekt koji se približavao Moskvi. Tamošnji vojni vrh bio je uvjeren da je to početak američkog napada pa je tog jutra, koje je za čovječanstvo moglo biti kobno, prvi i jedini put u povijesti bio aktiviran zlokobni nuklearni kovčeg.

Tog hladnog, siječanjskog jutra, kada su se hladnoratovske napetosti smatrale prošlošću, u radarskoj postaji Olenegorsk na sjeveru Rusije, tehničari su na svojim ekranima uočili zlokoban signal. Neidentificirani objekt, lansiran s obale Norveške, velikom je brzinom parao nebo. Po putanji i brzini moglo se pretpostaviti da je riječ o američkom balističkom projektilu Trident, ispaljenom s podmornice, što je u ruskoj vojnoj doktrini predstavljalo najveću moguću prijetnju. Naime, takav je projektil, lansiran iz Barentsovog mora, mogao dosegnuti Moskvu za samo deset minuta. Tog jutra, sat je počeo otkucavati - svijet su od apokalipse dijelile minute.

U Moskvi je bila proglašena najviša razina uzbune, a signal je brzinom munje prošao kroz cijeli zapovjedni lanac. Vojni vrh bio je na nogama. Pred tadašnjeg predsjednika, Borisa Jeljcina, ministra obrane, Pavela Gračova i načelnika Glavnog stožera, Mihaila Kolesnikova, stavljen je "Čeget" – zloglasni, nuklearni kovčeg opremljen sustavima za autorizaciju lansiranja ruskog nuklearnog arsenala, koji je dio složenog sustava za zapovijedanje i kontrolu ruskih strateških nuklearnih snaga "Kazbek". Tog jutra, koje je moglo biti kobno za čitav svijet, prvi i jedini put u povijesti, nuklearni kovčeg bio je aktiviran, čime je sustav za autorizaciju lansiranja ruskog nuklearnog arsenala doveden u stanje pune pripravnosti te je u stvarnoj kriznoj situaciji bio spreman za izdavanje zapovijedi. Iako je samo Jeljcin imao zakonsku ovlast pritisnuti kobni gumb, tehničku mogućnost da to učine imali su i ministar obrane, Gračov i Kolesnikov, kao načelnik Glavnog stožera.

Dok je sudbina cijelog čovječanstva ovisila o odluci jednog čovjeka i njegovih najbližih suradnika, nesvjestan drame koja se odvijala, svijet je tog jutra mirno spavao. U glavama ruskih stratega odvijao se istovremeno najgori mogući scenarij. Postojala je opravdana sumnja da se ne radi o običnom napadu, nego o lukavom prvom udaru osmišljenom da potpuno paralizira rusku obranu. Naime, Rusi su strahovali od visinskog nuklearnog napada, pri čemu bi jedna EMP raketa, detonirana visoko u atmosferi, stvorila snažan val elektromagnetne energije koji bi trenutno spržio sve elektroničke sustave i radare na tlu. Takav bi potez doslovno paralizirao Rusiju, jer bi ostala i slijepa i gluha, što bi ju učinilo savršenom metom za drugi, masovni val nuklearnih projektila.

Panika u redovima ruskog vojnog vrha postala je još veća u trenutku kada su radari zabilježili da se raketa odvaja u više dijelova. Bio je to scenariji identičan onom kakav bi se dogodio pri odvajanju višestrukih nuklearnih glava s američkog balističkog projektila interkontinentalnog dometa Trident.

Prema prvim procjenama putanja je vodila ravno prema Moskvi. U takvim kriznim situacijama ruski vojni protokol nalagao je da se u roku od deset minuta od detekcije prijetnje mora donijeti odluka o uzvratnom udaru. Zapovjednicima ruskih nuklearnih podmornica, koje su bile skrivene u dubinama oceana, bilo je naređeno da prijeđu u stanje pune borbene pripravnosti te da čekaju konačnu zapovijed za lansiranje. Vrijeme za reakciju je istjecalo - četiri minute, koje su se činile duge kao vječnost, ruski je vojni vrh čekao Jeljcinovu odluku. Nakon što je od prvotnog alarma prošlo osam mučnih minuta, svaka je sekunda odzvanjala prijetnjom globalne kataklizme. U trenutku kada se čovječanstvo našlo na samom rubu nuklearne apokalipse, ruski su operateri u zapovjednom centru, napokon uočili ključan detalj - objekt je počeo skretati s putanje koja je vodila prema Rusiji te se počeo kretati prema otvorenom moru, udaljavajući se od ruskog zračnog prostora. U posljednji trenutak uzbuna je naglo povučena, a nekoliko sati kasnije, istina je izašla na vidjelo.

Ispostavilo se da je misteriozni projektil, zbog kojeg je ruski vojni vrh bio na nogama, a svijet na pragu apokalipse, bio znanstvena raketa Black Brant XII. Kao dio zajedničkog norveško-američkog projekta taj je sofisticirani instrument, dizajniran za proučavanje gornje atmosfere i svemira, bio lansiran s raketnog poligona Andøya s ciljem proučavanja polarne svjetlosti iznad norveškog otočja Svalbard. Prema planu, raketa je dosegnula visinu od 1.453 kilometra te je, nakon što je uspješno obavila svoj istraživački zadatak, pala u more blizu otoka Spitsbergen.

I dok su radari odmah uočili raketu, ključna obavijest prošla je 'ispod radara'. Naime, tjednima ranije Norveška je na adrese trideset zemalja, uključujući i Rusiju, poslala obavijest o planiranom lansiranju znanstvene rakete, s točnim vremenom i putanjom. Međutim, zbog fatalne birokratske pogreške ta ključna informacija nikada nije stigla do ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Vezano za taj kritičan propust, koji je mogao biti fatalan za čovječanstvo, jedan je ruski general, koji je želio ostati anoniman, izjavio da su dužnosnici u lancu zapovijedanja obavijest o planiranom lansiranju norveške rakete shvatili previše doslovno. Prema njegovim riječima, pogrešno su protumačili svrhu te obavijesti, smatrajući da je ona namijenjena isključivo "pomorcima, a ne vojsci" koja je zadužena za rano upozoravanje na prijetnje. Ta birokratska pogreška, s nizom sustavnih propusta i administrativnih previda u komunikacijskim kanalima, dovela je do toga da ključna informacija nikada nije stigla do dežurnih tehničara u radarskom centru, zbog čega oni nisu mogli znati da objekt koji se približava ne predstavlja nikakvu sigurnosnu prijetnju.

Za dramatičan događaj svijet je saznao tek tjedan dana kasnije, što je izazvalo kratkotrajne potrese na svjetskim burzama, ali i pokrenulo potragu za informacijama. Mišljenja o stvarnoj razini opasnosti koja je tog dana prijetila čovječanstvu bila su podijeljena. Bivši dužnosnik CIA-e, Peter Pry, opisao je incident kao "najopasniji trenutak nuklearnog doba", tvrdeći da nikada niti jedan svjetski vođa nije s takvom ozbiljnošću aktivirao sustav za nuklearni odgovor, koji je u stanju pune pripravnosti čekao izdavanje zapovijedi za potencijalni uzvratni udar. Bila je to demonstracija odlučnosti bez presedana u povijesti nuklearnog doba.

S druge strane, brojni ruski stručnjaci, poput Vladimira Dvorkina, umanjivali su značaj tog događaja, tvrdeći da niti jedan vođa ne bi naredio masovni protuudar na temelju signala o samo jednoj nadolazećoj raketi. Sam Jeljcin je, dan kasnije, izjavio: "Jučer sam doista prvi put upotrijebio svoj 'crni' kovčeg", istaknuvši "možda je netko odlučio testirati Rusiju". Brojni analitičari i politički promatrači tu su izjavu smatrali jasnim pokušajem političkog marketinga te strateškim potezom osmišljenim da ojača Jeljcinovu poziciju i skrene pozornost javnosti upravo u vrijeme kada je bio suočen s rastućim nezadovoljstvom zbog izrazito nepopularnog i kontroverznog rata u Čečeniji.

Incident s norveškom raketom, koji je čovječanstvo doveo na prag nuklearnog sukoba, ipak nije bio jedini. Iako većina stanovnika naše planete toga nije bila svjesna, tijekom Hladnog rata, kada je sudbina čovječanstva ovisila o zdravom razumu nekolicine ljudi u sobama s crvenim telefonima, svijet se ne jednom, nego čak dva puta našao na pragu uništenja. Bili su to najmračniji sati u modernoj povijesti, trenuci kada je samo puka sreća, ali i nevjerojatna hrabrost pojedinaca, spriječila treći svjetski rat i nuklearni armagedon. Na pragu ponora čovječanstvo se prvi put našlo tijekom Kubanske raketne krize, u listopada 1962., a drugi put u studenom 1983. godine, tijekom NATO vježbe Able Archer 83.

Tog listopada 1962. godine američki izviđački zrakoplov U-2 snimio je fotografije koje su u Bijeloj kući izazvale šok i nevjericu. Na tlu Kube, samo devedeset milja od obale Floride, uočene su lansirne rampe za sovjetske balističke projektile SS-4. Nuklearne projektile, koji su mogli u samo nekoliko minuta uništiti najveće američke gradove, sovjetski je vođa, Nikita Hruščov, postavio gotovo u dvorište Sjedinjenih Država, što je za mladog američkog predsjednika, Johna F. Kennedyja, bio izravan izazov i prijetnja. Kao odgovor, Kennedy je uveo pomorsku "karantenu" oko Kube, a Moskva je taj potez smatrala činom rata. Napetost između dvije supersile rasla je iz sata u sat. Američke snage bile su podignute na najvišu razinu pripravnosti u povijesti. Sovjetski brodovi približavali su se liniji blokade, a generali s obje strane pozivali su na vojnu akciju. Krizu je dodatno zaoštrilo obaranje američkog U-2 zrakoplova iznad Kube, pri čemu je pilot poginuo. U dubinama oceana, drama je dosezala vrhunac. Ne znajući da ona nosi nuklearni torpedo, američki su razarači bacali dubinske bombe na sovjetsku podmornicu B-59. Kapetan podmornice, uvjeren da je rat počeo, bio je spreman lansirati torpedo. Na sreću, tu njegovu odluku spriječio je Vasilij Arhipov, časnik koji je u napetoj situaciji jedini zadržao prisebnost te je odbio dati svoju suglasnost, a njegovo "ne" vjerojatno je spasilo svijet.

Kriza je u posljednji trenutak riješena diplomatskim putem - u zamjenu za javno obećanje SAD-a da neće izvršiti invaziju na otok, Hruščov je pristao povući projektile s Kube. U konačnici, pobjeda je pripisana Kennedyju, no, postojao je i tajni dio dogovora za koji svijet desetljećima nije znao. Naime, Kennedy se tada obvezao da će povući američke nuklearne projektile Jupiter iz Turske i Italije. U tom hladnoratovskom ludilu, kada su čelnici supersila doslovno trgovali mirom, ključnu je ulogu, svojim odlučnim 'Ne', ipak odigrao jedan hrabar čovjek u sovjetskoj podmornici.

Nešto još dramatičnije i opasnije od Kubanske krize, koja je bila praćena diljem svijeta, dogodilo se u tišini, daleko od očiju javnosti, 1983. godine, kada je Hladni rat bio na vrhuncu, a svijet je i tada spasio jedan čovjek. U studenom te godine NATO je započeo godišnju vojnu vježbu, Able Archer 83, no, te je godine vježba bila zastrašujuće realistična. Uključivala je nove, nikada viđene procedure, šifrirane komunikacije, radio tišinu i simulirano podizanje razine pripravnosti na DEFCON 1, što je značilo da je nuklearni rat neizbježan. U Moskvi je paranoja od iznenadnog američkog nuklearnog udara bila na vrhuncu, a KGB-ovi agenti su diljem Europe počeli slali panične poruke. Vjerovali su da vježba zapravo nije vježba, nego krinka za stvarni, iznenadni nuklearni napad na Sovjetski Savez.

Teško bolesni, bivši šef KGB-a, Jurij Andropov i sovjetski vojni vrh reagirali su munjevito. Deseci nuklearnih projektila SS-20 stavljeni su u stanje najviše pripravnosti, zrakoplovi u Istočnoj Njemačkoj i Poljskoj napunjeni su atomskim bombama, a nuklearne podmornice poslane su pod arktički led kako bi preživjele prvi udar i bile spremne za osvetu. Svijet se našao na samom rubu pakla. Dok su za vrijeme Kubanske krize obje strane bile svjesne opasnosti te su aktivno komunicirale, tijekom vježbe Able Archer 83, NATO i SAD nisu bili svjesni kakvu su zapravo paniku izazvali u Kremlju. S njihove točke gledišta radilo se o rutinskoj, iako realističnijoj, vježbi, no s druge strane sovjetski su prsti već bili na nuklearnim okidačima, čekajući samo potvrdu da napad počinje. Prema nekim, kasnije deklasificiranim dokumentima, kritičnu su situaciju smirili dvostruki agenti koji su tvrdili da ne vide nikakve stvarne pripreme za rat. Nakon što je 11. studenog vježba završila, sovjetske su se snage povukle.

Tek kasnije, kada su obavještajne službe analizirale sovjetsku reakciju, na Zapadu su shvatili koliko su bili blizu katastrofe. Na pragu bezdana, čovječanstvo su spasili razum i hrabrost nekoliko pojedinaca koji su, u ključnim trenucima, odbili slijepo slijediti protokol, no opasnost nije prošla i postojat će sve dok postoji nuklearno oružje.