Unatoč tome što je bio svjestan da zbog svoje politike ima brojne neprijatelje, Olof Palme je i tijekom svog drugog, premijerskog mandata inzistirao na tome da živi životom običnog čovjeka. Često je odbijao policijsku zaštitu i izbjegavao tjelohranitelje, što je učinio i kobnog petka. Te večeri, 28. veljače 1986., Palme je, došavši kući, dao slobodno ljudima iz svog osiguranja. No, njegova supruga Lisbeth predložila mu je da te večeri, s njihovim sinom Martenom i njegovom djevojkom, odu u kino. Iz svog su doma premijer i supruga izašli bez pratnje zaštitara te su podzemnom željeznicom krenuli do centra grada, gdje su se, oko 21 sat, ispred Grand Cinema, sastali sa sinom. Ne sluteći obiteljsku tragediju, gledali su komediju “Braća Mozart”. Po završetku filma, oko 23 i 15, Olof je sa suprugom pješice krenuo kući. Dok su bezbrižno šetali najprometnijom ulicom Stockholma, na uglu Sveavägen i Tunnelgatan, u 23 sata i 21 minutu, Palmeu je s leđa prišao visoki muškarac u tamnom kaputu. Položio je dlan jedne ruke na Palmeovo rame, dok je drugom rukom, iz revolvera 357 Magnum, ispalio hitac ravno u premijerova leđa, a drugi metak u njegovu suprugu Lisbeth, koja je prošla tek s lakšim ozljedama, dok je smrtno ranjeni Olof ubrzo nakon atentata preminuo. Time je, na tragičan način, prekinut drugi, premijerski mandat čovjeka kojeg su smatrali kreatorom moderne Švedske.
Kaos, propusti i promašene istrage
Nakon atentata na Palmea čitava Švedska, ali i svijet, bili su u šoku. Prve minute i sati istrage bili su kaotični, obilježila ih je nevjerojatna razina nesposobnosti. Ceste i mostovi koji su vodili iz grada satima su ostali otvoreni, a sustavna pretraga centra grada nikada nije pokrenuta, što je ubojici omogućilo neometan bijeg. Ključni svjedoci napustili su poprište, bez davanja iskaza, a mjesto zločina nije bilo niti pravilno osigurano, pa su ožalošćeni građani, koji su donosili cvijeće, uništili potencijalne tragove, a jedan od ispaljenih metaka tek je dva dana kasnije pronašao slučajno prolaznik. U noći ubojstva, šef stockholmske policije, Hans Holmér, bio je na skijanju. Kada je po povratku preuzeo istragu, iako nije imao nikakvog iskustva s istragama ubojstava, javnosti se predstavljao kao odlučni heroj koji će riješiti slučaj. No, istraga šefa stockholmske policije postala je sinonim za potpuni promašaj. Prvi veliki trag na koji se Holmér usredotočio bila je navodna umiješanost militantne Radničke partije Kurdistana (PKK), koju je Palmeova vlada proglasila terorističkom organizacijom. Unatoč potpunom nedostatku dokaza, istraga je gotovo godinu dana slijepo slijedila tu teoriju. Vrhunac je bio neuspjeli, masovni pretres i uhićenja pedesetak članova kurdske zajednice, nakon čega je Holmér, suočen s javnim podsmijehom i optužbama za nesposobnost, bio prisiljen podnijeti ostavku. Nacija je ostala bez odgovora, a istraga se, opterećena skandalima i nepovjerenjem javnosti, vratila na početak. Time je stvorena praznina koja je postala plodno tlo za bezbrojne teorije zavjere i lažna priznanja, pretvarajući slučaj u otvorenu ranu švedskog društva, jer Olof Palme nije bio samo političar, nego i snažan simbol moderne Švedske.
Iako rođen u aristokratskoj obitelji, Palme je postao vođa Socijaldemokratske partije i arhitekt države blagostanja, koja je postala uzor svijetu. Njegov glas bio je snažan i na međunarodnoj sceni, gdje je oštro kritizirao američki rat u Vijetnamu, borio se protiv apartheida u Južnoj Africi i zalagao za nuklearno razoružanje. Njegova politika donijela mu je status državnika, ali i brojne neprijatelje. Bio je polarizirajuća figura, duboko cijenjen među pristašama i jednako toliko prezren u desničarskim krugovima koji su ga smatrali klasnim izdajnikom, pa čak i sovjetskim špijunom. Njegova smrt nije bila samo ubojstvo vođe, za mnoge to je bio napad na samu viziju Švedske, čiji je Palme bio autor.
Glavni osumnjičeni bio je mrtav 20 godina
Nakon fijaska Hansa Holméra, istraga je krenula u potpuno novom smjeru. Među onima koji su se našli na vrućoj stolici osumnjičenih bio je Viktor Gunnarsson, ekstremni desničar koji je, nakon nekoliko saslušanja, zbog nedostatka dokaza, na kraju ipak pušten te je emigrirao u SAD-e, gdje je ubijen 1993. godine u, kako se navodilo, 'ljubavnom trokutu'.
Gotovo tri godine nakon ubojstva, u prosincu 1988., pod sumnjom da je ubio Palmea uhićen je Christer Pettersson, sitni kriminalac, alkoholičar i narkoman, koji je 16 godina prije atentata na Palmea već okrvavio ruke ubivši bajunetom prolaznika. Iako on nije imao jasan motiv za ubojstvo, među više ljudi koje su joj istražitelji pokazali, Lisbet Palme je navodno upravo njega identificirala kao ubojicu svog supruga. Na temelju njezina svjedočenja, Pettersson je u srpnju 1989. osuđen na doživotni zatvor, no iste te godine Žalbeni sud je utvrdio "iznimno grube pogreške" u postupanju policije, a Viši sud ga je oslobodio, jer ipak nije bilo forenzičkih dokaza, oružja, a niti motiva koji bi ga povezali s ubojstvom premijera. Christer Pettersson je na slobodu izašao bogatiji za 50 000 dolara, koliko je iznosila odšeta koju je dobio, a potom je počeo zarađivati naplaćujući intervjue. U želji da bude što interesantniji, išao je tako daleko da je javno priznao ubojstvo Palmea, svjestan da policija nema dokaze koji bi ga mogli ponovo odvesti i zadržati iza rešetaka. Na samrti je nazvao Palmeova sina, tvrdeći da mu želi otkriti detalje vezane za ubojstvo, no njih se dvojica nikada nisu susreli te je tu tajnu odnio sa sobom u grob. Umro je 2004. godine, pravno nevin, a mnogi Šveđani i danas vjeruju da je upravo on bio ubojica koji je izbjegao pravdi.
Na popisu osumnjičenih našao se tada i Stig Engström, grafički dizajner koji je radio u zgradi osiguravajuće kuće Skandia, nedaleko od mjesta na kom je izvršen atentat. On je te večeri s posla izašao dvije minute prije no što se dogodilo ubojstvo, a nakon dvadesetak minuta vratio se u tvrtku te je ispričao čuvarima što se dogodilo. Istraga je potvrdila da je upravo Engström bio jedna od prvih osoba koje su se kobne noći našle na mjestu zločina, no on je tvrdio da je Palmeu pokušao pomoći, te je kasnije policiji ponudio da bude svjedok ubojstva. Njegovu situaciju otežavala je činjenica da je bio protivnik Palmeove ljevičarske politike, a sumnje je rasplamsavalo i to što je prošao vojnu obuku te je bio član streličarskog kluba. No, Engström je svoje priče često mijenjao te je na koncu zaključeno da je nepouzdan i samo željan medijske pažnje, što ga je skinulo s popisa osumnjičenih, a nedugo nakon toga, on je 2000. godine počinio samoubojstvo.
Desetljeća su prolazila, a najveća istraga u povijesti Švedske, s više od 250 metara polica ispunjenih spisima, nije donijela nikakve konkretne rezultate. Nakon pune 34 godine potrage za ubojicom, na dramatičnoj konferenciji za medije, 10. lipnja 2020., glavni tužitelj Krister Petersson objavio je kako ipak postoje “razumni dokazi” da je atentator na Palmea bio Stig Engström. Zaključeno je tada da se, iako se zna tko je ubojica, njemu ne može suditi, jer je mrtav već punih 20 godina. Glavnom tužitelju stoga nije preostalo ništa drugo nego da zatvori istragu o ubojstvu Olofa Palmea.
Nacionalna trauma i teorije zavjere
Spektar osumnjičenih za ubojstvo Olofa Palmea bio je širok, na popisu su se našli trgovci oružjem i švedski neonacisti, bijeli Južnoafrikanci, Kurdi i ultralijeve terorističke organizacije Baader-Meinhof, pa čak i CIA i UDBA. Kao mogućeg naručitelja jugoslavensku je tajnu službu, pozivajući se na nekadašnjeg agenta UDBA-e, Vinka Sindičića, 'osumnjičio' njemački tjednik Focus. Sindičić je, naime, tvrdio da je, po nalogu službe, Palmea ubio Ivo D. iz Zagreba, kako bi se diskreditirao hrvatski emigrant, Nikola Štedul, koji je živio u Švedskoj i kojem je, navodno, trebalo pripisati atentat.
Uz Ivu D. iz Zagreba, etiketa ubojice 'prilijepljena' je i čileanskom desničaru, Robertu Thiemeu. On je, po toj teoriji, ubio premijera Švedske da se osveti za dobrodošlicu koju je ta zemlja iskazala čileanskim ljevičarima koji su, nakon ubojstva Salvadora Allendea, 1973. godine, napustili zemlju.
Osim UDBA-e, na klupi potencijalnih krivaca našla se i CIA, po teoriji Richarda Brennekea, poslovnog čovjeka iz Oregona, koji je tvrdio da je bio njen agent, što je američka agencija nazvala “potpunom besmislicom”, navodeći da Brennek nikada nije bio u njihovoj službi. Da je ubojstvo povezano s trgovinom oružjem tvrdio je pak povjesničar Jan Bondeson, pojašnjavajući kako je Olof Palme, upravo na dan kada je ubijen, saznao za malverzacije švedske tvrtke Bofors i podmićivanje indijskih vladinih dužnosnika s ciljem sklapanja unosnog posla s Indijom. Oružje je bilo temelj za još jednu od teorija prema kojoj je Palme ubijen zbog nerealizirane prodaje švedskih topova indijskoj vojsci, u što su navodno bile upletene i tajne službe. No, postojale su i teorije koje su lopticu krivnje vraćale na domaći teren - po njima, atentat je bio rezultat zavjere švedskih policajaca tvrde, desne orijentacije.
Tijekom istrage, koja je proglašena 'najvećom u globalnoj povijesti policije' i u koju je utrošeno više od 60 milijuna eura, pregledano je čak 788 revolvera, no onaj iz kog je ubijen Olof Palme nikada nije pronađen. Za 34 godine, koliko je trajala potraga za ubojicom, ispitano je čak 10 tisuća ljudi, od kojih je 134 priznalo zločin, no ispostavilo se da su sva ta priznanja ipak bila lažna.
Iako je slučaj službeno zatvoren, on je za mnoge ostao neriješen, a ubojstvo Olofa Palmea postalo je mnogo više od zločina - preraslo je u nacionalnu opsesiju, fenomen nazvan "Palmeova bolest". Danas, na pločniku gdje je bila prolivena krv Olofa Palmea, stoji jednostavna spomen-ploča, a Šveđani i nakon četiri desetljeća, ondje ostavljaju cvijeće, najčešće crvene ruže kao simbol socijaldemokracije.