Da sam na Vučićevu mjestu, ne bih mirno spavao. Njegov radikalsko-mafijaški sustav sve je bliži kraju

Da sam na mjestu Aleksandra Vučića, ne bih mirno spavao ni da nema prosvjeda, poručuje Pavle Grbović, predsjednik Pokreta slobodnih građana (PSG), u intervjuu za Obzor. Za našeg sugovornika nema nikakve dvojbe: građani sve manje vjeruju državi, policije se boje više nego kriminalaca, a mnogi više nisu sigurni postoji li između njih jasna razlika. Predsjednik Pokreta slobodnih građana smatra da Srbija ne treba postati ni kineska provincija ni američka savezna država, nego punopravna članica Europske unije. Upravo na tom putu, tvrdi, Srbija danas stoji najlošije. U razgovoru za Obzor Grbović govori o političkoj krizi u državi, studentskim prosvjedima te licu i naličju aktualne vlasti. Zalaže se za stvaranje snažnog proeuropskog fronta koji bi Srbiju izvukao iz višegodišnjeg političkog lutanja. "Nema više čekanja ni gubljenja vremena", poručuje naš sugovornik, koji jedini ozbiljan i održiv smjer razvoja Srbije vidi u članstvu u Europskoj uniji. Kritički se osvrće i na studentski Memorandum o Kosovu, ponašanje Aleksandra Vučića prema Crnoj Gori, kao i na stalne optužbe koje srbijanske vlasti upućuju Hrvatskoj za navodno poticanje "obojene revolucije" u Srbiji.

Da ste na mjestu predsjednika države Aleksandra Vučića i da vam netko nakon gotovo dvije godine borbe protiv vas i brojnih prosvjeda diljem zemlje dovede 200 tisuća ljudi na Slaviju u Beogradu, biste li se zabrinuli? Biste li mirno spavali?

Da sam na njegovom mjestu, ne bih mirno spavao sve i da nema prosvjeda. Sistem kakav je on postavio, a koji se temelji na neupitnoj lojalnosti kao osnovnom kriteriju te na centraliziranoj korupciji jedno je vrijeme mogao zavaravati ljude i prezentirati se kao efikasan, ali tome je došao kraj i sada puca po svim šavovima. Nije pala samo nadstrešnica u Novom Sadu, pala je i svaka iluzija da sistem u Srbiji uopće postoji. Građani više ne vjeruju državi. Više se boje policije nego kriminalaca, a na kraju krajeva ne znaju ni ima li razlike među njima. Zbog toga svakog mjeseca imamo barem jedan megaskandal – bilo da je riječ o kaznenom postupku protiv aktualnog ministra zbog afere "Generalštab" ili o načelniku policije koji miri zločinačke klanove, a onda pomaže da se sakriju tragovi nakon ubojstva. Dakle, da sam na Vučićevom mjestu, ne bi mi ni bilo potrebno 200.000 ljudi na ulicama da na tom mjestu ne ostanem.

Kada govorimo o zadnjem prosvjedu, ispada da je Srbija bila na Slaviji, a Vučić u Kini?

Kad više ne može potvrditi legitimitet u zemlji, Vučić to pokušava učiniti u inozemstvu. Ali i to radi na pogrešnom mjestu jer Srbija ne pretendira postati ni kineska provincija ni američka savezna država već članica Europske unije, a tu stojimo uvjerljivo najgore. Nismo ni mi iz Pokreta slobodnih građana iracionalni pa da svaku suradnju s Kinom smatramo neprihvatljivom, naprotiv. Ii razvijene europske zemlje surađuju s Kinom, ali pod razumnim uvjetima. Podsjetit ću vas da su u poslu rekonstrukcije nadstrešnice u Novom Sadu bili uključeni i kineski partneri. Ako u velikom dijelu istočne Srbije (misli se na rudarski kompleks u Boru, koji od 2018. godine eksploatira kineska državna kompanija Zijin Mining, op. a.) praktički ne vrijede zakoni naše zemlje – ni ekološki standardi ni radnopravna zaštita – ili ako se u sigurnosnom sektoru ta suradnja očituje u softverima za automatsko prepoznavanje lica koji se koriste za obračun s pobunjenim građanima, onda ta suradnja ne počiva na zdravim osnovama.

Kada se uopće mogu očekivati izbori u Srbiji?

Do prije šest mjeseci rekao bih da će izbori biti kada to režimu najviše bude odgovaralo. Sada mislim da takav tajming ne postoji. Razlog je jednostavan – ne prođe ni mjesec dana da se režim ne suoči s ozbiljnim skandalima. Sve i da im se u nekom trenutku učini da imaju solidnu podršku, režim u to ne može biti siguran. Zbog toga smatram da je licitiranje datumima nepotrebno. To je Vučićeva igrica kako bi unio nemir i pokušao izazvati podjele, a to mu ne treba dopustiti.

Zapravo nitko u oporbi ne vjeruje da će parlamentarni i predsjednički izbori biti održani u reguliranim uvjetima?

Sve drugo je neizvjesno, osim da izbori neće biti potpuno fer i slobodni. To nije moja procjena, već nešto što se s izvjesnošću može zaključiti na temelju bogatog iskustva i elementarne logike. Jasno je i zašto Srpska napredna stranka (SNS) gura Srbiju dalje od Europe – što je Srbija bliža Europskoj uniji, to je režim bliži svom kraju. Europski uvjeti su jasni – slobodni izbori, slobodni mediji, nezavisno pravosuđe, poštovanje autonomije univerziteta. Ako SNS sve to ispuni, u takvim okolnostima glatko gubi izbore. Ako Srbija to ne ispuni, dugoročno ostajemo izolirani od europskog političkog prostora, a to je katastrofa i u ekonomskom, političkom i sigurnosnom smislu. Zbog toga je neophodna što brža promjena vlasti, čak i pod ovakvim izbornim uvjetima kakvi postoje.

Koliko lista očekujete na izborima? Evidentno je da će vlast imati svoju listu, studenti svoju, a sigurno će i nacionalistički dio oporbe izaći sa svojom listom, kao i proeuropska oporba. Jesam li u pravu?

Pokret slobodnih građana u ovom je trenutku fokusiran isključivo na to da se stvori snažna proeuropska fronta kako bi se građanima ulila sigurnost u pogledu toga kako će Srbija izgledati nakon promjene vlasti. Pružila nam se prilika koju ova vlast nije zaslužila, a to je da hrabrim i pametnim odlukama nadoknadimo višegodišnji zaostatak u europskim integracijama. Ali ta šansa neće trajati dovijeka i tko propusti ovaj vlak, ostat će na začelju Europe, a to naši građani ne zaslužuju. Nemamo mi više ni vremena ni generacija za gubljenje i kalkulacije. Ljudi nam odoše živjeti, raditi i svoju sreću graditi u Europskoj uniji, mladi nam odlaze tamo studirati i rijetko kad se vraćaju. Svoje proizvode najviše izvozimo u zemlje Europske unije i zemlje regije. Odatle nam dolazi najviše investicija. Kad se borimo za prava, slobode i standarde, ne tražimo ruske medijske slobode i kineski politički pluralizam. Postoje ljudi koji žele opciju koja će prekinuti višedesetljetni začarani krug zabluda i mi želimo biti stožer takve opcije. Što se tiče drugih aktera, jasno je da će studentski pokret biti najsnažnija opcija, a na ostalima je da budu odgovorni i da ne prospu glasove ispod cenzusa.

Vučić cijelo vrijeme prijeti prosvjednicima, posebno studentima, koje režim naziva ustašama. Optužuje Hrvatsku da želi rušenje vlasti u Srbiji, dok Ana Brnabić poručuje kako oni kojima se ne sviđa stanje u zemlji mogu napustiti Srbiju i otići u Hrvatsku. Svojedobno je slično govorila i Kolinda Grabar-Kitarović dok je bila hrvatska predsjednica, tvrdeći da oni kojima se ne sviđa mogu otići iz Hrvatske. No, što vam govore te svakodnevne prijeteće izjave predstavnika vlasti? Evo, gospođa Brnabić svako malo ulazi i u sukobe s predstavnicima hrvatske Vlade...

Nije rijedak slučaj da populisti svih boja i zemalja igraju ping-pong koji svima njima ide u korist. Nije pitanje hoće li oni to prestati raditi, jer neće, već kada će im pristojni ljudi prestati vjerovati i u tim jalovim raspravama sudjelovati. Oni su u svojoj suštini i dalje radikali. Ista je to matrica djelovanja, s tim što danas dominantno neprijatelje nalaze iznutra. Ključno je pitanje uklapate li se u njihov biznis-model, a ne koje ste nacionalnosti. Jer ako se uklapate, ništa nije grijeh. Onda se Rami ne zamjera odnos prema Kosovu, već se pišu zajednička pisma Europskoj uniji. Onda Orbán može nositi šal sa zastavom velike Mađarske. Ali ako se u taj model ne uklapate, možete biti i najveći Srbin na svijetu, ali će vas režimska mašinerija masakrirati. Ali svemu tome ističe rok trajanja. Čim netko počne ratovati na takav način i tjerati vlastiti narod, znajte da mu je taj isti narod okrenuo leđa. Tako je bilo u slučaju koji ste vi spomenuli, tako će biti i sada.

Sada ispada da je glavni zadatak micanje Aleksandra Vučića, a tek će se onda vidjeti kakva će biti nova vlast. Vjerujete li da će naprednjačku vlast u Beogradu naslijediti proeuropska vlast?

Ne postoji vakuum u politici, kao što ne postoji politički neutralna vlada. Samozavaravanje je ako mislimo da će teške teme nestati ili se riješiti same od sebe ili da će svijet oko nas imati razumijevanja za naše interne procese i dati nam grace period da najprije riješimo svoje probleme. Vlast koja dođe nakon naprednjačke naslijedit će sve probleme – od Kosova i zakočenog europskog puta do razvaljenog sigurnosnog sektora s dubokim ruskim utjecajem. Nasljeđuje vjerojatno i pitanje energetske ovisnosti o Rusiji, otvorena regionalna pitanja. Svijet i Europa neće stati dok mi ne riješimo svoje probleme. Zbog toga želimo jaku proeuropsku frontu, da ne bi bilo tih lutanja. Duboko sam uvjeren da bilo koja reforma u Srbiji neće biti moguća bez temeljnog čišćenja sigurnosnog sektora, od čistačice do direktora. Upravo su te strukture spriječile svaki pokušaj modernizacije Srbije, nekada i krvavo. Srbija ne može napraviti tako ozbiljan posao kao usamljena zemlja, već kao stabilan dio velikog europskog projekta. Onaj tko misli da može, treba razmisliti zavarava li time druge ili sebe.

Studenti su prije velikog prosvjeda u Beogradu izašli s Memorandumom o Kosovu, koji su mnogi s razlogom nazvali nacionalističkim pamfletom. To nije bilo nešto obećavajuće ako mislimo na formiranje neke nove politike, odnosno odmaka od postojeće politike. Ni vi ga niste najbolje dočekali?

Ne miješam se u programske i ideološke stavove drugih aktera, ali sam kao predsjednik Pokreta slobodnih građana iznio naše stavove koji su bitno drukčiji. I dalje smatram da im onaj tko im je sugerirao da se taj dokument nazove memorandumom nije učinio uslugu. Jasno je kakve asocijacije to budi. Ali ako ostavimo po strani i vokabular, čak i to kako netko vidi aktualno stanje ili buduće rješenje, ne možemo zanemariti našu ključnu zamjerku, a to je da se o bilo kojem rješenju ne može govoriti bez dijaloga s narodom koji stoljećima živi na tom području i koji već dugo predstavlja apsolutnu većinu. I nije to proizvod samo ovog dokumenta, to je kontinuitet misli brojnih pripadnika intelektualne elite koja se tom temom bavila. Ta postavka u kojoj ćemo mi komunicirati s međunarodnom zajednicom, a zatim to rješenje isporučiti Albancima potpuno je odvojena od realnosti, a prije svega opasna. Jer koje god bilo rješenje, ono mora uključiti i Srbe i Albance.

Studenti izbjegavaju oporbu, praktički kao da zaziru od nje, a onda im na skupovima poput posljednjeg dolaze akademici koji spominju NDH i praktički Vučiću zamjeraju nedostatak domoljublja. Nije li to sve skupa prilično kontradiktorno i u suprotnosti s idejom borbe za novu, drukčiju vlast? Zapravo, kada se pogledaju poruke na tim skupovima, tu ima za svakoga ponešto. Kako vi gledate na sve to?

To je donekle i prirodno za tzv. catch all koalicije, ali je dijelom i posljedica naprednjačke propagande. Konstantno se vrši pritisak da studenti, opozicija, akademska zajednica... nisu dovoljno patriotski nastrojeni. Jednom sam to nazvao patriotskim reketarenjem i davno sam rekao da ne pristajem na to da se moj patriotizam mjeri mojom spremnošću na obranu najgoreg desetljeća u povijesti Srbije i glavnih protagonista. Nismo i nećemo biti na istoj strani. Nažalost, neki ljudi padnu pod taj utjecaj i onda se pokušavaju dokazati kao patrioti. Tu se često promaši tema. Nikoga u Srbiji nećete pridobiti pričom o NDH jer svi građani Srbije imaju veoma jasno izražen negativan stav o toj temi. Njezinim potenciranjem ne nudite ništa novo. Kada bih želio upozoriti na apsurdnost režima, prije bih spomenuo da su osam puta odbili usvajanje zakona koji bi roditeljima djece sa smetnjama u razvoju dao određenu materijalnu sigurnost. Ili bih govorio o tome da je nekoliko dana prije tog skupa načelnik policije uhićen jer je pomagao ubojicama i kriminalcima.

Je li Srbija spremna na političke promjene? Bojite li se možda ponavljanja scenarija koji se dogodio nakon pada Miloševića, kada je zbog raznih razloga i okolnosti izostao "dan poslije", pa su se kadrovi iz njegova vremena ponovno vratili na vlast?

To iskustvo ne treba biti kočnica, već primjer za lekciju. Logično bi bilo da smo danas spremniji nego što je društvo bilo prije 26 godina. Ali nijedno društvo ne dolazi samo do kolektivne katarze, već kvaliteta promjena ovisi o kvaliteti i odlučnosti lidera. Ne o izgradnji novog kulta ličnosti, već o ljudima spremnima, sposobnima i hrabrima da se bore za svoju viziju. Ako toga nema, energija probuđenog naroda svaki se put lako raspline. Ali ja vjerujem da će promjene biti, imamo potencijala, ima ljudi koji to mogu.

Kad smo već kod Memoranduma, pojma koji u Hrvatskoj ima zlokobno značenje, ove se godine navršava 40 godina od Memoranduma SANU, nakon kojega više ništa nije bilo isto.

Trudim se odagnati pomisao da onaj tko je savjetovao korištenje upravo te riječi to nije radio slučajno, već da je riječ o snagama koje reafirmacijom tog pojma u stvari brane svoju povijesnu ulogu. Ali nemam dokaza da to tvrdim.

Nedavno ste upozorili da bi se, nakon slučaja s bivšim načelnikom beogradske policije Veselinom Milićem, čitav sigurnosni sektor morao temeljito očistiti i rekonstruirati od nule jer se stvara dojam da između kriminalnih struktura i dijela sigurnosnog sustava ne postoji jasna granica. Vjerujete li da je to u ovom trenutku moguće?

Stalno se suočavamo s pitanjem je li nešto u ovom trenutku moguće i je li to moguće s javnim mnijenjem koje je zatrovano. U ovom trenutku nije, ali nije posao političara pomiriti se sa sudbinom i prihvatiti ambijent koji je netko drugi kreirao, već stvarati ambijent u kojem je to moguće. Pobjednički zanos i jasna opredijeljenost Srbije ka Zapadu taj pothvat čine mogućim. A od političke hrabrosti i upornosti budućih nositelja vlasti ovisit će hoće li to biti i realno. Ako se unaprijed odreknemo ambicije da mijenjamo atmosferu u društvu i da ga očistimo od propagande, onda ne znam što radimo u politici.

Aleksandar Vučić uspio je izazvati diplomatski spor s Crnom Gorom na 20. godišnjicu njezine neovisnosti, praktički je proglasivši državom koja se "odmetnula" od Srbije, pritom joj potpuno osporavajući pravo na samostalnost koje je, kao i svaka bivša republika SFRJ, imala prema ustavu.

Odavno se nisam osjećao tako posramljeno kao dok sam čitao njegovo autorsko prenemaganje kojim traži oprost od Crne Gore jer "smo ih voljeli više nego oni nas". To je neprobavljiva patetika. Mi se kao društvo moramo pogledati u oči i objasniti sebi kako to da je Crna Gora danas ispred nas, a Slovenija nedostižan nivo, a ovi isti ljudi su im prilikom osamostaljivanja poručivali da će umrijeti od gladi jer bez Srbije ne mogu ništa. Žalosni su ti pokušaji da se zbog vlastite nemoći saplete netko tko napreduje. Crna Gora treba nam biti inspiracija, a ne izvor frustracije. Mi iz Pokreta slobodnih građana odavno smo rekli da želimo Srbiju koja je u miru sa susjedima jer je samo takva Srbija u miru sa sobom. Smatram kako je najprirodnije da prvi posjeti neke buduće vlasti budu Zagrebu, Sarajevu, Podgorici, naravno uz ključne europske prijestolnice. To što se sada to ne događa samo je dokaz nenormalnosti u kojoj živimo.

Kako komentirate blamažu s čarter-letom Vučićevih pristaša koja se dogodila u Tivtu?

Vučić ne može prihvatiti činjenicu da su se okolnosti drastično promijenile. Više ne može ni glumiti regionalnog lidera jer su druge zemlje u međuvremenu otišle dalje od Srbije. Ne može više ni prijetiti svojim destruktivnim potencijalom jer mu suradnici, jedan po jedan, otkazuju poslušnost, pa je spao na Milana Kneževića i svojevrsnu skeč-politiku. Teško mu je prihvatiti i činjenicu da je Crna Gora buduća članica Europske unije i aktualna članica NATO-a te da joj ne može tek tako instalirati leteći "Ćacilend". Jednako se teško miri s činjenicom da će na predstojećem summitu imati ulogu sporednog, lošeg đaka, pa su zbog malo pozornosti spremni napraviti i poneku glupost samo kako bi ih netko primijetio. Možda to i nije toliko opasno kada je riječ o djetetu od devet godina, ali kada se tako ponaša predsjednik države s toliko iskustva i političkog staža, onda je to prije svega tužno, ali i zabrinjavajuće.

Aktualnoj vlasti Hrvatska služi kao svojevrsno strašilo. Međutim, činjenica da veliki broj građana i građanki Srbije dolazi u Hrvatsku raditi zapravo govori da takva vrsta propagande ne nailazi na plodno tlo, zar ne?

Mi smo tijekom jeseni vodili kampanju koja se zvala "Europa – izbor slobodnih građana". I tu smo jasno dokazali da, kada je riječ o individualnim izborima, ljudi postaju veoma racionalni. Oni mogu imati kolektivne osjećaje, identitet, mogu osjećati pripadnost ili animozitet prema drugima, ali kada je njihovo blagostanje u pitanju, mahom su racionalni – kada biraju gdje će raditi, gdje se liječiti, gdje će učiti. Tako je i u tom slučaju. Zato imam zdravu dozu optimizma da moć manipulacije slabi i da sve više ljudi shvaća kako je taj prizemni kvazipatriotizam tek maska za epski kukavičluk te izraz nesposobnosti ove vlasti da se prilagodi normalnim standardima koji bi građanima omogućili znatno bolji život. 

Video: REUTERS