Život princeze Alice, kćeri princa Louisa od Battenberga i princeze Viktorije od Hessena, započeo je u sjaju i raskoši. Rođena je u dvorcu Windsor, 25. veljače 1885. godine, a njenom dolasku na svijet nazočila je moćna prabaka, britanska kraljica Viktorija. Odrastala je kao engleska princeza njemačkih korijena, a diljem europskih dvorova pričalo se o njezinoj nevjerojatnoj ljepoti i eleganciji. Ipak, Alice je od samog rođenja nosila teret koji ju je izdvojio iz svijeta šaputanja i dvorskih intriga te je obilježio čitav njen život. Rođena je potpuno gluha i nikada, od prvog do posljednjeg dana svog života, nije čula niti jedan jedini zvuk. No, za Alice to je bio izazov te je svoj hendikep pretvorila u nevjerojatnu snagu. Uz majčinu pomoć, naučila je brzo i vješto čitati s usana i tečno je govorila engleski, njemački i francuski, a kasnije je savladala i grčki jezik. U potpunoj tišini svijet je upijala očima, razvijajući pri tom iznimnu osjetljivost za patnju drugih ljudi, što će definirati čitav njezin život.
Na krunidbi kralja Edwarda VII., 1902. godine, Alice je upoznala princa Andrewa od Grčke i Danske, mlađeg sina grčkog kralja. Bio je to fatalan susret i ljubav na prvi pogled. Mladi par vjenčao se već iduće godine, a u braku su dobili četiri kćeri i jednog sina. Njihovo najmlađe dijete, princ Philip, kasnije se vjenčao s britanskom kraljicom Elizabetom II.
Freud joj je "ubijao” libido rendgenskim zračenjem
Za Alice i njenu obitelj život u Grčkoj bio je daleko od idiličnog. Dok se njezin suprug borio na bojištu, turbulentna vremena balkanskih ratova pretvorila su Alice iz princeze u humanitarku. Osnivala je poljske bolnice i neumorno njegovala ranjenike, zbog čega ju je 1913. godine kralj George V. odlikovao Kraljevskim crvenim križem. No, nedugo nakon Philipovog rođenja, godine 1921., politički nemiri u Grčkoj su kulminirali, pa je kraljevska obitelj bila prisiljena na progonstvo. Ukrcali su se na britanski ratni brod i uputili prema Parizu. Dane putovanja na brodu maleni je Philip, budući vojvoda od Edinburgha, proveo u improviziranoj kolijevci napravljenoj od obične kutije za naranče. Život u
izgnanstvu ostavio je dubok trag na Alice. Njezina duboka i iskrena religioznost, koja joj je najprije bila utjeha, s vremenom je počela poprimati obrise neobične ekscentričnosti, udaljavajući ju od svakodnevice i uobičajenih društvenih normi njezina staleža. U svom umu, počela je čuti glasove i vjerovati da ima izravnu komunikaciju s Isusom i drugim svecima. Stres, trauma i neizvjesnost uzeli su svoj danak. Obitelj je Alice počela smatrati psihički nestabilnom, a godine 1930. njezin se život pretvorio u pravu noćnu moru. Dijagnosticirana joj je shizofrenija te je, protiv svoje volje, bila prisilno smještena u sanatorij u Švicarskoj. Nije se čak stigla niti oprostiti sa svojom djecom, pa je njen, tada devetogodišnji sin Philip, kada se s bakom vratio s piknika, zatekao praznu kuću. Dok je Alice bila zatočena u sanatoriju, njezin suprug, princ Andrew, ju je napustio. Ostavio je djecu i s ljubavnicom otišao živjeti na francusku rivijeru. Tijekom boravka u sanatoriju, mišljenje o njezinu zdravstvenom stanju dao je čak i čuveni psihoanalitičar, Sigmund Freud, a njegova dijagnoza bila je jednako bizarna koliko i okrutna - ustvrdio je da su religiozne vizije koja ima Alice posljedica njezine "seksualne frustracije". Kao terapiju preporučio je rendgensko zračenje jajnika kako bi joj se "ubio libido" te ubrzala menopauza. Alice je oštro prosvjedovala, branila je svoj razum i pokušavala pobjeći iz sanatorija, iza čijih je zidova bila ipak ostala zatočena pune dvije i pol godine. Kad je napokon puštena, svijet koji je poznavala više nije postojao - njezine kćeri su se poudavale, a sin Philip školovao se u internatima u Engleskoj i Škotskoj.
Heroina u srcu ratnog pakla
Nakon oporavka, Alice se vratila u Atenu, živjela je u skromnom stanu, posvetivši život pomaganju siromašnima. Drugi svjetski rat stavio ju je u nezamislivo kompleksnu poziciju - dok je njezin jedini sin Philip služio u Britanskoj kraljevskoj ratnoj mornarici, njezini su se zetovi borili na njemačkoj strani, neki od njih kao časnici SS-a. Usred tog osobnog i globalnog kaosa, dok je Atena bila pod nacističkom okupacijom, Alice je donijela odluku koja će je svrstati među najveće heroine tog doba. Kako bi ih spasila od sigurne smrti u koncentracijskom logoru, u svom stanu, koji je bio samo nekoliko metara od sjedišta Gestapa, ne dvojeći niti trenutak, skrila je židovsku udovicu Rachel Cohen i njezino dvoje djece. No, nacisti su ubrzo postali sumnjičavi te su pokucali na njezina vrata, a Alice je tada upotrijebila jedino oružje koje je imala - svoju gluhoću. Zbunjeno ih je gledala te je, pretvarajući se da ne razumije njihova pitanja, odgovarala nerazgovijetno, sve dok agenti Gestapa, frustrirani i nemoćni, nisu odustali i otišli. Njezina hrabrost nije stala niti na tome. Radila je za Crveni križ, organizirala pučke kuhinje za izgladnjelo stanovništvo te je, pod izlikom da posjećuje sestru, koristila svoj kraljevski status kako bi odletjela u Švedsku po medicinske potrepštine. Kada ju je jednom prilikom njemački general upitao može li što učiniti za nju, hladno mu je odbrusila: "Možete odvesti svoje trupe iz moje zemlje."
Princeza koja je postala redovnica
Nakon što je rat napokon utihnuo, Alice se odlučila na radikalan korak - kako bi financirala humanitarni rad prodala je gotovo sve svoje preostale dragocjenosti. Među tim vrlo vrijednim predmetima bila je i njezina raskošna, dijamantna tijara, dar ruskog cara Nikole II. i carice Aleksandre. Upravo su dijamanti iz te obiteljske dragocjenosti, na njezinu inicijativu, pažljivo izvađeni te su ugrađeni u zaručnički prsten kojim je njezin sin, princ Philip, zaprosio buduću britansku kraljicu Elizabetu II.
Godine 1949. osnovala je vlastiti sestrinski red, "Kršćansko sestrinstvo Marte i Marije" te se, odrekavši se svih titula i bogatstva, posvetila brizi za bolesne i siromašne u Ateni. Na krunidbu svoje snahe, kraljice Elizabete II. 1953. godine, došla je odjevena u jednostavni, sivi, redovnički habit. Bila je to snažna poruka svijetu o njezinim prioritetima. U Grčkoj je ostala živjeti sve do vojnog udara 1967. godine, kada ju je sin Philip, na nagovor kraljice, uvjerio da se preseli u Buckinghamsku palaču. Tamo je, živeći tiho i skromno, okružena obitelji, provela posljednje dvije godine života. Preminula je u prosincu 1969. godine, ne posjedujući apsolutno ništa jer sve što je imala, podijelila je siromašnima.
Iako je prvotno pokopana u kraljevskoj kripti u Windsoru, njezina posljednja želja bila je da počiva u Jeruzalemu, pored svoje tete, kneginje Elizabete Fjodorovne, koja je također postala redovnica i koju su ubili boljševici. Godine 1988. njezini posmrtni ostaci preneseni su u kriptu crkve Marije Magdalene na Maslinskoj gori, s koje se pruža jedan od najljepših pogleda na Jeruzalem. Zbog spašavanja obitelji Cohen, Izrael joj je 1993. posmrtno dodijelio najviše civilno priznanje, titulu "Pravednika među narodima".
"Pretpostavljam da joj nikada nije palo na pamet da je njezino djelo na bilo koji način posebno. Bila je osoba duboke vjere i smatrala bi to posve normalnom, ljudskom reakcijom prema bližnjima u nevolji", rekao je tada, na ceremoniji, njezin sin Philip. Satkan od boli, vjere i nevjerojatne hrabrosti, život Alice od Battenberga, svjedočanstvo je o princezi koja je imala sve, a odabrala je ne imati ništa, kako bi drugima dala sve.